Sjedinjene američke države Donalda Trumpa, tvrde neki američki novinari, postaju „neuspjelom državom“. Iako je riječ o vrlo oštroj ocjeni koja se donosi za krhke, iznutra slabo funkcionirajuće države, u tzv. Trećem svijetu, izgleda da je ocjena općeg stanja u „jedinoj svjetskoj supersili“ koja se izvana počesto ne vidi ili zanemaruje, iznutra vrlo tmurna. Dakle, ako se istini i činjenicama i stvarnosti zajednica u SAD pogleda u oči, stanje počinje ličiti na ono koje međunarodni promatrači i analitičari nazivaju državom u padu

Zapanjujuće stanje infrastrukture, komunalnih usluga, nedostatka baznih društvenih servisa i, povrh svega, desetine hiljada ljudi u američkim gradovima koje žive u improviziranim šatorskim naseljima veličine gradskog bloka jer su postali, kako je to dobro rečeno, ekonomske izbjeglice u vlastitoj zemlji, to je slika koju dobijete kada doista otvorite oči i pogledate istini u lice.

To se posebno odnosi na Rust Belt (Pojas hrđe), nekadašnje industrijsko srce SAD. Bivše tvornice realnih kapitalnih i potrošačkih dobara su danas prazne, a umjesto njih niču trgovine jeftine robe za puko preživljavanje, kamatarske zalagaonice i posuđivači novca te smještaj nalaze ovisnici o drogama. Za ilustraciju stanja osnovnih komunalnih usluga i infrastrukture neophodne za život može poslužiti činjenica da u nekada industrijski razvijenim gradovima, poput Flinta u Michiganu ili Jacksona u Mississippiju (inače jednog od svojevremeno najrasističkijih gradova) kao i Newarka u New Jerseyu ljudi ne mogu piti vodu iz slavina u svojim domovima. U tim se gradovima ljudi koriste vodovodnim instalacijama iz 19. stokljeća, dok se neki mostovi drže više zahvaljujući sreći nego konstrukciji.

Američko Društvo građevinskih inženjera rangira infrastrukturu SAD sa C-minus. Ovaj stepen pouzdanosti nije samo teorijski. On zapravo znači da postoji ozbiljna vjerovatnost da će se na primjer most kojim se vozite preko rijeke urušiti dok se vaše vozilo njime kreće. Donald Trump je u izbornoj kampanji najavljivao ogromne (kako on to voli reći) infrastrukturne radove i potpunu modernizaciju postojeće prometne, komunalne i zdravstvene infrastrukture. Kada je osvojio vlast, pompozno je najavio „Sedmicu infrastrukture”, navodni set mjera koji je postao političkim sloganom. Devet godina kasnije postao je izlizanom šalom. Mostovi se i dalje urušavaju pod teretom, cijevi pucaju ili cure, a čak je i tekuće održavanje postojeće, prastare infrastrukture postalo luksuzom. O investicijskom održavanju bolje je ne govoriti. Naprosto zato što ga nema.

U zdravstvenom sektoru se dešava da pacijenti na inzulinu racioniraju doze, sami od sebe. Ljudi osnivaju skromne mikrofondove kako bi mogli platiti liječenje raka. Čak se služe Uberom za prijevoz do bolnica jer su troškovi ambulantnih kola previsoki i naplaćuju se pacijentima. Ili im se naprosto uskraćuju. Upravo je Trump godinama prvog mandata i za vrijeme Bidenove administracije obećavao nov zdravstveni program, nakon što je ukinuo prethodne, nimalo idealne, ali barem nekakve programe zdravstvenog osiguranja. Kada bi ga prozvali, odgovarao bi da mu trebaju još samo dvije sedmice. I tako unedogled, dvije po dvije sedmice. Za to vrijeme, zvuči nevjerovatno, životni vijek Amerikanaca se skraćuje. Skraćenje životnog vijeka nije odlika razvijene države, već država u kojima se vodi građanski rat, vlada glad ili kolaps institucija.

