Više od četiri godine nakon početka invazije na Ukrajinu, Putinova „nova Otadžbinska priča“ sve više liči na rat bez pobjede i bez izlaza. Dok se mit iz 1945. ne uspijeva ponoviti, Rusija plaća rastuću cijenu dugotrajnog sukoba, a Evropa ulazi u 2026. godinu suočena s nesigurnošću koja opasno podsjeća na kraj tridesetih godina prošlog stoljeća

Danas se navršavaju 83 godine od jednog presudnog trenutka: drugog februara 1943. završila je bitka za Staljingrad. Predali su se posljednji ostaci njemačke Šeste armije. Ta godišnjica pomaže da se uoči obrazac koji se danas ponavlja u Ukrajini: kada se vojna kampanja prodaje kao brza i odlučujuća, ali se zaglavi, cijena nemogućnosti da se „zatvori krug“ naglo raste, a rat počinje gutati obje strane.

Vladimir Putin je 2022. godine iscrtao vlastitu verziju Otadžbinskog rata: opet nacisti, opet ruska snaga, opet širenje granica i dominacija u srednjoj Evropi pod zajedničkim kišobranom odbacivanja svega što dolazi sa Zapada. Očekivao je brzu kapitulaciju, ali slava iz 1945. i dalje mu izmiče i ostaje njegova velika opsesija.

„Kada je počela invazija na Ukrajinu, jedna kolegica novinarka koja prati Putinovu delegaciju često ga je pitala o ratu. Kasnije mi je ispričala da je Putinova glavna trauma to što žali što je rođen nakon Drugog svjetskog rata, što nije mogao zavihoriti zastavu nad Reichstagom“, objašnjava za Elena Kostjučenko, autorica knjige „Volim Rusiju. Hronike iz izgubljene zemlje“, koja opisuje rusko klizanje u totalitarizam.

Kao i Josif Staljin, Putin je rat iskoristio za jačanje diktature na unutrašnjem planu, ali zasad nije uspio proširiti utjecaj prema vani, onako kako je to SSSR učinio nakon poraza nacizma.

Za Sovjetski Savez Drugi svjetski rat bio je društveno ljepilo kakvo revolucija nije uspjela stvoriti i postao je osnivački mit kakav 1917. nije bio. Nakon dolaska na vlast 2000. godine, Putin je taj mit premjestio na slavnu pobjedu iz 1945.,  događaj na koji su Rusi iz različitih društvenih slojeva najponosniji. Prema historičaru Xoséu M. Núñezu Seixasu, autoru knjige „Povratak u Staljingrad“, sjećanje na taj rat snažno je povezano s vremenom Leonida Brežnjeva, koje se pamti kao zlatno doba SSSR-a: blagostanje, homogenost i stabilnost.

Brežnjevljeva era, obilježena obnovom kulta pobjede nad nacistima, snažno je utjecala na Putina, jer je obuhvatila njegovo odrastanje i mladost. I Brežnjev i Putin predsjedavali su dugim razdobljima stagnacije uz rastuće rivalstvo sa Zapadom, ali bez otvorenih ratova. A zatim su, u poznim godinama, krenuli u vojne avanture, Afganistan, Ukrajinu, koje su se u praksi pokazale daleko složenijima nego u teoriji.

Veliki otadžbinski rat, kako Rusi nazivaju Drugi svjetski rat, trajao je 1.418 dana. Veliki rat između Rusije i Ukrajine dosegao je tu granicu 12. januara ove godine. Putinov rat već traje duže od onoga koji je želio oponašati, a da ga pritom nikada nije ni nazvao ratom, niti je mobilizirao čitavo društvo. Ulog je obrnut: napadnuti je postao napadač.

„Kijev za tri dana“ bio je plan koji se nikada nije ostvario. Pobjednički mit koji je Putin priželjkivao zasad se opire. No ako je Drugi svjetski rat doveo do trajnog američkog angažmana u Evropi, danas Sjedinjene Američke Države postupno napuštaju evropske saveznike. Opasnost s kojom se suočava Stari kontinent, dok Rusija vidi sve otvoreniji put za nove ultimatume, sve više podsjeća na početak Drugog svjetskog rata.

