Drugog marta je miniranjem srušeno turbe Alije Đerzeleza, jedno od najpoznatijih dovišta bošnjačke tradicije i mjesto duboko ukorijenjeno u narodnim predanjima. Sudbina tog turbeta otkriva mnogo više od lokalnog incidenta: priču o mitu, vjerovanju, nacionalističkom usijanju kasnih osamdesetih i o prvim simboličnim udarima na identitet Bosne i Hercegovine uoči rata
Posljednji dan februara i prvi dan marta 1992. godine urezani su u pamćenje Bosne i Hercegovine kao trenutak kada su se nada i prijetnja sudarile na istim ulicama. Dok su građani izlazili na referendum i glasali za nezavisnu državu, u mnogim krajevima već se osjećao hladan dah nadolazećeg nasilja.
U Sarajevu su preko noći nikle barikade koje su presjekle grad, zatvorile saobraćaj i unijele zebnju među ljude. Bio je to prizor koji je nagovještavao da se politička kriza pretvara u nešto mnogo opasnije. I dok je prijestolnica bila paralizirana, u drugim dijelovima zemlje već su se dešavali simbolični činovi razaranja koji su pokazivali kakav će karakter imati predstojeći sukob.
Jedan od najpotresnijih događaja zbio se nedaleko od Šipova, u selu Gerzovo, gdje je minirano turbe Alije Đerzeleza, mjesta duboko ukorijenjenog u kolektivnoj memoriji i tradiciji bosanskih muslimana. Taj čin nije bio tek rušenje jednog starog zdanja. Bio je to udar na simbol, na priču koja je stoljećima živjela među ljudima, na jednu od najprepoznatljivijih figura bošnjačke epske tradicije.
Historijski korijen tog mjesta seže u osmansko doba. U narodnom sjećanju sačuvana je priča o osmanskom gaziji Gurzu Ilijasu koji je poginuo tokom borbi za srednjovjekovni grad Soko kod Šipova. Na mjestu njegove pogibije podignuto je turbe, skromno ali poštovano, a oko njega je vremenom nastalo selo koje je po junaku dobilo ime Gerzovo. Tokom generacija, historijski lik pretvorio se u epsku figuru. Narodna predanja, pjesme i priče pretvorile su gaziju Gurza Ilijasa u mitskog junaka Aliju Đerzeleza, junaka nadljudske snage i hrabrosti, čije je ime postalo dio kulturnog identiteta bosanskih muslimana.
Turbe u Gerzovu zbog toga nije bilo samo mezar jednog ratnika. Ono je predstavljalo dovište, mjesto gdje su ljudi dolazili s nadom, strahom i molitvom. Putnici su zastajali pored njega, izgovarali dove i ostavljali skromne priloge. U unutrašnjosti turbeta nalazili su se ibrik s vodom i peškiri, jer je među narodom živjelo vjerovanje da junak noću ustaje i klanja. Takva vjerovanja, bez obzira na njihovu simboliku, svjedočila su o dubokoj povezanosti ljudi s tim mjestom.
Zanimljivo je da turbe nikada nije bilo zatvoreno samo za jednu zajednicu. Dolazili su mu muslimani, ali i pravoslavci iz okolnih sela. Ljudi su dolazili tražeći ozdravljenje za bolesne, pravdu za obespravljene ili jednostavno mir u nevolji. U sušnim ljetima pored turbeta su se učile dove za kišu. Imam iz obližnjih sela dovodio je djecu da zajedno mole za kišu nad šipovačkom kotlinom. Posebno veliko okupljanje dešavalo se početkom augusta, na Aliđun, kada je prostor oko turbeta postajao mjesto susreta ljudi različitih vjera i sudbina.
Zato je rušenje tog mjesta u martu 1992. imalo snažnu simboličku težinu. Taj čin nije bio spontan. Napetosti su se godinama gomilale. Već krajem osamdesetih godina nacionalistički skupovi u tom kraju sve češće su prizivali stare mitove i pozive na osvetu. Autobusi iz Šipova organizirano su vozili ljude na obilježavanje godišnjice Kosovske bitke, dok su politički skupovi novih srpskih stranaka širili retoriku straha i prijetnji.
Šipovo je u to vrijeme postalo jedno od uporišta radikalnog nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Upravo tu je Srpski pokret obnove iz Srbije uspostavio svoje sjedište za teritorij cijele zemlje. Govori na političkim skupovima često su sadržavali otvorene prijetnje Bošnjacima. Atmosfera nepovjerenja i straha širila se brzo, a ubrzo su počela stizati i prijeteća pisma uglednim Bošnjacima u tom kraju. Poruke su optuživale ljude za zločine iz Drugog svjetskog rata koje nikada nisu počinili, dok su potpisnici najavljivali osvetu.
U ljeto 1991. situacija je dodatno pogoršana kada je oružje dijeljeno gotovo isključivo srpskom stanovništvu. Nakon što su lokalne strukture preuzele kontrolu nad skladištima Teritorijalne odbrane, puške i municija završile su u rukama onih koji su već otvoreno govorili o sukobu. Noćima su se čuli rafali, pucalo se iz različitog oružja, a trombloni su ispaljivani prema bošnjačkim kućama. Strah je postajao svakodnevnica.
Turbe Alije Đerzeleza postalo je jedna od prvih meta takve atmosfere. Već od jeseni 1991. bilo je gađano i skrnavljeno. Za mnoge je ono predstavljalo simbol prisustva jedne druge tradicije, i upravo zbog toga moralo je nestati. U jesen te godine predstavnici lokalnog srpskog pokreta čak su ultimativno tražili da Islamska zajednica ukloni turbe s, kako su govorili, „srpske zemlje“.
Konačni čin razaranja dogodio se početkom marta 1992. godine, upravo u danima kada su građani Bosne i Hercegovine glasali za svoju nezavisnost. Nekoliko naoružanih ljudi miniralo je i srušilo turbe, uprkos protivljenju dijela lokalnih Srba koji su smatrali da takav čin ne vodi ničemu dobrom. Ipak, logika radikalizma bila je jača.
U pozadini tog čina nalazila se i jedna gotovo simbolična epizoda koja govori o slojevima historije tog kraja. Tokom pravoslavnog Božića i Nove godine 1992. u Šipovu se pucalo danima. Na slavlju je korišten i stari top koji je dovezen iz sela Pljeva. Taj top nekada je služio u potpuno drugačijoj ulozi, u osmansko i austrougarsko vrijeme oglašavao je iftar tokom ramazana. Ukraden je iz džamije u Pljevi još 1941. godine, kada je ta džamija spaljena. Pola stoljeća kasnije pojavio se ponovo, ali kao oruđe demonstracije sile.
Kada je turbe Alije Đerzeleza nestalo u eksploziji, nestao je i jedan dio pejzaža koji je stoljećima povezivao ljude. Bio je to događaj koji je najavio mnogo veće tragedije koje će ubrzo zahvatiti Bosnu i Hercegovinu. U ruševinama tog malog zdanja mogla se naslutiti sudbina mnogih džamija, crkava, kuća i gradova koji će uskoro biti uništeni.
