Historija se ne ponavlja, ali miriše isto. Hannah Arendt željela je razumjeti kako je totalitarizam mogao izrasti iz društava koja su, poput našeg, vjerovala da su civilizirana

Mark Twainu se pripisuje poznata izreka: „Historija se ne ponavlja, ali se rimuje.“ Onaj ko je dovoljno dugo živio i promatrao svijet počinje uočavati određene sličnosti sa prošlim vremenima, izvjesne paralele, podudarnosti i prepoznatljive obrasce. Određenu melodiju, poznati miris. Postaje jasno da ništa, a ponajmanje ono što stvara čovjek, nije „zauvijek“, da ništa nije trajno učvršćeno i zapečaćeno, i da se sve može vratiti u oblik koji smo smatrali nestalim i prevaziđenim. Da uvijek postoji mogućnost povratka unazad, retrakcije, déjà vua.

Ništa nije manje stabilno od tog nemogućeg balansa, te krhke, osjetljive arhitekture društveno-političkog poretka koju nazivamo demokratijom, zajedno s onim što u njoj prepoznajemo kao osnovna prava i dužnosti. Zadatak intelektualaca 20. stoljeća, koji su prošli kroz barbarstvo Drugog svjetskog rata, koji su nijemo svjedočili i sami pretrpjeli ono što se događalo, bio je da objasne kako je sve to bilo moguće. Da pronađu razloge i logiku u onome što je bilo bezumno, smisao u besmislu, riječi za ono što je izgubilo svaku riječ. Da se ne bi ponovilo. Da historija ponovo ne bi „rimovala“.

Među tim intelektualcima istaknuto mjesto zauzima njemačka filozofkinja jevrejskog porijekla, kasnije američka državljanka, čije se misli smatraju jednim od najutjecajnijih filozofskih doprinosa prošlog stoljeća: Hannah Arendt.

Godine 1949., nakon pet godina rada i pisanja na jeziku koji nije bio njen maternji, Arendt predaje rukopis koji će 1951. biti objavljen pod naslovom „Porijeklo totalitarizma“. Sama autorica, prema bilješkama iz svojih svezaka, smatrala je da naslov ne odražava u potpunosti njenu namjeru, prikladniji bi bio naziv poput „Elementi i pojava totalitarizma“. Nije joj bila namjera da napiše genealogiju totalitarnih režima, već fenomenološku, kulturnu i političku analizu tog fenomena.

Djelo je strukturirano u tri cjeline: antisemitizam, imperijalizam i totalitarizam. Posljednji dio, naročito završno poglavlje pod naslovom „Ideologija i teror: novi oblik vladavine“, smatra se najuspjelijim. Novi oblik vladavine, jer prema Arendt, prije 20. stoljeća nikada nije postojalo ništa slično fenomenu koji je ona, gotovo kao neologizam svoga vremena, nazvala „totalitarizam“. Taj fenomen ograničila je isključivo na nacizam i staljinizam, što je u svoje vrijeme izazvalo zaprepaštenje i žestoke rasprave.

Ali Arendt je već bila navikla da ne pripada nijednoj „školi“ ni „krugu“. Mislila je onako kako je i živjela, kao apatrid, kao neko ko svoj um ne podvrgava nikakvom dogmatskom, nacionalnom, historijskom ili „prirodnom“ okviru, i ko slobodu doživljava kao sinonim za odgovornost, prema sebi i drugima.

Totalitarizam, prema Arendt, ne može postojati bez istovremene pojave „mase“. Masa je nešto bezoblično i ogromno, bez razlike među elementima koji je čine. „Čovjek-masa“ je raspršen, atomiziran, naslagan jedan na drugog, bez odnosa s drugim građanima, nesposoban da pronađe cilj i smisao. Nema osjećaj za javno dobro ni slobodu, jer se isključuje iz odgovornosti. Izgubio je ono što ga čini političkim bićem, sposobnost kritičkog mišljenja.

Takav pojedinac postaje nevidljiv, neprepoznatljiv element mase. Pretvarajući svoj život u puku rutinu rada i potrošnje, on biva upijen i progutan u amorfnu masu koja se pokreće samo po inerciji. To je Sizif koji gura kamen uz brdo (Camus), onaj koji je, u terminima Heideggera (nekadašnjeg učitelja Arendt), izgubio vlastitu suštinu predavši je „das Manu“, onome „što se kaže“, „što se misli“, „što se vjeruje“. On ne zna zašto radi to što radi, ali to ipak čini (Marx). To je onaj „prosječni čovjek“ o kojem je pisao Ortega y Gasset, „napravljen na brzinu“, uništen i progutan stereotipima, bez sposobnosti analize i kritike, ali uvijek spreman da govori samo da bi govorio.

Totalitarizam, po Arendt, također ne može postojati ako ta bezkritična masa nije vođena i uslovljena nekom navodnom „zakonomjernošću“. Ako joj se ne usadi ideja o „neizbježnom zakonu“ koji opravdava svaku akciju. U nacizmu je to „prirodni“, „naučno dokazan“ zakon o nadmoći arijevske rase; u staljinizmu „zakon historije“ koji, bez obzira na okolnosti, mora dovesti do trijumfa dogme. U oba slučaja, pojedinac ne znači ništa, ne raspravlja, samo izvršava.

Sve to vodi trećem elementu: padu nacionalne države. Kada ideološka dogma partije privatizira državu (npr. kada neko prestaje biti Nijemac i postaje Arijevac), državne institucije, parlament, vlada, sudovi, ali i policija, postepeno se parazitiraju i nestaju. Ideologija ih zamjenjuje, a s njima nestaje i građanin. Te institucije najprije se diskredituju, zatim preuzimaju. Bez države nema prava, ostaje samo kazna po samovolji: svako može biti kriv samo zato što postoji, a njegov „grijeh“ može biti bilo šta što neko proglasi suprotnim „riječi Oca“. Denuncijacija, dojava i neprestano nadgledanje unutar mase zamjenjuju pravdu vjernošću, u kojoj se uvijek može biti „još vjerniji“.

U temelju totalitarizma, kako Arendt sažima u završnom poglavlju, isprepliću se ideologija i teror.

Pogledajte danas, desno i lijevo, gore i dolje, sve to, zar ne, ponovo „rima“? Trajnost i aktuelnost misli Hannah Arendt o oblicima dominacije pokazuju koliko su njene analize još uvijek žive. Istina je da, da bismo razumjeli savremeno skretanje u iracionalnost, moramo razviti ideje koje je Arendt postavila ali upravo od nje moramo poći.

Ta rima koju danas čujemo, niz besmislica, parola, klišea i gluposti za koje smo vjerovali da su zakopane, ponovo truje našu atmosferu očaja i besmisla. U društvu bez alteriteta, bez smisla i bez sposobnosti djelovanja, preostaje samo kretanje unazad, prema jezivoj reprizi mračnih, otuđenih, mučnih i ispraznih pustara u kojima ništa više ne raste, jer je tlo spaljeno. A sve to, opet, opasno poznato. Jer, kako reče Twain, historija se ne ponavlja ali se opasno rimuje.

IZVOR: Jorge De Los Santos/ Muy Historia