Ulaskom u Bosnu i Hercegovinu, prvi put su kročili na pretežno muslimansko područje. Tada su, kaže Hernandez, zbog medijske popularnosti, svuda dočekivani s velikim oduševljenjem. Ništa im nije nedostajalo. U Novom Pazaru ljudi su im čak gurali novac u čizme, jakne i sedla konja. Jedan par im je ponudio svoj budući bračni dom kao smještaj. „Kad smo stigli u kuću i izuli čizme, novac je ispadao iznutra – prikupili smo više od 2000 eura“

Abdallah Rafael Hernandez Mancha prisjeća se proljeća 1989. godine, kada je dane provodio zatvoren u svojoj sobi, pripremajući se za službeni ispit kako bi postao srednjoškolski profesor u javnom obrazovnom sistemu Andaluzije, na jugu Španije.

Toliko je intenzivno učio da je, osim obaveznih predmeta, zalazio i u druga područja – čitao je Bibliju, prelistavao španski rječnik, a jednoga dana u ruke mu je došao i Kur’an. Posebno ga je zaintrigirala njegova stalna geografska referencijalnost. Tada je sam sebi obećao: „Rekao sam sebi: Ako položim ispit, postat ću musliman“, prisjeća se Hernandez.

Drugo je obećanje bilo još odvažnije: „Ako položim, hodočastit ću u Meku na konju, kao što su to činili stari Andaluzijci.“

Ispit je položio, preuzeo islamsko ime Abdallah i nastavio svoj život. Prošlo je 35 godina, a onda je u oktobru prošle godine, nedugo nakon odlaska u mirovinu, odlučio ispuniti i drugi zavjet. U društvu još dvojice hodočasnika – Abdelkadera Harkassija i Tareka Rodrigueza – krenuo je iz malog mjesta u provinciji Huelva, na jugu Španije, prema Saudijskoj Arabiji, jašući na arapskim kobilama izdržljive pasmine, posebno uvježbanima za to putovanje. Uz sebe su imali i pomoćni automobil, te ukupno pet konja, kako bi mogli odmarati životinje duž rute.

„Odlazak je bio vrlo emotivan, bili smo okruženi voljenima, članovima naše zajednice, španskim muslimanima, i to na historijskom mjestu – u Almonaster la Realu, gdje se nalazi jedna od najstarijih očuvanih džamija u Španiji“, rekao je Harkassi za Middle East Eye.

Još u 11. stoljeću postoje zapisi o andaluzijskim muslimanima koji su odlazili na opasna putovanja kako bi obavili hadž. Ruta je obično počinjala prelaskom Gibraltarskog tjesnaca prema sjevernoj Africi, a potom bi se brodom stiglo do Aleksandrije i zatim bi se preko Kaira pridružili karavanama prema Mekki.

Od 12. stoljeća ova su putovanja dala povoda nastanku nove književne forme – rihla (putovanje), gdje su se ispreplitali osobni doživljaji i geografski opisi. Najpoznatiji predstavnik tog žanra bio je Ibn Jubayr iz Granade.

Putovanja su nastavljena i nakon pada Al-Andalusa, kada su muslimani iz kršćanskih kraljevina poput Kastilje i Aragona morali plaćati posebne poreze za izlazak iz zemlje. Najčešće su kretali iz luka kao što su Valencia, Barcelona i Mallorca, koristeći trgovačke rute do Aleksandrije ili Bejruta. Iz tog razdoblja sačuvane su tri poznate rihle, od kojih je najdetaljnija ona Omara Patuna iz Avile, koji je na hadž krenuo 1491., a vratio se 1495. godine.

Za španske hadžije koji su na konjima krenuli prošle jeseni, prelazak preko sjeverne Afrike bio je nemoguć zbog zatvorenih granica između Maroka i Alžira te nestabilne sigurnosne situacije u Libiji. Stoga su odlučili proći kroz južnu Evropu, što je, kako je rekao Hernandez, u skladu s historijskom  praksom: „I u prošlosti su Andaluzijci, zbog ratova, znali putovati kroz Evropu.“

Bez gotovo ikakvih resursa, bez finansiranja i kontakata, krenuli su s vjerom. Već u Španiji su ostali bez novca, najviše zbog troškova hrane, hrane za konje i goriva za prateće vozilo. A onda se dogodilo ono što Hernandez naziva „prvim čudom“. Blizu mjesta Buñuel u Navarri, dječak je zapazio njihov automobil s natpisom o hadžu na konju i doveo ih do lokalne džamije, gdje su radnici migranti iz Maroka prikupili više od 1200 eura za njih. To im je omogućilo da nastave dalje.

