Džamija je izgrađena u 15. stoljeću, u središtu grada koji je izrastao upravo oko nje. Njen naziv, Mazar-i-Šarif, što znači „Grob sveca“, potječe iz vjerovanja da se tu nalazi mezar Alije, zeta Poslanika Muhameda i prvog šiitskog imama

Plava džamija u Mazar-i-Šarifu, jedan od najsvetijih i najpoznatijih spomenika Afganistana, pretrpjela je teška oštećenja kada je sjever zemlje pogodio snažan zemljotres jačine 6,3 stepena po Richteru. U ranim jutarnjim satima, dok je grad još spavao, minareti su se zatresli, kupole su se zatresle, a hiljade tirkiznih i lapis pločica otpale su s fasade.

Dijelovi džamije su se urušili, a drugi su prekriveni dubokim pukotinama. Iako u neposrednoj blizini nije bilo ljudskih žrtava, kompleks je postao simbol stanja zemlje, potresene, ranjene i prepuštene sebi.

Afganistan je i prije ovog zemljotresa bio u krizi. Gubitak milijardi dolara međunarodne pomoći, oružani sukobi s Pakistanom, prijetnja novim ratom i raniji zemljotresi već su iscrpili stanovništvo.

Prema podacima vlasti i Svjetske zdravstvene organizacije, najmanje 26 osoba poginulo je u pokrajinama Balkh i Samangan, a više od 1.100 ih je povrijeđeno. Stotine kuća i objekata su uništene.

Džamija je izgrađena u 15. stoljeću, u središtu grada koji je izrastao upravo oko nje. Njen naziv, Mazar-i-Šarif, što znači „Grob sveca“, potječe iz vjerovanja da se tu nalazi mezar Alije, zeta Poslanika Muhameda i prvog šiitskog imama.

Tokom stoljeća, Plava džamija bila je mjesto molitve i okupljanja, simbol duhovnosti i arhitektonske raskoši islamskog svijeta. No posljednjih godina njeni zidovi su oslabljeni, a popravke su rijetke. Mnogi vjernici tvrde da se o kompleksu ne vodi dovoljno brige.

Novinari The New York Timesa koji su džamiju posjetili dan nakon zemljotresa zatekli su urušene gornje dijelove minareta i velike pukotine koje su prolazile duž zidova poput otvorenih rana. Komadi cigle povremeno su padali na bijeli mermerni trg, dok su radnici pokušavali očistiti dvorište.

Lagani pljusak toga dana prekrivao je dvorište džamije. Nebo je bilo sivo, a voda je klizila niz pločice koje su preživjele udar. Golubovi su letjeli iznad kupola dok su vjernici, u tišini, snimali slike i videozapise. Hodali su bosi po mokrom mermeru, dok su čuvari i radnici uklanjali krhotine.

Sayed Osman, građevinski radnik koji je tog dana posjetio svog brata, posmatrao je štetu i upozorio: “Ako se pločice ne zamijene i voda prodre u zidove, cijela struktura može oslabiti. Vlada ne mari za ovo mjesto, ni ranije oštećenja nije popravljala.”

Mazar-i-Šarif je 2021. bio među posljednjim gradovima koji su pali pod kontrolu talibana. Grad je dom velikog broja Hazara, šiitske, perzijski govoreće manjine koja je decenijama bila progonjena.

Kada su talibani prvi put zauzeli Mazar-i-Šarif 1998. godine, prema procjeni Human Rights Watcha, ubijeno je najmanje 2.000 Hazarâ. Masakr je bio odmazda za gubitke koje su talibani pretrpjeli godinu ranije u pokušaju da osvoje grad.

Od njihovog povratka na vlast 2021. godine, takvih masovnih zločina nije bilo, ali su učestali napadi na šiitske džamije, škole i tržnice, uglavnom u područjima naseljenim Hazarama. Odgovornost za napade često preuzima takozvana Islamska država.

IZVOR: New York Times