Rijeka je između 1923. i 1924. godine bila mnogo više od spornog grada na Jadranu,  bila je simbol sudara ambicija, strahova i strategija koje su oblikovale čitav region. Dok je Mussolini tražio dokaz snage nove Italije, a kralj Aleksandar pokušavao sačuvati međunarodnu poziciju mlade jugoslavenske države, pregovori o Rijeci postali su drama vođena iza zatvorenih vrata koja je svakog dana prijetila da preraste u rat

U ljeto 1923. godine, u trenutku kada je ratna prašina Velikog rata odavno bila slegla, ali su se njegove duboke političke brazde nastavile širiti balkanskim i jadranskim prostorom, Rijeka je ponovo postala mjesto na kojem su se ukrštale ambicije dviju država i dvojice vladara – Kraljevine SHS i Italije, kralja Aleksandra Karađorđevića i Benita Mussolinija.

U samo nekoliko mjeseci, od septembra 1923. do januara 1924. godine, odigrala se jedna od najdramatičnijih, ali i najzaboravljenijih epizoda evropske diplomatije među dva rata.

Rijeka, grad koji je stoljećima bio granica i most, simbol i nagrada, kazna i iskušenje, pretvoren je u pozornicu tjeskobnog diplomatskog teatra u kojem se svakog dana činilo da je dovoljno jedan krivi pokret pera ili jedna pogrešna rečenica da dva naroda skliznu u novi rat. U Beogradu i Rimu, zvanične note, telegrami i bilješke putovali su brže nego vozovi, a u pozadini svih tih diplomatskih igara stajao je rastući nemir: kako spriječiti da regionalni spor preraste u evropsku krizu?

Diplomatski dosjei iz tog vremena svjedoče o napetoj atmosferi u kojoj se svaki razgovor odvijao pod sjenkom mogućeg oružanog sukoba. No iza hladnih rečenica i birokratskog jezika krije se živa drama ljudi i država koje su pokušavale definirati svoj položaj u svijetu koji se tek prividno smirio nakon 1918. godine.

Italija je iz Prvog svjetskog rata izašla formalno kao pobjednica, ali u vlastitom narativu kao prevarena sila. „Osakaćena pobjeda“ (vittoria mutilata) pretvorila se u nacionalni mit koji će dugo hraniti italijanski revizionizam. Rijeka je u toj simboličkoj konstrukciji postala gotovo sveti toponim, grad koji je, prema uvjerenju mnogih Italijana, „prirodno“ morao postati dio njihove države.

Kraljevina SHS, sa svoje strane, bila je novostvorena i krhka država, opterećena unutrašnjim tenzijama i nacionalnim rivalitetima, ali istovremeno svjesna da gubitak Rijeke znači i ekonomsko slabljenje hrvatskog prostora i duboku političku destabilizaciju.

Na konferenciji u Rapallu 1920. godine, dvije zemlje su pokušale pronaći kompromis: Rijeka postaje nezavisna država, a Italija se obavezuje da povuče svoje trupe iz nekoliko okupiranih zona. Ali Rapallo se ubrzo pokazao kao mirovni papir koji nije mogao obuzdati političke strasti na terenu.

Ulaskom fašista na vlast 1922. godine, Benito Mussolini se u početku predstavljao kao državnik voljan da poštuje postignute sporazume. No već krajem iste godine, pritisnut domaćim nacionalistima i željan spoljnopolitičkog prestiža, počinje radikalno mijenjati pristup Jadranu. Rijeka postaje njegov adut u unutrašnjoj i međunarodnoj politici, dokaz da nova Italija ne pristaje na kompromise prethodnih vlada.

Tokom 1923. godine, paritetna komisija koja je trebalo da nadgleda sprovođenje Rapalskog ugovora praktično se raspala. Članovi italijanske delegacije, pod direktnim Mussolinijevim uticajem, počeli su blokirati rad komisije i insistirati na reviziji postojećih granica. Najavljena evakuacija italijanskih zona više nije bila tema, umjesto toga, govorilo se o novim rješenjima.

