Pola stoljeća od Spielbergovog filmskog klasika koji je izazvao kolektivnu psihozu i pokrenuo strah od morskih pasa širom svijeta

Šta ima bijele zube, zarađuje milione dolara, proždire žene i nije Warren Beatty? Ova šala, koja je kružila 1970-ih, sama po sebi nije preživjela test vremena, ali njen odgovor – “Ralje” (Jaws) – jeste, i to s neviđenom snagom. Kultni film Stevena Spielberga, koji je na današnji dan prije tačno 50 godina premijerno prikazan u američkim kinima, nije samo redefinirao horor već je promijenio način na koji čovječanstvo gleda na more — i ono što se u njemu krije.

Od samog početka, film je bio fenomen: simultano prikazan u 400 kina, postao je prvi film koji je zaradio više od 100 miliona dolara na blagajnama, a danas je ta brojka gotovo 500 miliona. Sa budžetom od osam miliona dolara, “Ralje” su lansirale karijeru tada mladog Spielberga, stvorile novi podžanr “prirodnog horora” i potaknule generacije gledatelja da preispituju svoje moreplovne navike.

U centru priče nalazi se ogroman veliki bijeli morski pas, dugačak 7,6 metara i težak tri tone – zastrašujuće stvaran po svim biološkim standardima – koji je postao oličenje prirodne destruktivne sile. Nakon premijere, ne samo veliki bijeli morski pas (Carcharodon carcharias), već i sve druge vrste ajkula – tigraste, mako, čekićare, sive, bikove, pa čak i nježni plavi morski psi – postali su u javnom diskursu smrtonosne prijetnje. Jedna peraja koja viri iz mora bila je dovoljna da izazove paniku.

Trailer filma sve je rekao: “Postoji stvorenje koje živi da ubija. Napada i proždire kao da ga je sam Bog stvorio kao đavola.” Film je ušao u kolektivnu podsvijest čovječanstva – s duboko usađenim seksualnim konotacijama, kako sugerira originalna naslovnica romana – i stvorio neprijatelja broj jedan u životinji koja u stvarnosti rijetko napada ljude.

Dokumentarac “50 godina Ralja” redatelja Antoinea Coursata i Oliviera Bennarda prikazuje paniku koju je film izazvao u kinima. Gledatelji su vrištali, a izlazili iz dvorana blijedi i drhteći: “Bojim se ući u more!” I dok su neki priznali da su gledali film po devet puta, razlog su uvijek bile – ajkule.

Wendy Benchley, udovica Petera Benchleyja, autora istoimenog romana po kojem je film snimljen, prisjeća se: “Kombinacija oduševljenja i čiste panike bila je nevjerovatna.” Apsurdno je, ali istinito – zajednica na Floridi pokušala je tužiti film jer je, kako su tvrdili, odvratio posjetitelje s plaža.

Sin glumca Roberta Shawa, Ian Shaw, iskreno priznaje da nakon gledanja filma nije želio plivati čak ni u bazenu. Spielberg je tada imao 27 godina i iza sebe samo dva filma, a produkcija Ralja bila je na rubu katastrofe: mehaničke ajkule, prozvane “Bruce” po njegovom advokatu, nisu radile kako treba, pa je Spielberg – iz nužde – odlučio minimalizirati njihovo pojavljivanje, čime je zapravo postigao još veći efekt straha.

Međutim, strah se prelio i izvan kina. Mnogi, poput morskog biologa Adolfa Santa-Olalle, priznaju da nakon filma više nikada nisu zaplivali otvorenim morem. Istraživači poput Gádor Muntaner, koja se specijalizirala za ajkule i upravo objavila knjigu Osmijeh ajkula, danas pokušavaju popraviti štetu koju je film nenamjerno napravio.

“Ne mogu poreći da je riječ o remek-djelu, ali film je izazvao ogromnu štetu jednom od najvažnijih stvorenja u okeanima,” kaže Muntaner. Statistika govori u prilog njenim riječima: ajkule ubiju prosječno deset ljudi godišnje, dok psi ubiju 30.000, a mi ljudi ubijemo više od 100 miliona ajkula godišnje – uglavnom zbog peraja za supu.

Peter Benchley je kasnije postao zagovornik zaštite ajkula. “Ajkule nisu čudovišta, one su vitalni dio mora,” napisala je njegova udovica. Film je, kako ona smatra, osim straha izazvao i globalni interes za ajkule i potaknuo istraživanja.

Još jedna nova knjiga, Ajkule ne tonu autorice Jasmin Graham, crne biologinje i stručnjakinje za čekićare, ističe i društvene aspekte problema. Graham, osnivačica organizacije “Manjine u nauci o ajkulama”, povlači paralelu između tretmana crnaca i percepcije ajkula – kao nepoželjnih, zastrašujućih i pogrešno shvaćenih. Upozorava da su brojne vrste ajkula danas pred izumiranjem, a neke populacije opale su za čak 90% u posljednjem stoljeću.

Šta nam je ostalo nakon 50 godina Ralja? Osim vječne opreznosti prilikom plivanja, ostale su brojne kultne scene i rečenice: djevojka koja pliva gola u noći, Quintovo struganje noktima po tabli, panično bježanje iz mora, napad na kavez, smrt kapetana Quinta na tonućem brodu… i čuvena rečenica Brodyja: “Trebat će vam veći brod.”

Iako se historijski kontekst u kojem su Ralje snimljene promijenio, nešto u nama ostaje zauvijek zarobljeno u toj priči o ogromnoj ajkuli – priči koja je zapravo alegorija samog života: velike avanture ispunjene rizikom, strahom, ali i fascinacijom.

I kad se spustimo u more i pogledamo prema dubinama, negdje iz pozadine čujemo prijeteće, minimalne note Johna Williamsa koje nas podsjete da, u ovom ili onom obliku, Ralje još uvijek plivaju s nama.