U autorskom tekstu za La Vanguardiju, Yuval Noah Harari ruši i izraelske i palestinske „svete istine“: niko nema 100 posto pravo, niti 100 posto krivicu. Podsjeća da zemlja između Jordana i Sredozemnog mora ima dovoljno resursa za dostojanstven život svih ali nedovoljno velikodušnosti i hrabrosti da se prihvati zajedničko postojanje. Umjesto apsolutne pravde i potpunog trijumfa jednih nad drugima, Harari zagovara praktična, velikodušna rješenja i uzajamno priznanje prava na postojanje

Ne postoji nikakav objektivni razlog zbog kojeg bi se Izraelci i Palestinci morali boriti jedni protiv drugih. Iako oba naroda polažu pravo na istu zemlju između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, ta zemlja je, zapravo, dovoljno velika i dovoljno bogata da omogući njenim sadašnjim stanovnicima da u njoj žive sigurno, prosperitetno i dostojanstveno.

Ako ostavimo po strani sve moralne sudove i ideološke tvrdnje, i ograničimo se samo na brojanje kvadratnih kilometara teritorije, kilovata električne energije koje ta zemlja može proizvesti, kilograma pšenice koje može uvesti i molekula vode koje može ispumpati ili desalinizirati, otkrit ćemo da ona bez ikakvih teškoća može udobno izdržavati sve Izraelce i Palestince.

Ono što hrani izraelsko-palestinski sukob nije objektivni nedostatak teritorije ili resursa, nego lažne moralne izvjesnosti koje proizlaze iz pojednostavljenih historijskih narativa. Previše Izraelaca i Palestinaca uvjereno je, duboko u sebi, da su oni sto posto u pravu, a da je druga strana sto posto u krivu i da stoga nema pravo postojati.

Čak i kada okolnosti natjeraju na potpisivanje nekog sporazuma, obje strane ga obično doživljavaju kao privremenu mjeru i očekuju da će se na kraju ipak nametnuti apsolutna pravda i osigurati potpuna kontrola nad cijelom zemljom. Štaviše, obje strane dobro znaju za moralnu uvjerenost onog drugog tabora, i to ih užasava. Obje se boje da ih druga strana želi uništiti i obje za to imaju razloge.

Ciklus nasilja i patnje može se prekinuti tek kada ljudi napuste svoje moralne izvjesnosti i podrže praktična i velikodušna rješenja. Da bismo razumjeli odakle dolaze te lažne i destruktivne moralne izvjesnosti, moramo sagledati veoma dugu historiju zemlje koja se proteže između Jordana i Sredozemlja, kao i iskrivljene historijske narative koje su Izraelci, Palestinci i mnogi drugi širom svijeta predugo njegovali.

Narativ koji stoji iza palestinske moralne izvjesnosti izgleda otprilike ovako: Palestinci su autohtoni narod teritorije između Jordana i Sredozemlja. Zemlja je oduvijek pripadala njima, sve dok nisu došli Jevreji i oteli im je. Ti Jevreji, prema palestinskom narativu, jesu evropski kolonizatori. Došli su na Bliski istok krajem 19. stoljeća kao dio šireg evropskog kolonijalnog projekta. Kao što su evropski kršćani osvojili i kolonizirali Južnu Afriku, tako su evropski Jevreji osvojili i kolonizirali Palestinu. Politička slabost može natjerati Palestince da privremeno prave ustupke jevrejskim kolonistima, ali Palestinci „duboko u sebi“ znaju da Jevreji nemaju nikakvu vezu s tom zemljom niti pravo da u njoj žive.

Narativ koji stoji iza izraelske moralne izvjesnosti izgleda otprilike ovako: Jevreji su autohtoni narod teritorije između Jordana i Sredozemlja. Protjerali su ih Rimljani. Tokom svog dugog egzila, Jevreji nikada nisu prestali čeznuti za povratkom u zemlju svojih predaka, ali su im to neprijateljske imperijalne sile onemogućavale. Konačno, krajem 19. stoljeća, cionistički pokret mobilizirao je Jevreje da savladaju ogromne prepreke, vrate se u zemlju i povrate svoje drevno naslijeđe.

Što se Palestinaca tiče, mnogi Izraelci jednostavno vjeruju da „palestinskog naroda“ uopće nema. Navodno, kada su krajem 19. stoljeća cionistički Jevreji počeli da se vraćaju u „svoju domovinu“, ona je bila uglavnom prazna. Bilo je, doduše, nekih nomadskih plemena i nekoliko veoma siromašnih sela, ali njihov broj je bio mali i nisu predstavljali ništa nalik prepoznatljivoj palestinskoj naciji.

Oba narativa proturječe brojnim historijskim činjenicama.

Greške izraelskog narativa: Tvrdnja da su Jevreji „autohtoni narod“ te zemlje nije tačna, jer ta zemlja nema nijedan jedinstveni „izvorni narod“. Tokom historije, različiti narodi kolonizirali su i naseljavali to područje hiljadama godina prije nego što je tamo živio prvi Jevrej (ili prvi Palestinac). Istina je da su Jevreji tokom nekoliko stoljeća prvog milenija prije nove ere činili većinu stanovništva, ali nisu bili jedini stanovnici, prije njih tu su bili Kanaanci, Natufijci i neandertalci.

Također nije tačno da su Jevreje „protjerali Rimljani“. Nakon pobuna u 1. i 2. stoljeću nove ere, mnogi Jevreji su porobljeni i zabranjen im je život u nekim dijelovima Judeje, posebno u Jerusalemu, ali ne postoji nijedan rimski zakon koji bi trajno zabranio Jevrejima da žive na toj zemlji. Većina Jevreja s vremenom je emigrirala dobrovoljno, tražeći bolje ekonomske uslove. Već prije velike pobune oko 50% Jevreja živjelo je van tog prostora.

