U Sarajevu će sutra biti održana konferencija “Etički i religijski aspekti doniranja organa”, s ciljem unapređenja informiranosti i jačanja javnog dijaloga o donorstvu u Bosni i Hercegovini, gdje niz prepreka i dalje utječe na nizak stepen donorstva.
Kada je riječ o stavu islama o doniranju organa, razmatraju se dvije situacije, prva je kada je donor živ čovjek, a druga je kada se radi o tzv. kadaveričnoj transplantaciji, odnosno doniranju organa nakon smrti. U oba slučaja zabranjeno je donirati, odnosno transplantirati reproduktivne organe, kao i vanjske organe, jer bi to predstavljalo masakriranje tijela/leša, što je zabranjeno u islamu. Za transplantaciju ostalih organa uvjetuje se saglasnost donora, odnosno saglasnost porodice/nasljednika u slučaju kadaverične transplantacije.
Kad se radi o transplantaciji sa živog donora potrebno je ispuniti dodatne uvjete: nije dozvoljena eksplantacija vitalnih organa od kojih zavisi njegov život, da transplantacija ne šteti njegovom zdravlju, da je riječ o nužnoj transplantaciji radi spašavanja života pacijenta, te da postoje realne šanse za uspjeh transplantacije.
Budući da nije bezuvjetno dopuštena transplantacija svih organa, kod eventualnog potpisivanja donorske kartice potrebno je naznačiti koji se organi doniraju, kako bi se izbjegle eventualne transplantacije organa čija transplantacija nije dopuštena po učenju islama.
Kada se ispune ovi uvjeti, doniranje organa radi njihove transplantacije tretira se jednom vrstom dobročinstva (dobrog djela), a dobročinstvo se može činiti i nemuslimanima. Prema tome, nije uvjet da osoba koja dobija organe bude musliman, navodi se u odgovoru fetvai-emina na zvaničnoj stranici Rijaseta IZBiH.
Čitajući životopis Poslanika a.s nalazimo slučaj ashaba Katade ibn Numana r.a. za koji se može na neki način reći da je prvi kojemu je izvršena transplantacija i to rukom Muhammeda a.s. Naime, ovom ashabu je u bici na Bedru ili Uhudu izbijeno oko, sa kojim on dolazi Poslaniku a.s., koji mu postavlja oko na njegovo ranije mjesto, poslije čega ovaj ashab postaje jedan od ljudi sa najboljim vidom. Pojedini istraživači spominju pomenuti slučaj kao poslaničku nadnaravnost (mudžizu) ali i kao moguće prvo presađivanje organa.
Klasični hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski pravnici u svojim temeljnim pravnim djelima spominju mogućnost i uvjete obdukcije i presađivanja organa poznatih u njihovo doba. Azharska ulema je 1936. donijela fetvu o dozvoljenosti obdukcije i darivanja krvi. U Jordanu je 1956. donesen Zakon o korištenju očiju umrlih osoba za medicinske potrebe. Najpoznatije fetve o darivanju organa su Fetva Jordanskog vijeća za fetve o uzimanju organa od druge žive ili umrle osobe iz 1977. godine, fetva Rabitine Akademije fikha o presađivanju organa iz 1985. i 1988. godine, broj 26, i 54-58. Najpoznatija savremena institucija za proučavanje savremenih medicinskih pitanja je kuvajtska Islamska organizacija za medicinske znanosti koja organizira godišnje susrete šerijatskih pravnika i ljekara.
Osnova u svim stvarima je dozvoljenost, za njih se ne mora imati šerijatski validan dokaz, ali mora za ono što je zabranjeno. Ne postoji dokaz o zabranjenosti doniranja organa. Tačno je da je stvarni vlasnik ljudskog tijela Allah dž.š. koji je vlasnik svega. Istina, čovjek može donirati neki organ jednako kao i pokloniti dio svoga imetka, iako je u stvarnosti i taj imetak Božije vlasništvo. Imovina je Božiji dar i opskrba ljudima, pa opet čovjek daje zekat, donacije, trajne (vakufe), jednokratne, obavezne ili dobrovoljne milostinje (sadake). Zašto ne bi mogao darovati dio svoga tijela kada se svi ljudi slažu da se može darovati krv? Bez krvi nema života pa opet je dozvoljeno darivanje. Jednako kao što je ženi dozvoljeno zadojiti dijete druge žene, mlijekom koje je dio nje. Općenito, doniranje organa je dozvoljeno u šerijatu, naravno uz određene uvjete i na propisan način.
Šerijat ne poznaje nijedno stanje u kojem ljudsko tijelo ili neki njegov dio može postati predmetom trgovine, na način da se proda ili kupi. Allah dž.š. je čovjeka odlikovao velikim počastima, te stoga nije dozvoljeno da on postane roba za trgovanje. Na žalost, siromaštvo nekih ljudi ih prisiljava na čin prodaje vlastitih organa. Po islamu je to neprihvatljivo. Šerijatski pravnici trgovinu definiraju kao razmjenu jedne vrste imovine za drugu uz obostrani pristanak. Insan ne može biti imovina i zato je njegova prodaja haram i nelegalna. Može se nekome ko donira, na primjer, bubreg dati određena nagrada ili iznos na ime zahvalnosti, ali se ne može kupiti na način da bolesnik ponudi za bubreg 10 hiljada a davaoc ne prihvati manje od 12 hiljada. U slučaju da davaoc organa bude neko od rodbine, nema smetnje da mu se uzvrati davanjem poklona. Inače, čovjek, bio on musliman ili nemusliman, se ne može prodati, kao ni slobodna osoba, po hadisu: „Trojici ću ja biti parničar na Sudnjem danu… i čovjeku koji proda slobodnu osobu i za to novac uzme.“
Ukoliko su organi donirani bankama organa ili uzeti nakon smrti u nekoj od nesreća, dozvoljena je kupovina takvih organa od tih ustanova.Navedeno pitanje je vrlo osjetljivo obzirom da se tiče onog najvažnijeg – života ljudi. Kao i mnoge druge plemenite ideje i ova je jako zloupotrebljena. Interesi su teško pomirivi: želja za životom bolesnih i prilika za bogaćenjem pohlepnih. Uspjeh ove i sličnih u osnovi humanih ideja zavisi od povjerenja ljudi u nju. Koliko bude spremnosti da svi imamo približno jednake šanse da dođemo do potrebnog lijeka, toliko će biti i odziva davalaca. Sve ostalo može biti samo lijepa priča. Šerijat je pravda i malo je pitanja o kojima su šerijatski pravnici jednoglasni u stavu da se ovdje mora biti krajnje oprezan i davati fetvu po strožijem mišljenju. Sve u cilju očuvanja prava ljudi i onemogućavanja činjenja još veće nepravde ionako obespravljenim i siromašnim.