U Beogradu su političari, uključujući Nikolu Pašića i Momčila Ninčića, shvatili da se nad jugoslovensko-italijanskim odnosima nadvija oluja. Unutar Kraljevine SHS vladala je nervoza: Hrvati su bili posebno osjetljivi na pitanje Rijeke, a vlada u Beogradu strahovala je da bi svaki ustupak mogao izazvati političku krizu. Sredinom augusta Italija upućuje ultimatum: prihvatite naše uslove ili ćemo djelovati. Prijetnja nije bila prazna.

Mussolini naređuje mobilizaciju trupa, brodovi se grupišu uz obalu, a italijanska štampa otvoreno poziva na aneksiju Rijeke. U Beogradu se razmatra mogućnost obraćanja Društvu naroda, ali iskustvo iz nedavne Krfske krize, kada je Italija okupirala grčko ostrvo i dobila podršku velikih sila, pokazuje da međunarodne institucije ne mogu biti oslonac.

Dana 17. septembra 1923. Italija izvodi potez koji mijenja tok istorije: vojska ulazi u Rijeku. Grad je de facto pripojen Italiji, a Rapallski sporazum postaje mrtvo slovo na papiru. Međunarodna zajednica uglavnom šuti, dok u Beogradu vlada shvata da je izgubila diplomatsku prednost, sada se više ne pregovara o tome da li Italija treba da uđe u grad, nego o tome pod kojim će uslovima i kada Jugoslavija priznati to što se već dogodilo.

Upravo u tom trenutku pojavljuje se ključna figura, italijanski general Alessandro Bodrero, Mussolinijev povjerenik zadužen da ispita volju jugoslovenskog dvora za postizanje šireg političkog sporazuma. Njegova misija otvara jedno od najzanimljivijih poglavlja u odnosima Rima i Beograda.

Prilikom susreta sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, Bodrero ne nudi samo dogovor o Rijeci. On donosi ideju mnogo većeg obuhvata: politički pakt koji bi, kako navodi, mogao izbrisati sve otvorene italijansko-jugoslovenske sporove i stvoriti novu osovinu na Balkanu.

Kralj Aleksandar, koji je oduvijek želio veću spoljnopolitičku samostalnost Kraljevine SHS, pokazuje iznenađujuću otvorenost prema ovom prijedlogu. Bodreru daje naslutiti da bi se, uz neke ustupke, mogao složiti i sa italijanskom aneksijom Rijeke, ukoliko se time obezbijedi gospodarska i politička stabilnost države.

Taj razgovor, često zanemaren u publicistici, predstavljao je ključni trenutak preloma: od tog dana, odnosi između Beograda i Rima više nisu bili pitanje samo jedne luke i jednog grada, prerastaju u strategijsku debatu o budućnosti Balkana.

Druga polovina 1923. godine prošla je u frenetičnim pregovorima, tajnim izvještajima i susretima iza zatvorenih vrata. Zvanična linija Beograda i Rima bila je jedno, a stvarni razgovori drugo. Kralj je pokazivao sklonost sporazumu, Ninčić tražio prihvatljive formulacije, dok je Pašić balansirao između unutrašnje politike i spoljnopolitičkih realnosti.

Između redova u diplomatskim prepisama, vidi se oklijevanje, strah, ali i jasna svijest da se Jugoslavija nalazi pred izborom: sklopiti sporazum sa Italijom ili riskirati izolaciju.

U Rimu, Mussolini postaje sve nestrpljiviji. On želi finalni dogovor koji će potvrditi njegov međunarodni ugled i dokazati italijanskoj javnosti da Duče zna ispuniti obećanja. Čak je predlagao sastanak sa Pašićem, ali Jugoslavija nije bila spremna da formalno pristane na uslove dok ne dobije jasniju sliku o stavovima Pariza i Londona.

Francuska i Britanija, međutim, nisu bile sklone sudarati se s Italijom zbog Rijeke. To je bio znak Beogradu da se mora osloniti na vlastitu procjenu: nema međunarodne intervencije, nema kolektivnog pritiska, spor će se riješiti samo dogovorom Rima i Beograda.

U decembru 1923. kralj Aleksandar putuje u Pariz. Zvanično, povod je posjeta francuskom političkom vrhu, ali stvarni sadržaj puta mnogo je dublji. U Parizu se križaju tri diplomatije: francuska, italijanska i jugoslovenska.

