Dok su hiljade Sarajlija demonstrirale za mir 5. aprila 1992. godine, Zajkini su borci na Šiljevića brdu razoružavali paravojne jedinice SDS-a koje su pucale po Boljakovom Potoku. Iako je najavljeno da će JNA uspostaviti tampon zonu, ubrzo je postalo jasno da to nije bila njihova namjera.

Safet Zajko rođen je 1. marta 1959. godine u selu Gaočić kod Rudog. Bio je metalac po zanimanju. Poginuo je 17. juna 1993. godine dok je, kao komandant 2. Viteške motorizovane brigade, vršio izviđanje neprijateljskih položaja na Mijatovića kosi, iz jednog od najizloženijih rovova na brdu Žuč. Dobitnik je ratnog priznanja Zlatni ljiljan 1992. godine, a 1994. godine posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata.

Potjecao je iz poštene višečlane porodice. Njegovi roditelji, majka Duda i otac Salko, imali su dvanaestero djece — sedmericu sinova i četiri kćeri. Porodica Zajko živjela je skromno, obrađujući zemlju i radeći u preduzećima, u skladu s vremenom i prilikama.

Safet je bio poznat kao društven, neposredan i plemenit čovjek, kako u miru, tako i u ratu. Njegov brat Abid isticao je da je “bio svuda dobrodošao, da nikada nije znao za mržnju i da je uvijek bio spreman pomoći, bez obzira na godine ili okolnosti”. Takav odgoj dolazio je od porodičnih vrijednosti u kojima su poštovanje, rad i ljudskost bili temelj svega.

Safet je iza sebe ostavio suprugu i dvije kćerke – Almu i Džanu. Njegova porodična tragedija bila je duboka i bolna: tokom rata majka Duda oplakala je četvericu svojih sinova. Sulejman (20) ubijen je pred očima oca 1. augusta 1992. godine, po naredbi učitelja Vasilija Krstića. Istog dana ubijen je i njegov brat Halil (24), a nekoliko dana kasnije i Munir (22), dok se sa saborcima na Stjenicama borio protiv četnika, bez municije. U toj borbi stradao je i zet porodice, Hašim. Bliža rodbina porodice Zajko imala je čak 20 šehida.

Kao mladić, Zajko je završio školu za rezervne oficire u Bileći među najboljima u klasi i nosio je čin rezervnog kapetana. Dok su mnogi još sumnjali u mogućnost rata, on je govorio da se “nešto veliko sprema” i da će doći do sukoba.

Na početku rata bio je jedan od najaktivnijih članova Patriotske lige BiH. Već 2. januara predvodio je nekoliko stotina patriota iz Sokolja, Boljakovog i Buća potoka, koji su se okupili ispred džamije u Boljakovom potoku. Oni su kasnije činili jezgro 2. Viteške motorizovane brigade.

Zajko je bio idealan vođa u teškim vremenima, poznat po disciplini, odgovornosti, upornosti i hrabrosti. Komandovao je ljudima iz svoje mahale, iako su bili slabo naoružani i bez osnovnih sredstava za život. Njegova prisutnost i karakter ulijevali su sigurnost i motiv borcima koji su često odlazili na položaje ostavljajući svoje porodice bez hrane i struje.

Početkom agresije, mještani više sarajevskih naselja formirali su prostorne jedinice iz kojih su kasnije nastale 15. pješadijska brigada TO Novi Grad i Prvi samostalni bataljon Okružnog štaba odbrane Sarajevo. Od 1. oktobra 1992. godine sve je to objedinjeno u Drugoj motorizovanoj brigadi.

Dok su hiljade Sarajlija demonstrirale za mir 5. aprila 1992. godine, Zajkini su borci na Šiljevića brdu razoružavali paravojne jedinice SDS-a koje su pucale po Boljakovom Potoku. Iako je najavljeno da će JNA uspostaviti tampon zonu, ubrzo je postalo jasno da to nije bila njihova namjera. Već 8. juna borci su se morali boriti i oslobađati od njih dijelove Žuči.

Početkom juna 1992. godine, borci pod komandom Safeta Zajke blokirali su kasarnu JNA „Jusuf Džonlić“. Blokada je trajala 23 dana, nakon čega su se jedinice JNA povukle, uništivši sve što su ostavile za sobom. Iako je JNA već tada smatrana okupatorskom silom, Zajko i njegovi saborci ponašali su se korektno prema vojnicima i oficirima koji su bili u kasarni.

Već u prvim borbama, borci predvođeni Zajkom postigli su značajne vojne uspjehe, posebno u Pofaličkoj bici 16. maja 1992. godine, gdje su uz njega učestvovala i njegova trojica braće — Asim, Sabit i Abid.

Jedna od ključnih pobjeda bila je odbrana naselja Sokolje u decembru 1993. godine, nakon snažnih neprijateljskih napada tenkovima i transporterima. Uprkos očekivanjima, Armija RBiH je pružila snažan otpor. Nakon toga, brigada je izvela kontraofanzivu na kotu Vis. Komandant Zajko lično je predvodio borce u napadu. U januaru i martu 1993. godine, borci su dva puta odbili nove napade na Sokolje, koje je s vremenom postalo poznato kao “naselje heroja”.

Brdo Žuč postalo je ključna strateška tačka za odbranu Sarajeva. Budući da su bataljoni brigade bili u poluokruženju, Zajko je naredio pripreme za oslobađanje Mijatovića kose — važne tačke prema Rajlovcu. Akcija je pažljivo planirana i izvedena 12. juna 1993. godine. U svega dvadesetak minuta, zauzeto je jedno od najvećih neprijateljskih uporišta. Izveden je proboj dubok 5 kilometara, pri čemu su neprijateljske snage pretrpjele velike gubitke, a zaplijenjena je velika količina naoružanja. Ipak, u toj akciji poginuo je Safet Isović, poznat kao “Tigar sa Žuči”, Zajkina desna ruka. Njegova smrt bila je težak udarac borcima i samom komandantu.

Samo pet dana kasnije, 17. juna 1993. godine, poginuo je i Safet Zajko. Tog je dana zajedno s delegacijom Glavnog štaba obilazio novoosvojene položaje. Iako su znali da je teren opasan, Zajko je insistirao da im pokaže rovove na najisturenijem dijelu. Prilikom povratka, pogođen je iz neprijateljskog bunkera i preminuo na licu mjesta. Njegova pogibija šokirala je saborce i upisala ga među najcjenjenije heroje odbrane.

Njegova majka Duda, koja je bila u izbjeglištvu u Turskoj, saznala je za njegovu smrt slušajući vijesti Radija BiH. Zajko je sahranjen kao šehid u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Zahvaljujući njegovom vodstvu, Druga viteška brigada nastavila je da djeluje uspješno u mnogim važnim borbama, uključujući one na Treskavici, Igmanu, Bjelašnici i u završnim operacijama za oslobođenje Krajine.