Šta nam govori prijateljstvo jednog od najutjecajnijih lijevih intelektualaca današnjice s osuđenim seksualnim predatorom? Gdje su granice progresivne politike kada se suoči sa seksualnim nasiljem, moći i privilegijom. Odnos Noama Chomskog i Jeffreyja Epsteina pokazuje dvostruke standarde ljevice, spremne da u ime „intelektualne veličine“ ili „pravne formalnosti“ zanemari glasove žrtava

„Susretao sam se sa svakakvim ljudima, uključujući i stvarne ratne zločince. Ne žalim ni zbog jednog od tih susreta.“ Ovako je Noam Chomsky, poznati intelektualac, 2023. godine reagirao na novinarsko pitanje o svom odnosu s Jeffrey Epsteinom. U novije vrijeme, elektronska pošta koju je Epstein razmjenjivao s drugima otkrila je da je održavao blisko prijateljstvo s Chomskim i njegovom suprugom.

Posebno je zanimljivo Chomskyjevo pisano svjedočenje (bez datuma, ali ne ranije od 2017.), dato u Epsteinovu korist, u kojem njihovo šestogodišnje prijateljstvo opisuje kao „zanimljivo“ i „plodonosno“ iskustvo, zahvaljujući Epsteinovoj otvorenosti i intelektualnim sposobnostima. Chomsky navodi da je „Jeffrey više puta uspijevao organizirati, ponekad i u hodu, vrlo produktivne susrete s vodećim ličnostima iz nauke i matematike, kao i iz svjetske politike, ljudima čiji sam rad poznavao, iako nikada nisam očekivao da ću ih lično upoznati“.

U zloglasnom intervjuu za BBC Newsnight, Andrew Mountbatten-Windsor upitan je osjeća li, s vremenske distance i znajući da je Epstein bio pedofil i seksualni predator, „krivicu, žaljenje ili sram“ zbog tog prijateljstva. „Ne“, odgovorio je, „jer su ljudi koje sam upoznao i prilike da učim od njega i preko njega bile zaista veoma korisne… (što je) donijelo istinski plodonosne rezultate u stvarima koje nemaju nikakve veze s (njegovim zločinima).“

I Chomsky i Andrew tvrde da ne žale zbog prijateljstva s Epsteinom jer su preko njega mogli upoznati zanimljive i važne ljude.

Andrew se suočava s optužbama za silovanje maloljetnice koju su mu navodno „osigurali“ Ghislaine Maxwell i Epstein. Na ovom mjestu moram naglasiti: to što je neko poznavao Epsteina ili se s njim sastajao ni na koji način ne implicira da je Chomsky bio saučesnik u njegovim zločinima nad djevojčicama i ženama. Ne sugeriram krivicu po asocijaciji, niti me zanima hvatanje Chomskog u kontradikcijama. No, pitanje koje me zanima glasi: šta Chomskyjev odnos s Epsteinom govori o tome da li su žrtve seksualnog nasilja uopće važne iz perspektive naše politike, ljevičarske i progresivne politike?

Do 2005. godine, vlasti su već počele istraživati navode 36 maloljetnica, od kojih je jedna imala svega 14 godina, a koje je Epstein prisiljavao na seksualne masaže, nakon čega ih je nudio drugim muškarcima. Postojalo je obilje dokaza koji su potkrepljivali iskaze žrtava, te je Epstein 2008. godine konačno optužen po 60 saveznih tačaka, dovoljno da dobije doživotnu kaznu zatvora.

Ipak, Epstein je u zloglasnoj presudi dobio tek simboličnu kaznu. Osigurao je povoljan sporazum s tužilaštvom priznavši blaže krivično djelo, navođenje maloljetnice na prostituciju, i odslužio 13 mjeseci zatvora u otvorenom režimu, slobodan tokom dana, s povratkom u zatvor noću. Ovaj slučaj izazvao je opsežne javne rasprave i žestoke kritike u mainstream medijima.

Godine 2023. Chomsky je objasnio zašto su se on i supruga sprijateljili s Epsteinom uprkos njegovoj presudi za seksualne zločine nad maloljetnicama. „Ono što se znalo o Jeffreyju Epsteinu bilo je da je osuđen za krivično djelo i da je odslužio kaznu“, rekao je. „Prema važećem američkom zakonu, to sve briše.“

Pogledajmo to pobliže.

Chomsky je ikona ljevice čiji su spisi prosvijetlili čitave generacije o prirodi moći, nekažnjivosti moćnih i propagandi koja proizvodi konsenzus oko sistemske nejednakosti, nasilja i nekažnjivosti. Kada bi djeca iz radničke klase prijavila da ih bogati poduzetnik regrutira i prisiljava na nezdrav i opasan rad, a taj se poduzetnik izvuče bez kazne, bi li Chomsky rekao da je on sada potpuno nevin?

Čini se, međutim, da se pravila mijenjaju kada su djeca iz radničke klase u pitanju, ako su to djevojčice, regrutirane i porobljene za prostituciju, a ne za rad u fabrikama. U Chomskyjevom političkom svijetu, te pojedinačne žrtve seksualnog predatorstva ostaju nevidljive.

