Građani Bosne i Hercegovine su se na referendumu za nezavisnost izjašnjavali po referendumskom pitanju koje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.” Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum izašlo je i glasalo 2.073.568 građana s pravom glasa ili 64,31% građana. Od ukupno izašlih na glasanje, njih 99,7% glasalo je za nezavisnost Bosne i Hercegovine, a 0,3% protiv takve odluke.

Nakon što su Slovenija, Hrvatska i Makedonija zatražile međunarodno priznanje nezavisnosti napuštajući Jugoslaviju, istim putem je krenula i Bosna i Hercegovina. Uslov je, kao i u prethodnim slučajevima, bio da se održi referendum i da građani izraze svoju volju. U danima prije referenduma, zakazanog za 29. februar i 1. mart 1992. godine, mnogi su pozivali da se izađe i glasa za nezavisnost. Bilo je jasno da će se Bošnjaci odazvati u velikom broju, za Hrvate se do posljednjeg dana nije znalo kako će reagirati, dok je Karadžićev SDS pozvao Srbe da bojkotiraju referendum.

Među zanimljivijim pozivima da se izađe na referendum jesu i pozivi proslavljenih sportista, proslavljenog fudbalera Sarajeva Mirsada Fazlagića i najboljeg košarkaša Bosne i Hercegovine svih vremena Mirze Delibašića.

“Referendum čekam kao šansu za poravnavanje rezultata, za izjednačenje s drugima, s glasom ‘za’. Valjda je to bitna pretpostavka međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Zapravo, za mene je pomalo čudno to pitanje jeste li ‘za’ ili ‘protiv’? To je kao da me pitate prije meča ‘jeste li za poraz ili pobjedu’? Dakle, ja sam kao sportista uvijek za pobjedu, a nikad se nisam mirio, niti bih se mogao pomiriti sa neuspjehom”, izjava je Mirsada Fazlagića u Oslobođenju od 27. februara 1992. godine.

Šta kaže Mirza Delibašić

U istom broju svoje viđenje referenduma dao je i Mirza Delibašić: “Pitaću i odgovoriću. Ko treba da odluči kako će i gdje da živi? Narod. To je sasvim normalna stvar. Upravo prilazimo građanskom referendumu i ja ću glasati. Ne kažem da ću se izjasniti za ili protiv, ali kažem da svako treba pristupiti tom činu, a onda ćemo stavove prebrojati. (…)

Novo pitanje: zašto da ne ulazimo u krnju Jugoslaviju? Odgovor: Zato što, desili se to, naprimjer, iduće godine Srbija može raspisati referendum za novo ime, ime Srbija. I onda svi mi iz Bosne i Hercegovine postajemo manjina. U životu čovjeka i u cijelom svijetu – najveće osjećanje je patriotsko. Zbog toga ljudi ubijaju ili pristaju da budu ubijeni, polažu zakletve… Meni jeste žao Jugoslavije. Jugoslaven sam do dna duše, u miješanom sam braku, imam dva sina (Danka u Sarajevu i Darija u Beogradu). Naravno da nam ništa od razbijanja nije trebalo, ali kad se već desilo – ja sam za to da imamo našu državu.”

Ohrabrenje uoči referenduma došlo je i od bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji je poslao pismo predsjedniku Vlade SRBiH Juri Pelivanu u kojem odgovara na poziv da dođe u Bosnu kao posmatrač referenduma. Izvinjavajući se što nije u mogućnosti doći, jer je kasno dobio poziv da bi stigao organizirati dolazak posmatračke misije, Carter piše: “Sa velikim zanimanjem čitao sam vijesti o referendumu svih građana Bosne i Hercegovine, koji će biti održan 29. 2. i 1. 3. 1992. godine. Zadovoljstvo mi je da vidim da vaš narod preduzima taj korak na putu prema demokratiji. Predstojeći referendum nudi ne samo šansu već i odgovornost prema demokratiji. Dužnost je građana vaše republike da izraze svoju odanost demokratskim procesima tako što će biti dovoljno hrabri da glasaju. Dok u nekim zemljama sam čin glasanja nosi sa sobom lični rizik, tek kada dovoljno građana pokaže spremnost da taj rizik na sebe preuzme, strah i zebnja mogu biti prevaziđeni, a demokratija zagarantovana za sve”. (Oslobođenje, 21. februar 1992.)

Građani Bosne i Hercegovine su se na referendumu za nezavisnost izjašnjavali po referendumskom pitanju koje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.” Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum izašlo je i glasalo 2.073.568 građana s pravom glasa ili 64,31% građana. Od ukupno izašlih na glasanje, njih 99,7% glasalo je za nezavisnost Bosne i Hercegovine, a 0,3% protiv takve odluke.

Ovi rezultati omogućili su međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija.

Odluka o prazniku

Prvi mart postao je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine 28. februara 1995. godine, kada je Parlament Bosne i Hercegovine donio odluku da se ovaj datum slavi kao praznik. Povodom prve proslave Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović kazao je: “Prvi mart je bio naša sudbina i neumjesno je, pa i grešno, pitanje da li je išta moglo biti drugačije. Izbora, ustvari, nije bilo. Sve je bilo odlučeno karakterom našeg naroda. Našu slobodu mi nismo mogli upotrijebiti na drugi način. Prije tri godine smo se našli na raskršću: pognuti glavu i ostati u krnjoj Jugoslaviji, odnosno ‘velikoj Srbiji’, ili se uspraviti i krenuti u pravcu slobode. Mi ne bismo bili ono što jesmo da smo u ime sumnjive sigurnosti izabrali potčinjavanje. Istina je da patimo i ginemo, ali za slobodu Bosne. Ionako bismo ginuli za tuđi račun, za slavu i veličinu ‘velike Srbije’. Dakle, postojao je samo jedan put i naš narod je prije tri godine krenuo tim putem. (…) Svaki narod ima svoju obećanu zemlju. Naša obećana zemlja je Bosna.” (Oslobođenje, 3. mart 1995.)

Među prvima koji su nam čestitali tek uspostavljeni državni praznik, Dan nezavisnosti, bio je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton: “Mi, u Sjedinjenim Američkim Državama, već se dugo divimo hrabrosti i odlučnosti vašeg naroda da izgradi društvo bazirano na principima sloboda, demokracije i pluralizma. Zaista je za divljenje da ste vi u ovome išli naprijed uprkos potresima i nasilju koje je preplavilo vašu zemlju od njene nezavisnosti. Mi smo veoma svjesni ogromnih izazova sa kojima se susrećete u naporima da olakšate akutne patnje prouzrokovane ratom.” (Oslobođenje, 1. mart 1995.)

Prvi put je, dakle, Dan nezavisnosti obilježen u jeku Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, i to svečanom akademijom i prigodnim programom. Povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine Predsjedništvo je odlikovalo jedan broj stranih državljana koji su pomogli da teškoće s kojima se susreću građani BiH budu manje. Zlatnim ordenom “Zmaja od Bosne” odlikovani su ministri vanjskih poslova Austrije Alojz Mok i Irana Ali Akbar Velajati, te premijer Malezije Muhamed Mahatir i saudijski princ Salman. Zlatnim ordenom bosanskog grba odlikovan je biznismen i humanitarac George Soros.