Kako je moguće da nuklearna sila poput Rusije nije uspjela savladati Ukrajinu onako kako je SSSR slomio nacističku Njemačku u istom vremenskom razdoblju? Složenost rata ne dopušta kratke odgovore. U Drugom svjetskom ratu Sovjetski Savez nije bio sam protiv Trećeg Reicha: tu su bili i industrijski gigant Sjedinjene Države, britansko carstvo i ostaci Slobodne Francuske, iako je Moskva podnijela najveći teret borbi.

U slučaju Ukrajine, i ona je tokom četiri godine računala na vanjsku pomoć, finansijsku i vojnu, zapadnih saveznika. Upravo su isporuke oružja i municije bile ključne da ukrajinska država i dalje postoji i da se osujete planovi Kremlja.

Prvi mjeseci operacije Barbarossa 1941. godine bili su katastrofalni za Sovjete. Nakon što su Nijemci opkolili čitave armije, njihov napredak je usporen pred Moskvom, a „general Zima“ učinio je ostalo. Wehrmacht je poražen četrdesetak kilometara od ruske prijestolnice zahvaljujući sibirskim jedinicama prebačenim s pacifičkih obala.

Druga godina invazije započela je slično, ali s drugim ciljem: industrijskim Staljingradom na Volgi. Nakon snažnog prodora i ulaska u središte grada u jesen 1942, žestok sovjetski otpor i hladnoća zaustavili su Nijemce u ruševinama, prije nego što su i sami bili opkoljeni.

Do Staljingrada, sve pobjede za Njemačku. Od Staljingrada, niz poraza. Sovjetski protivnapad naišao je na ozbiljniji otpor tek kod Harkiva, grada koji je prošao kroz četiri bitke. Hitler je potom pokušao iznenadni obruč kod Kurska, oslanjajući se na nove tenkove Tiger i Panther. Sovjeti su bili spremni: Operacija Citadela propala je u ljeto 1943. Od tada do Berlina 1945. Crvena armija je zauzela gotovo 900.000 kvadratnih kilometara Evrope.

Šta se, dakle, dogodilo u Ukrajini da je Rusija u četiri godine zauzela tek oko 110.000 kvadratnih kilometara? Putin nikada nije planirao „rat“, već, kako ga je sam nazvao, „specijalnu vojnu operaciju“ koja je trebala u nekoliko dana zauzeti Kijev, srušiti vlast Volodimir Zelenskija i preuzeti kontrolu nad državom.

Veliki otadžbinski rat bio je ne samo veći po razmjerima, nego i intenzivniji. Trideset posto vojnika koji su otišli na front nije se vratilo. U rusko-ukrajinskom ratu taj udio iznosi oko 13,7 posto. Gustina trupa danas je triput manja nego 1943. godine, a dronovi onemogućavaju masovne koncentracije i duboke prodore.

„Rusija vodi hibridni rat, uz korištenje plaćenika i stranih trupa, bez potpune mobilizacije rezervista kako bi izbjegla socijalne troškove, dok je Ukrajina prisiljena mobilizirati sve raspoložive rezerve“, objašnjava Núñez Seixas.

Iskustvo Krima, gdje ukrajinska vojska nije ispalila ni metak, stvorilo je uvjerenje da otpora neće biti. Greška je bila kolosalna. U predgrađima Kijeva, Černigiva, Harkiva i Mikolajiva Rusija je izgubila jezgru svoje profesionalne vojske. U Hostomelju, primjerice, padobranci nisu uspjeli zauzeti aerodrom suočeni s dvjestotinjak dobrovoljaca.

Najveći dio teritorija koji je Moskva zauzela izgubljen je već u prvim sedmicama. Stabilizacija fronta potom je dovela do dugotrajnog zastoja, prekidanog tek krvavim bitkama iscrpljivanja poput Bahmuta, Severodonjecka ili Avdijivke, gdje su osvajane ruševine po cijenu stotina hiljada žrtava.

„Očito je da se društveni i ljudski trošak rata u Rusiji ne raspoređuje ravnomjerno, kao što je to bio slučaj u sovjetskoj pozadini tokom Velikog otadžbinskog rata“, ističe Seixas. „Zato je teško da se stvori patriotska mistika poput one iz 1941–1945.“

IZVOR: El Mundo