Njemačka naučnica Calic o današnjem Sarajevu piše kao tužilac iz doba UDBA-e: šerijat, Homeini, „muslimanska grupa“, panislamizam. Ali stvarni grad – pun sekularnih srednjih klasa, alkohola, nargila-barova, investicijskih fondova i turbo folk scene – potpuno joj izmiče. Zato što joj treba narativ o „muslimanskom gradu“ kako bi spasila vlastitu jugoslavensku nostalgiju, a ne da bi objasnila stvarnost. Marie-Janine vidi prijetnju u Sarajevu i Ajvatovici dok Federacijom BIH i Kantonom Sarajevo vlada neokomunistička koruptivna hunta, dok evropska desnica izvodi fašističke marševe po ulicama evropskih gradova, dok se u Njemačkoj raspravlja o deportacijama, a bivši pripadnici Al Qaide primaju u Bijeloj kući. Njen tekst nije analiza nego anahroni refleks jugofilije, pokušaj da se današnji Šeher proglasi panislamskim gradom kako bi se oživjela ideološka optužnica koja je propala skupa s Jugoslavijom.

Njemački „Die Zeit“ objavio je skandalozan tekst historičarke Marie-Janine Calic u kojem autorica tvrdi da se Sarajevo „nepovratno pretvara u bošnjačko-muslimanski grad“ i da je njegov nekadašnji multireligijski karakter nestao, ostavivši tek tragove u kulturnoj baštini. Calic, inače porijeklom iz Istre i autorica knjige „Tito – vječni partizan“ polazi od teze da su rat, nacionalne politike 1990-ih i jačanje Islamske zajednice doveli do „reislamizacije“ društva, da se građani danas sve više kreću isključivo unutar vlastite etničke skupine, te da javni prostor obilježava porast vjerske prakse. Kao dodatni dokaz navodi Izetbegovićevu „Islamsku deklaraciju“, jačanje halal industrije i investicije iz islamskih zemalja, uz zaključak da Sarajevo poprima „panislamske prizvuke“ i da se udaljava od svog višestoljetnog identiteta grada raznolikosti i susreta.

Calic također rekonstruiše optužbe iz 1983. protiv tadašnje „muslimanske grupe“, povezujući Izetbegovića sa „šerijatskim zahtjevima“, „zabranom mješovitih brakova“ i navodnim panislamizmom, čime pokušava objasniti navodne korijene današnje transformacije Sarajeva. U njenoj interpretaciji, današnji grad je rezultat zlokobnog procesa islamizacije koji je započeo prije rata i nastavio se do današnjih dana.

Realnost Sarajeva 2025. godine je svima vidljiva, osim onima koji ga promatraju kroz pohabalu komunističku optužnicu iz 1983. godine. U gradu koji je danas politički kontroliran od strane ratoborno antireligijskih struktura, i to u gradskoj i kantonalnoj i federalnoj vlasti, Marie-Janine Calic uspijeva vidjeti “panislamsku transformaciju” i “muslimanski grad”. To je intelektualno zastranjenje jednako tvrdnji da je London posrnuo u selefijski puritanizam zato što je otvorio halal sajam.

Jer, realnost koju Calic potpuno previđa glasi:  u Sarajevu se pije više alkohola nego ikad, brakovi su sve kasniji, porodice sve manje, natalitet je nizak, sekularne srednje klase dominiraju urbanim životom, “proislamski kapital” dolazi iz investicijskih fondova, ne iz ideologije, kladionice, nargila-barovi, turbo folk klubovi i trash scena oblikuju gradski noćni život, a religioznost je kulturni marker, ne politički program.

Ništa od toga autorica ne spominje, kao ni to da preko Vraca svaki dan ulazi na desetine hiljada radnika Srba iz susjednog Istočnog Sarajeva.

Zašto? Zato što joj treba panislamski narativ da bi poentirala već unaprijed pripremljenu tezu: Sarajevo je izgubilo “jugoslavensko srce”.

LATENTNA JUGOFILIJA KAO METODOLOŠKI PROBLEM

Calic je jednostavno ideološki zarobljena u vlastitoj nostalgiji. Njen intelektualni okvir nastao je iz jugoslavenskog modernizma koji religiju doživljava kao povratak “reakcionarnih sila”, a nacionalni i vjerski identitet kao opasnost po “multietnički poredak”.

To se vidi u njenoj ključnoj knjizi „Tito – vječni partizan“, koja je otvorena apologija propalog i mrtvog jugoslavenskog univerzalizma, njenoj konstrukciji Sarajeva kao “multireligijskog cvijeta” koji je isušila “islamska politika”, njenoj uvjerenosti da je religija u javnom prostoru nužno politička prijetnja, njenoj nemogućnosti da vidi islam izvan političke semantike komunizma.

