Iako su protjerivanja bila pravdana potrebom za „sigurnošću“ i sprečavanjem povratka nacizma, za mnoge historijske istraživače ona predstavljaju oblik kolektivne kazne koja je pogodila i nevine civile – žene, djecu i starce.

Kraj Drugog svjetskog rata donio je mir Evropi, ali i talas osvete, masovnih progona i nasilja koje je pogodilo milione ljudi. Među najvećim žrtvama poslijeratnih odluka saveznika našli su se etnički Nijemci, takozvani Volksdeutscheri, koji su stoljećima živjeli u zemljama srednje i jugoistočne Evrope.

Progon se odvijao u tri faze: prva je bila prilikom njemačkog bijega od nadolazeće Crvene armije 1944–1945., druga odmah nakon poraza Njemačke kada su Nijemci postali “nepoželjan narod”, a treća, organizirana, nakon sporazuma u Potsdamu, koji je prekrojio granice i odobrio “humani” progon Nijemaca.

Odlukom pobjedničkih sila na konferenciji u Potsdamu 1945. godine, predviđeno je “transferiranje” njemačkog stanovništva iz Poljske, Čehoslovačke, Mađarske i Jugoslavije u samu Njemačku. U praksi, to je značilo masovna protjerivanja, konfiskaciju imovine i često nasilne akcije praćene zločinima. Procjenjuje se da je između 12 i 14 miliona Nijemaca bilo primorano da napusti svoje domove, što je jedan od najvećih prisilnih egzodusa u evropskoj historiji.

U Kraljevini Jugoslaviji, a naročito u Vojvodini, živjela je velika zajednica podunavskih Švaba (Donauschwaben). Tokom okupacije 1941–1945. mnogi od njih su sarađivali s nacističkim vlastima, ulazili u njemačke vojne i policijske formacije i učestvovali u represiji nad lokalnim stanovništvom. Nakon oslobođenja, nova komunistička vlast tretirala je cijelu zajednicu kao kolektivnog krivca.

Odmah po završetku rata, imovina Nijemaca je oduzeta, a desetine hiljada su internirani u logore. Najpoznatiji su bili logori u Gakovu, Kruševlju, Knićaninu (Rudolfsgnad) i drugim mjestima. Hiljade ljudi je umrlo od gladi, bolesti i zlostavljanja. Oni koji su preživjeli, većinom su protjerani u Njemačku ili Austriju, a jedan dio uspio je doći do Sjedinjenih Država. Danas gotovo da i nema njemačke zajednice u Vojvodini, koja je prije rata brojala više od 350.000 pripadnika.

Slična sudbina zadesila je i Nijemce u Poljskoj i Čehoslovačkoj. U Češkoj su poznati takozvani “Benešovi dekreti”, koji su proizveli legaliziranu konfiskaciju imovine i protjerivanje oko tri miliona Sudetskih Nijemaca. U Poljskoj je nakon promjene granica na Odri i Nisi protjerano više od osam miliona ljudi.

Iako su protjerivanja bila pravdana potrebom za „sigurnošću“ i sprečavanjem povratka nacizma, za mnoge historijske istraživače ona predstavljaju oblik kolektivne kazne koja je pogodila i nevine civile – žene, djecu i starce.

Prema zvaničnom državnom istraživanju Zapadne Njemačke provedenom 1958., nakon 1945. godine 11.893.200 njemačkih izbjeglica protjerano je diljem Evrope. Mnogi od njih pronašli su utočište u Njemačkoj. Od toga broja, nestalo je ili ubijeno 2.250.000 osoba. Taj broj sadrže i smrti uzrokovane od gladi i bolesti tokom bijega.

Federacija prognanih, njemačko udruženje izbjeglih iz istočne Evrope, sastavilo je procjenu prema kojoj je bilo preko 13,5 miliona izbjeglica, a od tog broja oko 2,2 miliona je umrlo ili nestalo.

Nakon pada Berlinskog zida češki predsjednik Vaclav Havel uputio je ispriku u ime svoje zemlje zbog tih događaja, koristeći pojam “protjerivanje”, a ne “premještanje stanovništva”.

Danas, više od sedam decenija kasnije, rasprava o protjerivanju Nijemaca ostaje osjetljiva tema. U Njemačkoj se njeguje sjećanje na „izbjeglice i prognanike“, dok se u zemljama srednje Evrope još uvijek vode polemike o opravdanosti tih mjera.

Historičari upozoravaju da razumijevanje ove episode evropskepovijesti zahtijeva dvostruku perspektivu: s jedne strane, ne zaboraviti strašne zločine koje je nacistička Njemačka počinila u okupiranim zemljama, a s druge strane, priznati da je i nakon rata nepravda počinjena nad milionima nedužnih ljudi, koji su zbog svog etničkog porijekla izgubili domove, imovinu i živote.