U 18. stoljeću, u srcu Nedžda, vehabijski pokret nije izazvao polemike samo izvan svojih redova već i unutar same porodice osnivača. Sulejman b. Abdulvehhab, rođeni brat Muhammeda b. Abdulvehhaba, u djelu „Es-Savâiku’l-ilâhijje“ oštro je osporio praksu tekfira i rigidno tumačenje vjere, ostavivši jedno od najranijih i najznačajnijih svjedočanstava unutrašnje kritike vehabizma

Jedna od najupečatljivijih i historijski najznačajnijih kritika vehabijskog pokreta, nastalog u 18. stoljeću u Nedždu, nije došla iz redova njegovih političkih protivnika niti iz udaljenih centara islamskog svijeta, nego iz same porodice osnivača. Sulejman b. Abdulvehhab, rođeni brat Muhammeda b. Abdulvehhaba, autor je djela „Es-Savâiku’l-ilâhijje fî’r-red ale’l-Vehhâbijje“ (Božanske munje u odgovoru vehabizmu), jednog od prvih i najoštrijih teoloških osporavanja pokreta koji će ubrzo promijeniti vjersku i političku mapu Arabijskog poluotoka.

Ova polemika nije bila tek porodični spor niti usputna rasprava među učenjacima. Riječ je o tekstu koji je otvorio duboku raspravu o granicama tekfira, autoritetu tradicije i legitimitetu vjerske interpretacije, ostavljajući trajne posljedice u islamskoj misli.

Sulejman b. Abdulvehhab potekao je iz ugledne hanbelijske ulemanske porodice u Nedždu. Njihov otac, Abdulvehhab b. Sulejman, bio je cijenjeni kadija i učenjak hanbelijskog mezheba, a porodica je generacijama obavljala pravosudne i fetvanske dužnosti. U takvom okruženju, Sulejman je stekao klasično medresansko obrazovanje iz fikha, hadisa i akaida, oslanjajući se na kanonske hanbelijske tekstove i stoljećima izgrađenu učenost islamske tradicije.

Njegova intelektualna formacija bila je obilježena oprezom, poštovanjem idžmaa (konsenzusa učenjaka) i kontinuiteta mezhepskog naslijeđa. Za razliku od mlađeg brata Muhammeda, koji je razvio snažan reformistički i radikalni diskurs, Sulejman je zastupao umjereniju, tradicionalnu poziciju.

U početku je razlike među njima posmatrao kao legitimno razilaženje u ijtihadu. Međutim, širenjem pokreta i konkretnim posljedicama njegovog djelovanja, zabrinutost je prerasla u otvorenu kritiku.

Ključna tačka Sulejmanove kritike odnosila se na praksu tekfira, proglašavanja muslimana nevjernicima. U njegovom djelu posebno se naglašava da je tekfir izuzetno ozbiljna i opasna presuda koja se ne smije donositi olako.

Pozivajući se na klasične pravnike i teologe, Sulejman je podsjetio na načelo da se „ehli-kible“, oni koji izgovaraju šehadet, klanjaju i priznaju temeljne principe islama,  ne mogu tek tako proglasiti nevjernicima zbog određenih grešaka ili spornih praksi. Upozoravao je da neoprezni tekfir vodi ka legitimizaciji prolijevanja muslimanske krvi i oduzimanja imovine, što se već dešavalo u pojedinim plemenskim sukobima u Nedždu.

Njegova kritika bila je jasna: razilaženje u tumačenju ili pojedine prakse, ma koliko sporne bile, ne predstavljaju automatski izlazak iz vjere.

Jedna od najžešćih rasprava ticala se posjete mezarima, traženja dove od pobožnih ljudi i prakse tevessula. Vehabijski pokret je te radnje smatrao oblikom širka (pripisivanja druga Bogu), dok je Sulejman insistirao na razlikovanju namjere i same radnje.

U svom djelu navodio je primjere iz ranih generacija muslimana, ashaba i tabiina, kao i mišljenja priznatih učenjaka, ističući da je posjeta kaburovima kroz historiju smatrana dozvoljenom i legitimnom praksom, sve dok se ne pretvori u obožavanje. Smatrao je da se ne može svaka takva praksa automatski proglasiti mnogoboštvom.

Ovdje je sukob bio više od teološke nijanse: radilo se o pitanju ko ima pravo da definira granice islama i ko smije donositi krajnje presude o vjeri drugih.

Sulejman je snažno branio značaj mezhepa, učenjaka i idžmaa. Prema njegovom viđenju, islam nije privatni projekat pojedinca, već rezultat višestoljetne naučne tradicije. Odbacivanje tog kontinuiteta značilo bi, smatrao je, potkopavanje same strukture islamskog društva.

Upozoravao je da nagli i radikalni raskid s tradicijom vodi ka nestabilnosti i razdoru. U tom kontekstu vehabijski pokret upoređivao je s haridžijama, ranom islamskom skupinom poznatom po strogom tekfiru i proglašavanju muslimana nevjernicima zbog velikih grijeha. Takvo poređenje u 18. stoljeću predstavljalo je izuzetno tešku optužbu.

Djelo „Es-Savâiku’l-ilâhijje“ ubrzo je počelo kružiti rukopisnim prepisima. Ulema u osmanskim centrima, naročito u Iraku, Siriji i Egiptu, koristila ga je kao referencu u raspravama o vehabizmu. Time je lokalna rasprava iz Nedžda prerasla u širu polemiku unutar islamskog svijeta.

Značaj ovog djela leži i u činjenici da je pokazalo kako unutar samog pokreta i njegove neposredne sredine postoje ozbiljna neslaganja. Kritika nije dolazila samo iz političkih ili imperijalnih centara, nego iz porodice i naučne tradicije iz koje je pokret potekao.

Iako oštar u terminologiji, Sulejmanov tekst nije bio puka diskvalifikacija. U njemu se prepoznaje i ton savjeta i zabrinutosti. Upozoravao je na opasnost od krvoprolića među muslimanima i pozivao da se sporovi rješavaju znanjem, a ne silom.

Time njegovo djelo nadilazi klasičnu „reddiju“ (pobijanje) i postaje svjedočanstvo jednog historijskog trenutka u kojem su se prelamala pitanja autoriteta, reforme i granica ortodoksije.

U kasnijim stoljećima, „Es-Savâiku’l-ilâhijje“ postalo je jedno od temeljnih djela u literaturi koja kritički pristupa vehabizmu. Istraživači islamske misli 18. stoljeća ovu polemiku smatraju važnom prekretnicom, jer pokazuje da je rasprava o vehabizmu od samog početka bila unutrašnja, složena i višeslojna.

Sulejman b. Abdulvehhab ostavio je iza sebe tekst koji nije bio tek teološki odgovor, nego dokument o dubokoj napetosti između reforme i tradicije, između stroge interpretacije i historijskog kontinuiteta. Upravo zbog toga njegovo djelo ostaje nezaobilazna referenca u razumijevanju jednog od najutjecajnijih pokreta u modernoj islamskoj historiji.

IZVOR: GZT