I, gospodo, kao Srbin i narodni poslanik kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini otvoreno kažem da ću upotrebiti drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva…

Jedan od najtragičnijih trenutaka u historiji međuratne Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dogodio se 20. juna 1928. godine, upravo u prostoriji koja je trebala simbolizirati dijalog – u Narodnoj skupštini u Beogradu. Tog dana, narodni poslanik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke pištoljem je nasrnuo na poslanike Hrvatske seljačke stranke, smrtno ranivši Stjepana Radića, lidera hrvatske politike, te usmrtivši još dvojicu njegovih stranačkih kolega.

Ubistvo Stjepana Radića nije bilo samo čin političkog nasilja – ono je postalo simbol sloma ideje zajedničke države koja je nastala 1918. godine na ruševinama Austro-Ugarske. Radić, harizmatični vođa i borac za prava hrvatskog seljaštva, bio je ključna figura u borbi za federalno uređenje Kraljevine SHS. Njegov ubistvo označilo je duboku krizu povjerenja među narodima u zajedničkoj državi.

Nakon stvaranja Kraljevine SHS, Srbi su dominantno upravljali centralnim institucijama, dok su Hrvati – osobito oni okupljeni oko Hrvatske seljačke stranke – sve glasnije tražili decentralizaciju i autonomiju unutar zajedničke države. Radić je bio uvjeren da se hrvatski nacionalni interesi mogu ostvariti kroz mirna politička sredstva i institucionalnu borbu. Međutim, srpski politički establišment, okupljen oko Narodne radikalne stranke i kraljevog dvora, nastojao je očuvati unitaristički karakter države pod snažnom centralnom vlašću.

Tenziije su eskalirale kroz česte političke blokade, hapšenja i pokušaje da se utiša glas hrvatske opozicije. Radić je čak bio uhapšen i suđen, ali je ostao najvažniji glas hrvatskog nezadovoljstva u Beogradu. Njegovo prisustvo u skupštini bilo je simbolično – mirni seljak među oštrim retoričkim sabljama beogradskog centralizma.

Uoči kobnog dana, tenzije u skupštinskoj sali bile su na vrhuncu. Poslanici su razmjenjivali uvrede, a atmosfera je bila na rubu fizičkog sukoba.

Radikalski poslanik sa Kosova Toma Popović, obraćajući se zastupnicima iz Hrvatske, rekao je: „Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić koji bruka hrvatski narod, i dalje produži sa vređanjem, ja vam jamčim da će njegova glava pasti ovde… Ja vam, gospodo, to kažem i ja vam to jamčim… Za to neće biti kriva Srbija, neće biti krivi Srbi nego ćete biti krivi vi, koji niste dresirani. Sramota je da takvi kakvi ste, da ste došli u Narodnu skupštinu.”

Puniša Račić je samo čekao povod i dobio ga je u jednoj upadici dr Ivana Pernera, koju nije dobro ni čuo, a još manje razumio. On je, sa skupštinske govornice, prije nego što će početi da puca, rekao:

„Gospodo, od kako sam se ja umešao u ljude, kad sam postao čovek, ja nisam nikada u svojemu javnome radu izgubio iz vida ni jedan momenat da čuvam interese srpskog naroda, interese svoje otadžbine.

Izjavljujem, pred vama svima da nigda srpski interesi kad ne pucaju puške i topovi nisu više bili u opasnosti nego sada. I, gospodo, kao Srbin i narodni poslanik kad vidim opasnost prema svojoj naciji i otadžbini otvoreno kažem da ću upotrebiti drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva.”

Na licu mjesta su poginuli Pavle Radić i Đuro Basariček, dok je Stjepan Radić teško ranjen. Premda je preživio pucanj, preminuo je od posljedica ranjavanja u Zagrebu 8. augusta iste godine. Cijeli atentat dogodio se pred očima skupštinskih čuvara, bez ikakve stvarne reakcije.

Račić nije odmah uhapšen – što je dodatno razbjesnilo hrvatsku javnost. Njegovo oružano divljanje u sali nije bilo samo simbol srpske političke bahatosti, već i znak da je zakon prestao važiti za one koji su bili bliski vlasti.

Ubistvo Stjepana Radića označilo je političku prekretnicu. Hrvatska seljačka stranka napustila je rad u skupštini, a u hrvatskom narodu se učvrstilo uvjerenje da u Beogradu nema pravde ni ravnopravnosti. Sve je više rastao pritisak za promjenu državnog uređenja – od autonomije do potpunog odcjepljenja.

Kralj Aleksandar, svjestan opasnosti od raspada države, 1929. godine uvodi tzv. “šestojanuarsku diktaturu” i mijenja ime države u Kraljevina Jugoslavija. Umjesto rješavanja problema, represija je produbila nacionalne podjele. Diktatura nije zaustavila raspadanje zajedničke ideje, nego je samo odgodila njen konačni slom.

Jedan od najdojmljivijih detalja atentata je da su hrvatski poslanici u trenutku pucnjave, prema svjedočenju, sjedili u svojim klupama, mirno. Puniša Račić je pucao s namjerom – govoreći „Sve ću vas pobiti!“ prije nego što je povukao obarač.

Kasniji pokušaji da se Račić proglasi mentalno nestabilnim naišli su na široko negodovanje. On je bio jasno politički motiviran i imao je podršku dijelova režima. Iako je kasnije uhapšen i osuđen, proveo je znatno manje vremena u zatvoru nego što bi to čin kriminalnog kalibra zahtijevao.

Radićeve posljednje riječi – navodno izgovorene nakon ranjavanja – bile su: „Ne pucajte, braćo!“ Te riječi postale su simbol uzaludne nade u jugoslavensko bratstvo koje nikada nije zaživjelo.