Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija danas raspolažu najmoćnijim vojskama na svijetu, oružanim snagama izrazito ofanzivnog karaktera, koje se raspoređuju daleko izvan vlastitih granica kako bi širile svoje zone utjecaja. Ako je tokom Hladnog rata glavna funkcija utrke u naoružanju bila obuzdavanje i odvraćanje neprijatelja, današnja logika je bitno drugačija: riječ je o direktnom napadu na države koje se smatraju preprekom strateškoj ekspanziji velikih sila. Hapšenje predsjednika Venecuele Nicolása Madura u Caracasu predstavlja najnoviji dokaz da se savremeni svijet više ne zasniva na sistemu međunarodnih zakona, nego na goloj sili

Rat kao norma postaje ključno pitanje s kojim se čovječanstvo suočava u 2026. godini. Sjedinjene Države, Kina i Rusija sebe doživljavaju kao velike sile s pravom da prema ostalim državama postupaju otvoreno neprijateljski ako se ne povinuju njihovom diktatu, ili pak s lažnom popustljivošću ako to učine. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, jedino tijelo koje bi moglo nametnuti diplomatiju, odavno je izgubilo svaki stvarni značaj.

Rat se ponovo nameće kao vrhovna moć. Zato će obespravljeni i dalje ginuti u Ukrajini, Palestini, Sudanu, Jemenu, Kongu i u nizu drugih oružanih sukoba koji potresaju planetu.

Tokom 2025. godine Sjedinjene Američke Države bombardirale su Venecuelu, Iran, Jemen, Siriju, Somaliju i Nigeriju, kao i navodne narko-brodove na Karibima i Pacifiku. Istovremeno su prijetile napadima na Meksiko i Kolumbiju, uz obrazloženje da su narko-karteli terorističke organizacije, a fentanil „oružje za masovno uništenje“.

Otmicom Nicolasa Madura u Caracasu trećeg januara jasno je pokazano da će Washington upotrijebiti silu i kako bi iznudio promjenu režima na Kubi. Cilj je da čitava zapadna hemisfera bude pod njegovom potpunom kontrolom.

Sjedinjene Države su danas agresivnije nego ikada i sve udaljenije od svojih tradicionalnih saveznika, naročito u Evropi. Donald Trump razorio je strateški sistem koji je Washingtonu omogućio pobjedu nad Sovjetskim Savezom tokom Hladnog rata. Njegova vizija podrazumijeva slabu, razjedinjenu i podčinjenu Evropu – do te mjere da od Danske traži predaju Grenlanda.

Vojna sila se sve otvorenije koristi i unutar samih Sjedinjenih Država. Nacionalna garda služi političkim interesima predsjednika, dok ICE, parapolicijska formacija zadužena za hapšenje migranata bez dokumenata, proizvodi ozbiljne društvene tenzije.

Što su ankete lošije i što se više približavaju kongresni izbori u novembru, to će Trump češće posezati za silom kako bi ojačao vlastiti imidž. MAGA pokret, koji ga bezrezervno podržava, više nije monolitan kao prije godinu dana. Pojavljuju se pukotine zbog bezuslovne podrške Izraelu, ali i zbog sve glasnijih optužbi o Trumpovoj povezanosti sa seksualnim skandalima Jeffreyja Epsteina.

Trump se poziva na dobre makroekonomske pokazatelje, ali raspodjela bogatstva postaje sve nepravednija. Tehnološke kompanije istovremeno napuhuju spekulativni balon. Njegovo pucanje značilo bi novu veliku krizu. Tada ni simbolični otpor, oličen u maskoti anti-Trump Amerike, žabi, neće biti dovoljan da ga ostavi mirnim.

Trideset šest godina nakon pada Berlinskog zida i trideset četiri godine nakon raspada Sovjetskog Saveza, Evropa još nije pronašla stabilan balans. Rusija se osjeća ugroženom širenjem NATO-a i Evropske unije, dok članice tih saveza Rusiju doživljavaju kao egzistencijalnu prijetnju, ne samo zbog agresije na Ukrajinu, već i zbog kampanja dezinformacija i sabotaža, presijecanja podmorskih kablova, nadlijetanja dronova u blizini aerodroma, miješanja u izborne procese, cyber-napada i selektivnih ubistava ruskih disidenata u inostranstvu.

U takvom kontekstu Rusija i Ukrajina ulaze u petu godinu rata bez jasne strateške prednosti na terenu. Ukrajina se održava zahvaljujući finansijskoj pomoći Evropske unije i američkoj vojnoj obavještajnoj podršci. Rusija, s druge strane, nastavlja rat uz ekonomsku i tehnološku podršku Kine. Linija fronta se, uprkos ogromnim gubicima, gotovo ne pomjera.