Najzahtjevniji dio puta bio je prelazak Alpa, između Francuske i Italije, po snijegu i na početku zime. „Alpe se spuštaju u more, i konji ne mogu prolaziti kroz tunele kao automobili. Morali smo ići preko planina,“ opisuje Hernandez.

U Veroni su upoznali saudijskog influencera Abdelrahmana al-Mutirija, time su dobili i veliki publicitet na internetu, gdje su stekli hiljade pratitelja. Kada su stigli do Slovenije i Hrvatske, morali su ostaviti svoje kobile zbog restrikcija u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Te su dvije zemlje prešli uz pomoć konja iz sarajevskog konjičkog kluba.

Ulaskom u Bosnu i Hercegovinu, prvi put su kročili na pretežno muslimansko područje. Tada su, kaže Hernandez, zbog medijske popularnosti, svuda dočekivani s velikim oduševljenjem. Ništa im nije nedostajalo. U Novom Pazaru ljudi su im čak gurali novac u čizme, jakne i sedla konja. Jedan par im je ponudio svoj budući bračni dom kao smještaj. „Kad smo stigli u kuću i izuli čizme, novac je ispadao iznutra – prikupili smo više od 2000 eura“, rekao je Hernandez.

Zbog lokalnih ograničenja Bugarsku su morali prijeći automobilom, ali su u Turskoj ponovo uzjahali svoje kobile i nastavili put. Putovali su kroz snijeg i tokom ramazana. „Od Turske nadalje nismo više kuhali. Svaki dan su nas ljudi pozivali na iftar,“ rekao je Hernandez. U Sarajevu ih je dočekao gradonačelnik, a u Turskoj su im vlasti unaprijed pripremile svu potrebnu dokumentaciju. Susreli su i ministra vjerskih poslova, Ali Erbasa.

Posebno im je u sjećanju ostala Sirija, u koju su ušli tri mjeseca nakon pada Bashara al-Assada. Pratili su ih pripadnici Slobodne sirijske vojske, a jednom su morali mijenjati rutu zbog blizine borbi. Prolazili su i kraj područja koja su čišćena od mina.

Dočekali su ih ministar kulture Mohammed Saleh i ministar informiranja Hamza Mustafa, ali, kako kažu, najdublji dojam ostavio je sirijski narod. „Naš dolazak bio je slavlje u zemlji u ruševinama. Bili smo duboko dirnuti prijemom,“ rekao je Hernandez.

U Jordanu su ljudi svakih nekoliko kilometara čekali s hranom – od humusa i maslina do punjenih janjaca. „Bilo je toliko pažnje da su nas zapravo usporavali jer smo se zadržavali zbog njihove ljubaznosti,“ kroz smijeh prepričava Hernandez. Po ulasku u Saudijsku Arabiju, policija ih je obavijestila da ne mogu nastaviti put na konjima zbog sigurnosnih ograničenja tokom hadža, ali su im vlasti ponudile svu potrebnu podršku. „Nisu željeli da iduće godine 50.000 ljudi dođe na konjima,“ našalio se Hernandez.

Kada su napokon stigli u Meku, nakon tolikih kilometara i susreta s tolikim ljudima, osjećaj je bio neopisiv. „U mnogim muslimanskim zemljama koje smo prošli, ljudi su nas pitali: ‘Ima li uopće muslimana u Španiji?’ Mislim da smo našu zajednicu stavili na kartu,“ rekao je Harkassi.

Trojac se devetog juna vraća u Španiju avionom. Konji, međutim, zbog evropskih propisa, moraju ostati u Saudijskoj Arabiji. „To je tužni dio priče,“ kazao je Hernandez. „Te kobile su prave junakinje našeg putovanja.“