Prvo se sastaje sa italijanskim ambasadorom Romanom Avecanom. Njihov razgovor je izuzetno otvoren: italijanski diplomata sugeriše da Jugoslavija treba da se okrene Egeju umjesto Jadranu, dok Aleksandar gotovo bez zadrške prihvata ideju o strateškom paktu koji bi dugoročno povezao dvije zemlje.

U razgovoru sa predsjednikom francuske vlade Raymondom Poincaréom, Aleksandar pokušava uvjeriti Pariz da sporazum sa Italijom ne znači napuštanje Male Antante niti približavanje fašizmu. Francuska je oprezna, ali ne i aktivno protiv sporazuma, sve dok se ne narušava ravnoteža u Evropi.

Taj boravak u Parizu označio je prelomni trenutak: kralj je odlučio da se vrati u zemlju sa stavom koji će oblikovati dalji tok pregovora, Kraljevina SHS mora postići dogovor sa Italijom, jer alternativa nije ni rat ni pravedno rješenje, nego međunarodna izolacija.

Dok se Beograd pripremao za konferenciju Male Antante, kralj Aleksandar i general Bodrero vode završne pregovore na Ilidži kod Sarajeva. To su dani o kojima malo znamo, jer su razgovori vođeni u skoro potpunoj tajnosti. Međutim, dostupni diplomatski izvještaji pokazuju da su upravo tu dogovorene ključne odredbe budućeg sporazuma.

Pašić šestog januara prihvata nacrt političkog ugovora, a Mussolini je već 10. januara vraća Bodrera u Beograd sa gotovo identičnim tekstom. To je bilo zeleno svjetlo za finalni korak, odlazak u Rim. Dana 27. januara 1924. godine, u vili Torlonia u Rimu, potpisan je Rimski sporazum. Rijeka je formalno pripala Italiji. Jugoslavija je dobila Baroš i Deltu, dio luke koji joj je garantirao minimalnu ekonomsku održivost.

Uz teritorijalni sporazum sklopljen je i politički pakt, dokument koji je Mussolini želio kao dokaz svoje međunarodne težine, a kralj Aleksandar kao sredstvo za osiguranje šire spoljnopolitičke stabilnosti države. Evropa je odahnula: još jedna kriza riješena je bez rata.

Ali historija je, kao i uvijek, bila složenija. Sporazum je trajno izmijenio raspored snaga na Balkanu i otvorio novo poglavlje italijanskog utjecaja u jugoistočnoj Evropi. Za Jugoslaviju je predstavljao odmak od isključive francuske orbite, ali i rizik od budućih pritisaka. Za Italiju je bio simbol nacionalnog trijumfa i prvi veliki međunarodni uspjeh fašističkog režima.

Danas, s vremenske distance od jednog stoljeća, pregovori oko Rijeke djeluju kao prošlost koja se teško uklapa u savremenu evropsku imaginariju. Ali ta epizoda s početka dvadesetih godina XX stoljeća pokazuje sve slabosti međunarodnog sistema između dva rata: rivalitete, nacionalizme, diplomaciju zasnovanu na ličnostima, ne principima, i sklonost velikih sila da svoje interese stavljaju ispred stabilnosti malih država.

Rimski sporazum, iako često marginaliziran, bio je jedan od ključnih događaja u oblikovanju odnosa Italije i Jugoslavije tokom narednih decenija. Rijeka je postala simbol kompromisa postignutog pod pritiskom, ali i ogledalo koje nam pokazuje koliko su, u određenim istorijskim trenucima, sudbine država bile određene ne samo geopolitičkom logikom, nego i karakterima ljudi koji su ih vodili.

A u zimu 1924. godine, ti ljudi, Mussolini, kralj Aleksandar, Pašić, Ninčić i general Bodrero, utkali su svoje odluke u mapu Evrope, ostavljajući trag koji se i danas može osjetiti u političkim i istorijskim analizama Jadrana i Balkana.

IZVOR: MIlan Videnović: „Pregovori Kraljevine SHS i Italije od okupacije Rijeke do Rimskog sporazuma 1924. godine“