Iako je vojna pobjeda sve manje vjerovatna, ni Kijev ni Moskva nisu spremni na teritorijalne ustupke koje bi primirje zahtijevalo. Volodimir Zelenski ne želi odustati od međunarodno priznatih granica, dok Vladimir Putin neće stati dok ne osigura potpunu kontrolu nad Donbasom. Ne pristaje čak ni na prekid vatre tokom mirovnih pregovora. Ekonomski poticaji koje Trump nudi ne djeluju uvjerljivo nijednoj strani.

Rat će se nastaviti i u 2026. godini jer i Zelenski i Putin vjeruju da vrijeme radi za njih. Zelenski računa na evropsku podršku i slabljenje ruske ekonomije, dok Putin vjeruje u kinesku pomoć i naklonost Donalda Trumpa. Činjenica da nova američka Strategija nacionalne sigurnosti više ne označava Rusiju kao neprijatelja dodatno ga ohrabruje. Kina, pak, želi produženje rata kako bi oslabila i Sjedinjene Države i Evropsku uniju.

Evropa nije spremna da se suprotstavi ruskoj prijetnji bez vojne i tehnološke podrške Sjedinjenih Država. Trump to dobro zna i sistematski podriva povjerenje Evropljana u vlastite institucije, u čemu mu se pridružuju i Kina i Kremlj. Jasno je da bi Trump radije postigao dogovor s Putinom o Ukrajini, i to nauštrb NATO saveznika. Zato mu trebaju „patriotske“ vlade, odnosno ultradesničarski režimi skloni autoritarizmu, represiji nad migrantima i jačanju nacionalne države.

Njemačka najbolje ilustrira evropsku dilemu. Privreda stagnira, a ne postoji jasna strategija prelaska s klasične industrijske proizvodnje na visokotehnološku ekonomiju veće dodane vrijednosti. Slab rast ograničava mogućnost većih izdvajanja za odbranu. Iako sve članice NATO-a u Evropi povećavaju vojne budžete, to čine uz cijenu dodatnog zaduživanja.

Trump traži ta ulaganja, ali njihova realizacija ne garantira stabilnost transatlantskog odnosa. Njemačka planira da za deset godina izdvaja pet posto BDP-a za oružje, ali ni to ne sprječava Washington da podržava krajnje desnu Alternativu za Njemačku, stranku s otvorenim nostalgijama prema nacizmu, koja će 2026. godine testirati svoju snagu na izborima u pet saveznih pokrajina.

Francuska politička kriza dodatno slabi evropski motor. U Francuskoj, kao i u Ujedinjenom Kraljevstvu, Španiji i drugim zemljama, krajnja desnica stoji nadomak vlasti.

Tokom 2026. godine učvrstit će se Koalicija voljnih, država koje podržavaju Ukrajinu, među kojima se posebno ističe Ujedinjeno Kraljevstvo. Upravo preko Londona Evropa bi mogla napraviti korak ka većoj integraciji. Britanska ekonomija, teško pogođena Brexitom, sve je bliža povratku jedinstvenom tržištu.

Evropi, međutim, ponestaje vremena da ostvari stratešku autonomiju, kako vojnu tako i tehnološku. Put do nje bit će otežan jer će Sjedinjene Države pružati snažan otpor, posebno zbog stroge regulacije umjetne inteligencije u EU, za koju Washington smatra da ugrožava interese Silicijske doline.

Ako Unija izdrži pritisak, očuvat će ugled svog unutrašnjeg tržišta, ali uz rizik gubitka američkih tehnoloških transfera. Ove godine EU bi trebala zaključiti ključne trgovinske sporazume, barem s Indijom i Mercosurom. Samo jačim izvozom može postati gospodar vlastite sudbine. Uspije li u tome, ojačat će rast i samopouzdanje – neophodno za distanciranje od SAD-a, rebalans odnosa s Kinom i obuzdavanje Rusije.

Neizabrani režimi su po definiciji nesigurni, a njihovi lideri skloni paranoji. Kina brutalno guši svaku disidenciju: od demokrata u Hong Kongu, preko nezavisnih kršćanskih zajednica i sljedbenika Falun Gonga, do običnih kritičara predsjednika Xi Jinpinga. Uoči zasjedanja Nacionalnog narodnog kongresa u martu, niko ne zaboravlja da njegov glavni rival Bo Xilai od 2013. godine služi doživotnu kaznu zatvora, osuđen na osnovu politički motiviranih optužbi.