Ključni izraz u Chomskyjevom svjedočenju jeste „važeće pravne norme“. On time implicira da je pokret MeToo izmijenio pravni okvir i da Chomskyjevo prijateljstvo s Epsteinom ne bi trebalo prosuđivati prema tim novim feminističkim standardima. Ali to jednostavno nije tačno. Čak su i policijski službenici javno osudili Epsteinov sporazum s tužilaštvom, nazivajući ga ruglom pravde, kao i većina komentatora u glavnim medijima. Zašto je Chomsky tako spremno prihvatio uslove tog sporazuma, koji su po svim mjerilima pali na sramotno niske granice?

U intervjuu iz 2008. godine, nakon priznanja krivice, Epstein je upotrijebio upečatljivu metaforu koja otkriva kako je doživljavao vlastite postupke i postojeći pravni okvir. Uporedio je sebe s Guliverom brodolomnikom među sitnim stanovnicima Liliputa, rekavši da je Guliverova razigrana priroda imala nepredviđene posljedice. Tako je to s bogatstvom: ono donosi nepredviđene terete, ali i prednosti.

Prisjetimo se da je Andrew u jednom e-mailu Epsteinu poruku završio riječima: „Play later.“ Epstein i njegovi saradnici pedofilsku predaciju vide kao proizvod „razigrane prirode“. Sam Epstein sebe je smatrao posebnim, ovlaštenim svojim bogatstvom da plijeni ranjive ljude, poput maloljetnih djevojčica bez novca ili s najnižih društvenih stepenica. Važeći pravni propisi, po tom shvatanju, djelo su uskogrudnih ljudi koji ne razumiju kulturu onih „iznad“ njih.

Kao javni intelektualac, Chomsky sebe smatra zagovornikom „malih ljudi“. Ipak, sprijateljio se s Epsteinom i dao mu preporuku, dok je ostao nijem u ime žrtava. Chomskyjevo divljenje Epsteinovoj sposobnosti da jednim telefonskim pozivom stupi u kontakt s raznim moćnicima govori samo za sebe: zar zaista nije razmotrio da ta sposobnost i te veze imaju ikakve veze s blagošću njegove kazne?

Zašto je Chomsky uopće napisao spomenuto svjedočenje u Epsteinovu korist, upućeno „kome god to može biti od značaja“? Poznato je da je Epstein, nakon priznanja krivice za trgovinu djecom u seksualne svrhe, pokrenuo veliku PR kampanju kako bi rehabilitirao svoj imidž. Dio te kampanje bile su donacije univerzitetima i susreti s intelektualcima i naučnicima koji su pomogli u „ispiranju“ njegove okaljane reputacije. Je li Chomsky napisao svjedočenje na Epsteinov zahtjev kao doprinos toj kampanji? Chomsky je svjedočenje dao u svojstvu javne ličnosti, sada ima obavezu objasniti javnosti zašto je to učinio.

Problem je u tome što Chomsky nije izuzetak. U Indiji sam nedavno čitala hvalospjeve o režiji Mahmuda Faruquija u predstavi Dastan-e-Ret-Samadhi, adaptacije romana Ret Samadhi (za koji su autorica i prevoditeljica dobile Bookerovu nagradu). Faruqui je ranije bio osuđen za silovanje, ali je presuda kasnije ukinuta na višem sudu.

Sudija koji ga je oslobodio prihvatio je zaključke nižeg suda o vjerodostojnosti iskaza žrtve i činjenici da je rekla „ne“. Prema slovu i duhu važećeg zakonodavstva, to jeste silovanje. Ipak, sudija je stvorio novi pravni koncept, ublažavajući postojeći okvir kako bi opravdao oslobađajuću presudu: „neodlučno ne“, presudio je, „može značiti da“.

Sam izraz „neodlučno ne“ podsjeća nas da je žrtva rekla ne, što dokazuje da je seksualni čin izvršen protiv njene volje. Neki moji progresivni prijatelji rekli su mi: „Oslobođen je, dakle nevin je, pa zašto bismo ga razapinjali? Ne možemo ga kažnjavati doživotno.“ Svakom od njih kažem da su slobodni kritikovati ili hvaliti Faru quija, ali svaki put kada ga slave, iz bilo koje perspektive, potvrđuju i šire moto „neodlučno ne je da“. Poput Chomskog, i vi s oduševljenjem podržavate najgroteskniju i najapsurdniju parodiju pravnih normi.

Sudija koncepta „neodlučnog ne“ primijenio je strože kriterije na „ne“ obrazovane žene: na njoj je bilo da „ne“ izgovori s dovoljno čvrstine da bi muškarac razumio. Istovremeno, prema muškarcu je primijenio krajnje labave kriterije: uprkos njegovom vladanju jezikom, književnošću, scenskom umjetnošću i filmom, on možda nije mogao razumjeti da „ne“ znači „ne“. Od njega se, po toj logici, ne može očekivati ni da pita: „Rekla si ne, želiš li da stanem?“

Chomskog su fascinirali Epstein i još jedan gost za njegovim stolom, „veliki umjetnik“ Woody Allen, kojeg je vlastita kćerka optužila za seksualno zlostavljanje u djetinjstvu. Indijski književni i kulturni progresivci zaslijepljeni su umjetnošću čovjeka s njegovim smokvinim listom „ne-neodlučnog“.

Ako optužbe za seksualno nasilje protiv muškarca smatrate nebitnima za vašu političku procjenu njegovog intelekta, umjetnosti i ideja, vi ste sušta suprotnost progresivnosti. Standardi su se promijenili, ili ćete ih sustići, ili ćete ostati iza.

Kavita Krishnan je feministička aktivistkinja i spisateljica, ovaj je komentar objavio magazin Viento Sur.