Obrazovni sektor donosi još jednu priču o propasti. Učitelji si više ne mogu priuštiti da žive u blizini škola gdje predaju. Primjetan je jak trend napuštanja profesije. Zahvaljujući ideologiji MAGA-e, u ruralnim se sredinama, usred dakle demokratske Amerike, zabranjuju knjige. Kada će se početi masovno paliti na lomačama još se ne zna. Trumpov tim najavljuje ukidanje federalnog  ministarstva obrazovanja, što ukida opći, nacionalni i funkcionalan obrazovni sistem. Upravo je to jedna od karakteristika neuspješne države, kako američka politička i finansijska kasta vole tepati zemljama Afrike, posebno.

No, kako naglašavaju američki novinari, stvarni kolaps je dublji od onoga u infrastrukturi, zdravstvu i obrazovanju. Šta, uistinu, definira neuspjelu ili propalu državu je slom dijeljene stvarnosti. Naime, već i izvana vidljiva karakteristika koju prenose mediji i društvene mreže je raspad društvenog tkiva. Ovdje se ne radi samo o konsenzusu oko činjenica, već oko vrijednosti, onoga što se uvijek navodilo kao glavna snaga SAD.

Dakle, osim što se Amerikanci ne mogu složiti, pa čak niti uljuđeno raspravljati o činjenicama ko je i kada dobio ili izgubio izbore, je li vakcinacija potreba ili ne ili je li napad Trumpovih pristaša na Kongres šestog januara 2021. bio miran protest ili pobuna, više se ne mogu složiti niti o tome šta su za njih SAD: kolonijalna sila, nasilnik ili zajednica načela.

Dok se, zbog sve više razne opće nesigurnosti formiraju milicije izvan zakona koje gomilaju slobodno dostupno oružje i polako preuzimaju policijske poslove, iako ne i ovlasti, sve je veći broj Amerikanaca uvjeren kako se društvo nalazi na rubu sloma i nereda. Baš kako je to davno, u nekom drugom kontekstu najavio stih iz songa Flesh failures (Propasti tijela) iz brodvejskog hipi mjuzikla „Kosa“ iz 1968. godine, suočavajući se sa umirućom nacijom koja pomiče papirnu fantaziju, slušajući nove laži sa nadmoćnom vizijom usamljenih zvukova.

Centomilijarderi se lansiraju u Svemir rekreacije radi, dok djeca u nekim ruralnim krajevima nemaju pitke vode. Socijalni ponor između klasa veći je nego za vrijeme prvobitne akumulacije kapitala. Najbogatiji Amerikanci žive u paralelnoj, svojoj državi sa privatnim avionima i vlastitim otocima, dok desetine miliona ljudi jedva preživljava. Dakle, ovo nije demokracija, ovo je oligarhija prerušena u republiku. Ovo je sukob republikanskog i oligarhijskog neviđen nekoliko stoljeća. Problem je što politička kasta to odbija vidjeti.

Obje glavne stranke postale su političkim korporacijama koje politiku smatraju tek biznisom čiji je glavni, ako ne i jedini cilj profit. Naoko se svađaju oko LGBTIQ prava, ekološke lažne dileme ili prava privatnosti. Nikome ne pada na pamet zadrijeti u postojeći sistem koji je naoko u dekadenciji. Čak i oni hrabriji koji smognu snage da ipak nešto kažu o strukturnim problemima društva ipak nisu dovoljno odvažni da stvari nazovu pravim imenom, a kamoli da ih ogole pred javnošću.

Ta ista javnost, ti građani toliko su uplašeni, pa i najnovijim mjerama američkih vlasti prema migrantima, kritičarima cionističkog entiteta, studentima, univerzitetima da, makar i tiho izraze protest ili upozore kako društvo tone u propast. Ta se šutnja tumači strahom da će donositelj loših, u ovom slučaju istinitih vijesti za to biti kažnjen, da će ga optužiti za nedostatak domoljublja. Jer domoljublje se izražava pretvaranjem da je sve u redu, a ne upozoravanjem, a kamoli djelovanjem kontra opasnih trendova i pojava u društvu. To rađa tjeskobu, strah, prijezir i mržnju, pa sve veći broj nasilnih akata u ionako nasilnoj kulturi znači samo jedno….    

