Orhideja je stoljećima važila za simbol plemenitosti i elegancije. Njeni podzemni gomolji, zbog oblika i rijetkosti, smatrani su afrodizijakom. Ipak, ono što je ovom cvijetu donijelo posebnu slavu nije toliko ljepota, koliko mogućnost da se od pojedinih vrsta dobije prah – salep. On se od davnina koristi u napicima i poslasticama, a njegov miris i okus postali su dio kulturne i kulinarske tradicije od Bliskog istoka do Evrope

Upotreba salepa seže daleko u prošlost. Još u IV stoljeću prije nove ere, grčki filozof Teofrast opisivao je gomolje orhideje, podsjećajući da njihova forma liči na testise, zbog čega je biljci dao naziv orchis. Rimljani su vjerovali u njegovu moć i pravili napitke kojima su davali imena povezana s plodnošću i ljubavlju. U djelu “Materia Medica” grčkog ljekara Dioskorida iz prvog stoljeća spominje se kao lijek za spolne bolesti i sredstvo koje pobuđuje želju.

Ibn Sina je u svom čuvenom djelu “Kanon medicine” preporučivao salep ne samo kao afrodizijak, već i kao sredstvo za jačanje tijela i uma, lijek protiv probavnih i respiratornih tegoba, pa čak i u borbi protiv paralize. Njegova visoka količina sluzi, tvari koja čuva vlagu i obavija sjemena i tkiva,  činila je da se vjeruje u njegov blagotvoran učinak na želudac i pluća. Kasniji islamski i osmanski ljekari nastavili su ovu tradiciju, ubrajajući salep među sastojke lijekova i hranjivih macuna.

Ulaskom Turaka u islam alkoholna pića poput vina i kımıza potisnuta su, a na njihovo mjesto došli su šira i salep. U narodu je napitak bio poznat i pod imenima poput “čajić” ili “čemčić”, a koristio se za jačanje organizma, posebno u zimskim mjesecima. Vjerovalo se da pomaže kod prehlade i kašlja, pa je stoljećima bio svojevrsni prirodni lijek.

U osmanskim gradovima prodavali su ga brojni ulični trgovci. Evliya Čelebi u XVII stoljeću bilježi da je samo u Istanbulu djelovalo dvjesto salepdžija, koji su kroz ulice prolazili s bakarnim ibricima i dozivali: “Radost za dušu, zdravlje za tijelo.” I u Sarajevu i drugim bosanskim gradovima salep se ispijao u zimskim danima, a bio je i važan sastojak slatkih macuna koje su se pripremale na dvoru.

Osim što se pio kao topli napitak, salep je imao još jednu ključnu upotrebu: bez njega nema ni prave kahramanmaraš dondurme, poznate turske sladoledne poslastice, kojoj upravo salep daje čvrstinu i jedinstvenu elastičnost.

Put začina i luksuznih roba odveo je salep i u Evropu. Već u XIV stoljeću našao se među najskupljim proizvodima na tržnicama. Prije nego što su kafa i čaj osvojili kontinent, u Engleskoj i Njemačkoj se pio salep, naročito u kraljevskim dvorovima i bogatim kućama. Smatran je toplim i hranjivim pićem, pogodnim za one koji nisu imali vlastitu kuhinju ili su htjeli nešto brzo i zasitno.

Ljekari su ga preporučivali slabunjavim osobama i hroničnim bolesnicima. Pomorci su ga nosili na duge plovidbe, James Cook i drugi istraživači koristili su salep u borbi protiv skorbuta i iscrpljenosti. U Engleskoj je bio toliko popularan da su se pojavili i lokalni pokušaji uzgoja orhideja, kako bi se smanjila zavisnost od uvoza s Istoka. Međutim, kada su kafa i čaj postali dostupniji, salep je izgubio status elitnog napitka i postao piće nižih slojeva, prije nego što je skoro nestao iz evropskih navika.

U Osmanskom carstvu i širom islamskog svijeta salep je ostao duboko ukorijenjen. Korišten je u ljekarijama, ali i u čaršijama, gdje se prodavao u zimskim večerima. U narodnoj medicini davao se djeci i starijima, smatralo se da jača želudac i pluća, a mlade djevojke ga ponekad pile kako bi se “popunile” prije udaje.

U XIX stoljeću, s modernizacijom poljoprivrede, salep se sve više prodavao u apotekama, a škole su ga dobijale kao dio prehrane učenika. Još 1930-ih u tadašnjoj Jugoslaviji i Turskoj se preporučivalo davanje salepa đacima i vojnicima kao hranjivog dodatka.

Danas, međutim, zbog pretjerane eksploatacije orhideja, trgovina prahom od salepa u Turskoj je zakonom zabranjena. To nije umanjilo njegovu vrijednost u tradiciji: salep se i dalje služi u zimskim danima, kao neizostavan dio kulinarskog identiteta od Istanbula do Sarajeva.

Vjerovanja u afrodizijačka svojstva salepa oblikovala su stoljećima njegovu popularnost. Ali, kako naglašavaju savremeni istraživači, naučnih dokaza za takve tvrdnje nema. Asocijacije na mušku snagu nastale su zbog izgleda gomolja, a ne zbog stvarnog učinka. Ipak, činjenica da je salep bio dio ljubavnih napitaka i magijskih recepata pokazuje koliko je u mašti ljudi imao posebno mjesto.

Njegova stvarna vrijednost leži u hranjivosti, umirujućem učinku na probavni sistem i jedinstvenom ukusu koji ga čini omiljenim u piću i sladoledu. Možda više nije “kraljevski napitak” ni “afrodizijak” starog svijeta, ali salep ostaje most između prošlosti i sadašnjosti, tradicije i svakodnevnog užitka, topla čaša historije koja se i danas ispija u hladnim zimskim noćima.

IZVOR: Atlas Tarih