Nakon toga, niko im nije zabranio povratak, ni Rimljani, ni Arapi, ni Osmanlije. Ponekad su Osmanlije čak poticale jevretsko naseljavanje, kao što pokazuje primjer Gracije Nasi u 16. stoljeću. Ipak, prije modernog cionizma, malo Jevreja je željelo živjeti na toj zemlji; činili su oko 5% stanovništva.

Što se tiče Palestinaca, kraj 19. stoljeća bio je daleko od „prazne zemlje“. Postojale su stotine sela i gradovi poput Akre, Jaffe, Gaze, Nablusa i Hebrona. Može se raspravljati o stepenu palestinskog nacionalnog identiteta u 19. stoljeću, ali činjenica da je taj identitet bio slab ne osporava postojanje palestinske nacije u 21. stoljeću. Sve se nacije stvaraju tokom vremena.

Činjenica da izraelski narativ sadrži nelogičnosti ne znači da je palestinski narativ ispravan. Tvrdnja da su Palestinci „izvorni narod“ trpi isti problem kao i izraelska verzija. Tokom historije, to područje nikada nije predstavljalo samostalnu državu pod nazivom Palestina. Ime „Palestina“ jeste staro, ali se odnosilo na različite administrativne cjeline u različitim epohama. Od pada judejskog kraljevstva 586. godine p.n.e. pa sve do 1948. godine, samo su tokom dva duža perioda lokalna kraljevstva kontrolisala veći dio teritorije: hasmonejski jevrejski period i križarsko kraljevstvo Jerusalema.

U 7. stoljeću arapski imperij osvojio je zemlju od Istočnog Rimskog Carstva, ali ni arapski imperijalizam nije bio ništa moralno „čistiji“ od rimskog ili britanskog. Nakon Prvog svjetskog rata, Britanci i Francuzi su iscrtali novi Bliski istok, a upravo su Britanci definisali političku jedinicu koja će postati Mandatna Palestina.

Tvrdnja da su izraelski Jevreji „evropski kolonizatori“ zanemaruje i to da je jevrejsko prisustvo u toj zemlji staro 3.000 godina, kao i činjenicu da su oko polovine današnjih izraelskih Jevreja potomci izbjeglica iz arapskih zemalja, Egipta, Iraka, Jemena, protjeranih nakon 1948.

Početkom 1920-ih, stanovnici Mandatne Palestine imali su snažnije pravo na tu zemlju nego doseljenici iz inostranstva: samo 10% stanovništva bili su Jevreji. Međutim, prošlo je više od jednog stoljeća. Danas, u 2020-im godinama, i Izraelci i Palestinci imaju snažno pravo na zemlju, jednostavnom činjenicom da obje zajednice žive tamo i nemaju drugu domovinu.

Zemlja između Jordana i Sredozemnog mora danas je dom za više od sedam miliona Jevreja i više od sedam miliona Palestinaca. To znači da niko nema pravo na „potpunu pobjedu“, niti ikakvog moralnog osnova za uništenje druge strane.

Nijedna količina nasilja ne može vratiti mrtve, niti izbrisati prošle traume. Ali moguće je spriječiti buduće ratove i zločine.

To neće postići privremeni dogovori, niti „mršavi prekidi vatre“. Mir će biti moguć tek kada obje strane priznaju pravo druge da postoji i ponude velikodušan mir, a ne ponižavajući kompromis. Svaka strana mora se zapitati: „Da sam na mjestu druge strane šta bi mi trebalo da živim sigurno, dostojanstveno i u miru?“

Izraelci moraju prestati boriti se za svaku brdašcu i svaki izvor. Dobar mir za Izrael nije onaj koji donosi još jedan kilometar pustinje ili još jedan izvor, nego onaj koji donosi dobre susjede. To je moguće samo ako Palestina bude stvarna država, a ne zbir ograničenih enklava.

Palestinci također moraju biti velikodušni. Ono što oni mogu dati Izraelu nije još jedna dolina, nego nešto mnogo dragocjenije: legitimnost. Izraelci žive pod stalnim strahom od uništenja, i taj strah je stvaran.

Iako trenutni omjer moći ide u korist Izraela, arapski i muslimanski svijet mnogo su veći, a budućnost bi mogla promijeniti ravnotežu. Ako Palestinci iskreno priznaju pravo Izraela da postoji, to bi otvorilo put cijelom arapskom i muslimanskom svijetu da učini isto. Tek tada bi Izraelci mogli „slobodno disati“, a Palestinci bi napokon mogli živjeti u miru.

Obje strane moraju pokazati velikodušnost jer samo tako mir može biti zagarantovan prije nego što bude prekasno. Fanatici vole govoriti o vječnosti i misle da imaju svo vrijeme svijeta. Ali vječnost je iluzija, a vrijeme ističe svima.

Milionima godina prije nije bilo ni Izraelaca ni Palestinaca, nije bilo ni ljudskih bića. Danas je budućnost čovječanstva ugrožena novim i moćnim tehnologijama, od savremenih nuklearnih bombi do rojeva dronova s vještačkom inteligencijom.

Decenijama je mantra za rješenje sukoba glasiła: „dva naroda — dvije države“. Ako ta dva naroda ne budu mogli pokazati više velikodušnosti, možda će rješenje jednog dana postati: „nula država za nula naroda“.

IZVOR: La Vanguardia