Dok Trump, ali i ostala kasta govore kako je Amerika velika, najveća, da ako već nije, sigurno će sve biti u redu, stvarnost je tumorno drukčija. Infrastruktura rapidno propada, škole se suočavaju sve težim uvjetima, uključujući i zaštitu učenika od manijakalnih ubojica, a građani se snalaze u siromaštvu.

Jedina premoć koju SAD stvarno imaju je u oružju i volji da ratuje sa kime god smatra potrebnim. Odnosno, moglo bi se reći da SAD stvarno jesu vodeće u udjelu zatvorske populacije u stanovništvu, visini troškova zdravstvene zaštite te visini izdvajanja za vojsku. Uostalom nije li Trump, u nekoj maniri Franje Josipa predložio da se Ministarstvo odbrane preimenuje u Sekretarijat rata? Trenutna elita to ne zna i ne može riješiti. Možda bi čak i htjela, barem jedan njezin dio.

Dakle, klaun u Bijeloj kući nije uzrok, zapravo je simptom ovog neuspjeha. Propast je započela znatno prije njegovog i prvog preuzimanja vlasti. Jedino što ju je on ubrzao. Njegova je administracija normalizirala korupciju, laž i prijezir prema institucijama i nije se suočila niti sa jednim izazovom, osim infantilnim rječnikom svog biračkog tijela. Trumpov pokret, ako on nad njim još ima velik utjecaj nastavlja uništavati  i ono malo što je ostalo od američkog sistema. 

U tom kontekstu ekonomija rata mora dalje ekspandirati, inače propada. Pod firmom rata protiv narkodilera, SAD kreću u vojnu intervenciju u neposlušnim i „nedemokratskim“ zemljama, poput Venecuele. OAS-ova najvjernija članica Trinidad i Tobago postala je luka iz koje će krenuti invazija na Venecuelu i Kolumbiju. OAS (organizacija američkih država) je smišljena na temelju krive i tendenciozne interpretacijie Monroove doktrine, po kojoj su Južna i Srednja Amerika zona uticaja SAD-a i u kojima je moguće miroljubivo (mehanizmima OAS-a) ili silom nametati američke interese, prljavim CIA operacijama (Čile), direktnim vojnim intervencijama (Panama i Dominikanska Republika) ili, pak, diplomatskim ucjenama putem OAS, posebno ako ste zemlja sa „puuuno“ (kako bi rekao Trump) prirodnih resursa.

Siledžija koji trenutno boravi u Bijeloj kući odvest će svijet u kaos. Svaki siledžija i tako djeluje. On straši jednog po jednog slabijeg i dobiva njihovu lojalnost. Dok straši jednog ili ga tuče, ubija… ostali stoje po strani, uludu se nadajući da njih neće dokačiti. Tako funkcioniraju totalitarne i autokratske vladavine, ali tako funkcioniraju, odnedavna, i međunarodni odnosi. Sa užasnim posljedicama.

Uvlačenje siledžiji, kako god bilo izraz nemoći i straha, predstavlja i recesivan mehanizam, barem odgode nasilja. Ali, samo odgode. Jer siledžije koncesije smatraju slabošću, a ne razumnim kompromisom. Oni ih ne daju, pa svaki ustupak, svojom logikom smatraju slabošću i dalje pritišću, nikada zadovoljni, niti zadovoljeni. To najbolje demonstrira zločinačka jehudijska država s Palestinom.

Kada nestanu svi Palestinci, onda će i naša savjest proraditi pa ćemo čak i Hamasov otpor nazvati legitimnim i diviti mu se. Baš kako smo to činili sa američkim domorodačkim stanovništvom. Od terorizma živog naroda do herojskog otpora ubijenog naroda.