Profesor savremene historije Julián Casanova povlači direktnu paralelu između današnjih lidera i agresivnih političara iz 1930-ih. Dok kult ličnosti zamjenjuje parlamentarnu kontrolu, a “politika popuštanja” ponovo hrani diktature, svijet opasno klizi u brutalni haos. Ko su moderni “kriminalci” koji rat smatraju prihvatljivom opcijom i ko će platiti cijenu njihovih strateških odluka donesenih izvan okvira zakona?

Kao što se dogodilo prije jednog stoljeća, nešto se slomilo posljednjih godina nakon decenija primata politike i diplomatije. Tokom 1920-ih, mnogi pisci, političari, profesionalci i pripadnici srednje klase dijelili su osjećaj tuge i razočaranja. Prvi svjetski rat transformisao je uspostavljeni međunarodni poredak i uveo period političke i ekonomske nestabilnosti sa strašnim posljedicama. „Stare izvjesnosti su izgubljene, i počelo je Doba neizvjesnosti“, napisao je ekonomista John K. Galbraith decenijama kasnije.

Kritika demokratije dobila je na zamahu nakon ratnih katastrofa i uz strah od revolucije i komunizma koji je dopirao iz Rusije. Prvi svjetski rat svjedočio je prvom pokušaju izgradnje koalicije liberalnih sila. On nije uspio, a cijena tog neuspjeha zasjenila je sve moguće kalkulacije, jer je početkom 1930-ih otvorila prozor prilike kroz koji su se provukli agresivni političari, gurnuvši svijet u brutalni haos.

Nesposobnost liberalnog kapitalističkog poretka da spriječi ekonomsku katastrofu pothranila je politički ekstremizam, nasilni nacionalizam i neprijateljstvo prema parlamentarnom sistemu. Kultura konfrontacije zavladala je usred nedostatka narodne podrške demokratiji. Ekstremizam je dominirao centrom, a nasilje je trijumfovalo nad razumom.

Sovjetski Savez je pokrenuo masovni program vojne i individualne modernizacije koji će ga postaviti na čelo vojne moći u narednim decenijama. Otprilike u isto vrijeme, nacisti su se pod Hitlerom obavezali na rušenje Versajskog sporazuma i vraćanje njemačke dominacije. Kao rezultat toga, obje zemlje su stvorile, riječima Richarda Overyja, „nešto približno mirnodopskoj ratnoj ekonomiji“.

Ali ono što je istinski promijenilo pejzaž međunarodne politike bio je Hitlerov uspon na vlast. Tradicionalni pruski militarizam bio je začinjen još agresivnijim fašističkim doktrinama, a rezultat je bio eksplozivan. Brzina kojom je Hitler progurao Njemačku iz pozicije slabosti do vojne supersile bila je izvanredna, ali on je uživao u potpunom pristanku demokratskih sila. Liga naroda, međunarodna organizacija stvorena u Parizu 1919. godine radi očuvanja kolektivne sigurnosti, rješavanja sporova i promicanja razoružanja, pokazala se nesposobnom da spriječi i kazni ove akte agresije, dok su britanski i francuski lideri provodili takozvanu „politiku popuštanja“, koja se sastojala od izbjegavanja još jednog rata po cijenu prihvatanja revizionističkih zahtjeva fašističkih diktatura.

Hitler je ovakav stav demokratija doživio kao jasan znak slabosti i uvijek je preferirao postizanje svojih ciljeva jednostranim vojnim akcijama, u početku skromnim i ne pretjerano prijetećim, radije nego upuštanje u multilateralne diplomatske rasprave. Grupa kriminalaca koji su rat smatrali prihvatljivom opcijom u vanjskoj politici prigrabila je vlast i potisnula parlamentarne političare obučene za dijalog i pregovaranje.

Nešto se slomilo posljednjih godina, s Putinom, Netanyahuom i Trumpom, nakon decenija primata politike i diplomatije. Odbrana demokratije stavljena je na kušnju invazijom na Ukrajinu, genocidom u Gazi, a dosegla je tačku bez povratka s američkim i izraelskim napadom na Iran. Narodno antiratno osjećanje potiskuje se propagandom, strahom i lažima, podstaknuto idejom da je veliki rat ponovo vrlo moguć. Oružje zamjenjuje napretke postignute u nauci, znanju i obrazovanju. „Mirotvorac“ Trump uništava demokratiju u vlastitoj zemlji dok štiti zemlje Bliskog istoka koje godinama obogaćuju njega i njegovu porodicu.

Iza ovih ideologija i projekata stoje pojedinci, muškarci, koji donose konkretne i strateške odluke izvan okvira parlamenata i međunarodnog prava. Kult ličnosti koji okružuje ove vođe prihvata značajan dio stanovništva, koji u njima vidi izvor sigurnosti protiv nereda i uznemiravanja od strane neprijatelja. A među žrtvama su stotine hiljada žena i djece, koji više od bilo koga drugog pate zbog samovolje i nesigurnosti okupacija, bombardovanja, deportacija, gladi i epidemija.

Trump u svojoj igri želi podanike i vazale, a ne međunarodne državnike koji bi osporili njegova ratnohuškačka nedjela. Ljude koji će pomagati u kuhinji dok on i njegovi pajdaši uživaju u dnevnoj sobi.

Julián Casanova je profesor savremene historije na Univerzitetu u Zaragozi; ovaj komentar je napisao za El Pais