To je jugofilija bez ostatka jer Sarajevo je za nju simbol nečega što je ona emocionalno izgubila 1991.

POVRATAK DISKURSA IZ SARAJEVSKOG PROCESA 1983.

Najskandalozniji dio njenog teksta je kada o Izetbegovićevoj “Islamskoj deklaraciji” piše istim registrom kao tužioci komunističkog režima 1983: šerijat, pokrivanje žena, panislamska država, iranska prijetnja, Homeini…

To su upravo one rečenice koje su korištene da se izmisli “muslimanska zavjera” i montira suđenje koje je svaka ozbiljna historiografija odavno odbacila kao politički proces. Ali Calic ih, 40 godina poslije, iznosi kao svježe i važeće argumente, kao da se nije odigrao pad komunizma, kao da tenkovi sa crvenom zvijezdom nisu pucali po Sarajevu, kao da jugoslavenska vojna kapa nije ubijala djecu snajperima po Sarajevu, kao da se ratni kontekst ne može objasniti agresijom na BiH.

Ona, dakle, ne izrađuje analizu koju temelji na činjenicama. Ona radi vlastitim dojmovima inspiriranu rekonstrukciju komunističke optužnice.

ANAHRONIZAM KOJI GRANIČI S APSURDOM

I to radi u trenutku kada evropska desnica preuzima vlast u nizu država, fašizam sve više postaje mainstream politička retorika, dok se u Njemačkoj otvoreno raspravlja o deportacijama, Francuskom dominira Meta-Le Pen era, Al Šara, terorist i bivši pripadnik Al Qaide, sjedi naparfemiran u Bijeloj kući kod Trumpa da pregovara o Siriji. Ništa to ne vidi Calic, njoj je Ajvatovica indikator “panislamske opasnosti”.

To nije nauka, to je panična histerija iz epohe koja više ne postoji. Dodatni apsurd je očit jer u Sarajevu danas vlada antitradicionalna politička klasa, koja islam doživljava kao folklor, a SDA kao grešku historije. To je politička elita koja u Kantonu promiče najradikalnije sekularne politike, u gradskim uredima drži Tita na zidu kao hipstersku ikonu, u Federaciji upravlja koruptivno, centristički i tehnokratski, a u kulturi proizvodi “antireligijsku progresivnost“.

U takvom političkom pejzažu govoriti o “reislamizaciji” grada je činjenično suludo.

 SARAJEVO KAO “MUSLIMANSKI GRAD” JE NEPISMEN ZAKLJUČAK

Sarajevo nije postalo muslimanski grad 2025. Sarajevo je osnovano kao muslimanski grad. I prva zgrada, i ovo je najljepši proevropski narativ koji Calic potpuno ignorira, bila je mevlevijska tekija na Bentbaši, mjesto Rumijevih bejtova, seme i mesnevijske tradicije koja je na tlu Europe živa 550 godina.

To je univerzalna priča o gradu rođenom iz poezije. To je ono što se zove kulturni evropski dragulj, a ne opasnost. Autorica to ne vidi jer ne može integrirati u svoj postjugoslavenski svjetonazor u kojemu živi „vječni partizan Tito“.

Da, Sarajevo ima konfesionalni identitet sazdan od četiri religije, i to je osmanska projekcija Sarajeva, a ne komunistička. Nadalje, Sarajevo nikada nije bilo “uravnoteženo multietničko” kako ga Calic prikazuje. Muslimani su bili većina u gradu od austrougarske popisne statistike preko Kraljevine do socijalizma. Multietnički mit je nostalgični ornament i ne predstavlja demografski podatak. Dakle, raspad Jugoslavije nije stvorio muslimansko Sarajevo, današnji Šeher je oblikovan kroz rat koji je vođen kroz genocidni projekt i politiku koja je do danas ostavila strukturalne rane.

Calic to previđa jer bi priznavanje te činjenice srušilo njen narativ o “islamizaciji” i “odlasku srpsko-hrvatske urbane klase”.

Tekst Marie-Janine Calic nije opasan zato što je islamofoban. Nije opasan zato što je zlonamjeran. Opasan je zato što je metodološki mrtav, fosilni proizvod jedne epohe, koji na Sarajevo 2025. godine pokušava primijeniti optužni diskurs iz 1983.

Zato ga u Sarajevu prenose samo oni koji mrze sadašnjost, romantiziraju jugoslavensku prošlost, žive od narativa o “panislamskoj prijetnji” koja nikada nije postojala.

Sarajevo nije panislamski grad. Nije ni multietnički mit koji je Calic izgubila. Sarajevo je danas ono što je uvijek bilo: grad u kojem islam živi kao kulturno-civilizacijski doseg, a ljudi ne žive kao panislamisti, žive kao svi ostali ljudi diljem Evrope.