Skupština će odobriti petogodišnji plan rasta, čije je središte masovna primjena umjetne inteligencije, posebno u mobilnim aplikacijama za svakodnevni život, ali i za jačanje državne kontrole nad stanovništvom.

Xi Jinping taj nadzor smatra ključnim dok traži nova tržišta izvan SAD-a i EU kako bi plasirao kineske proizvodne viškove. Hronične trgovinske neravnoteže, naročito s Evropskom unijom, stvaraju napetosti koje su kroz historiju često vodile u ratove.

Kina će ponovo potvrditi cilj „ponovnog ujedinjenja“ Tajvana s maticom do 2027. godine. U nedostatku mirnog rješenja, Narodnooslobodilačka armija ima nalog da bude spremna za invaziju. Kineska mornarica, najveća na svijetu po broju brodova, nedavno je izvela vježbe s bojevom municijom oko ostrva.

Peking se predstavlja kao pouzdaniji partner od Washingtona, tvrdeći da ga zanima isključivo ekonomski rast. Također zagovara novi model globalnog upravljanja u kojem demokratija i ljudska prava ne bi ometali nacionalne interese. Trumpu takav pristup ne smeta ako donosi profit. Za to su mu potrebni rijetki metali koje Kina gotovo monopolizira.

Trump bi u aprilu trebao posjetiti Kinu, gdje će se uz osmijeh rukovati s hladnokrvnim Xijem. Volio bi sklopiti strateški dogovor, kao s monarhijama Perzijskog zaljeva, i kako priželjkuje s Putinom. Xi će zauzvrat tražiti da Washington prestane braniti Tajvan ako želi pristup rijetkim zemnim mineralima, ključnim za tehnološki razvoj. Moguće je da Trump na to pristane – jer Tajvan, u njegovoj logici, pripada Kini isto onako kako Venecuela „pripada“ Sjedinjenim Državama.

Mir u Gazi trenutno je nemoguć. Hamas odbija razoružanje, dok izraelska vojska učvršćuje svoje pozicije unutar Pojasa. Dvije strane su predaleko od minimuma povjerenja potrebnog za obnovu, čak i pod vodstvom Palestinske uprave i međunarodnim nadzorom.

Od primirja 10. oktobra izraelska vojska ubila je više od 400 Palestinaca u Gazi. Ukupan broj mrtvih od početka rata premašio je 71.000.

Izrael ne poštuje sporazum jer zadržava operativnu slobodu da napada ciljeve po vlastitom izboru i nastavlja blokadu humanitarne pomoći. Kao posljedica toga, Hamas ne odlaže oružje, a bez njegovog dobrovoljnog razoružanja nemoguće je rasporediti međunarodne mirovne snage. Takva, pretežno arapska formacija, nema namjeru da razoružava Hamas, kako to Izrael zahtijeva.

Dok god traje nasilje, obnova je neizvodiva. Odbor za mir, zadužen za nadzor rekonstrukcije, ne može pokrenuti nijedan ozbiljan projekt.

Premijeru Benjaminu Netanyahuu odgovara da Gaza ostane u ruševinama. Smatra da svaki korak ka miru slabi njegove izglede za sedmi mandat na izborima koji se moraju održati najkasnije do oktobra. Uprkos javnoj retorici, Izrael će zadržati vojno prisustvo u Gazi. Trenutno kontroliše više od polovine teritorije i ima 61 vojnu bazu.

Unutar izraelske vlasti sve su glasniji pozivi na aneksiju najmanje polovine Gaze, uz sabijanje dva miliona Palestinaca uz obalu, bez šanse za opstanak bez vanjske pomoći. Netanyahu otvoreno podstiče njihovo iseljavanje u Egipat i Jordan.

Aneksija velikih dijelova Zapadne obale također se redovno razmatra. Izgradnja naselja se ubrzava, a oko 700.000 Izraelaca, gotovo deset posto stanovništva, danas živi u kolonijama koje su prema međunarodnom pravu ilegalne.

U 2026. godini Netanyahu će biti još agresivniji, jer će u potpunosti zavisiti od mesijanske ultradesnice koja ga održava na vlasti. Palestinci će platiti cijenu i u Gazi i na Zapadnoj obali, gdje doseljenici nekažnjeno napadaju njihovu imovinu. Više od hiljadu Palestinaca ubijeno je od masakra Hamasa sedmog oktobra.

IZVOR: La Vanguardia