Na prazan stomak, ili najviše nakon što popije čašu nezaslađenog čaja, pješači više od dva kilometra da bi stigao do lokalnih pijaca, ako se tako mogu nazvati redovi ljudi koji prodaju ono malo što imaju na improviziranim štandovima, ili ono što su nabavili od paketa bačenih s humanitarnih letova ili od čestih pljački rijetkih kamiona humanitarne pomoći koji ulaze u Gazu.

Još nije svanulo u ruševinama izbjegličkog kampa Džabalija na sjeveru Gaze, ali Omar je već budan i razmišlja o jednoj stvari: kako će u narednih nekoliko sati nabaviti hranu za svoju šestočlanu porodicu.

“Svaki dan je isti. Anksioznost je oko toga šta ćemo jesti, gdje ću to nabaviti, kako ćemo to platiti”, objašnjava 40-godišnji palestinski novinar u intervjuu na WhatsAppu, u kojem radije ne želi da otkrije svoje pravo ime.

Na prazan stomak, ili najviše nakon što popije čašu nezaslađenog čaja, pješači više od dva kilometra da bi stigao do lokalnih pijaca, ako se tako mogu nazvati redovi ljudi koji prodaju ono malo što imaju na improviziranim štandovima, ili ono što su nabavili od paketa bačenih s humanitarnih letova ili od čestih pljački rijetkih kamiona humanitarne pomoći koji ulaze u Gazu.

Omar se zaustavlja kod jedne od tezgi. Prodavac prodaje rižu koja se baca iz aviona, proizvedenu u Sjedinjenim Državama za “hranjenje gladne djece”, a na ambalaži stoji upozorenje da se ne smije prodavati jer je donirana. Ali u augustu 2025. u Gazi, ovo pakovanje od pola kilograma košta 20 šekela, odnosno pet eura.

„Ovi prodavači su građani poput vas i mene, ali ovdje ima i kriminalaca, malih bandi i vrlo očajnih ljudi. Morate biti oprezni“, objašnjava Omar. „Praktično svako jutro čujem ljude na ulici kako govore da idu na granični prijelaz Zikim, ovdje na sjeveru, gdje kamioni često ulaze, da bi ih pokušali opljačkati u grupama. Rizikuju živote da bi jeli. Ako uspiju, neki od njih kasnije preprodaju neke od svojih stvari ovdje“, dodaje.

Ukradena roba

Mala posuda humusa košta pet eura, a porcija konzerviranog mesa 30 šekela (7,5 eura). Prodavač nudi rižu koju vadi iz vreće označene inicijalima WFP-a (Svjetskog programa za hranu UN-a). „Deset eura po kilogramu“, objavljuje. Nije teško pretpostaviti kako je dospjela tamo. Omar je kupuje.

Prije neki dan sam kupio ulje. Došlo je iz aviona. Platio sam 270 šekela (68 eura) za litru. To je nečuveno, ali sam uspio da ga kupim.

„Situacija je i dalje užasna, ali danas barem možemo kupiti tri kilograma brašna za 100 šekela (25 eura), koliko je kilogram koštao prije nekoliko dana“, objašnjava Omar, pripisujući to tome što je Izrael dozvolio više humanitarnih letova i povećanju broja kamiona koji ulaze u Gazu. To je značilo da njegova porodica jede tri kriške hljeba dnevno umjesto jedne, kao što je bio slučaj prije nekoliko sedmica. Ali anksioznost ovog novinara porasla je posljednjih dana, nakon što je premijer Benjamin Netanyahu dobio odobrenje svog kabineta za potpunu okupaciju područja grada Gaze. Ako se to dogodi, Omar se boji novog raseljavanja na jug i brine se hoće li njegova majka, dijabetičarka i prilično slaba, moći to preživjeti.

Zloupotrebe i haos na ovim tržnicama u Gazi su najjasniji primjer posljedica demontiranja sistema distribucije humanitarne pomoći koji je 50 godina organizovao UN, a posebno WFP i Palestinska agencija za izbjeglice (UNRWA). Da bi ga zamijenio, Izrael je krajem maja pokrenuo punktove za distribuciju hrane (do sada četiri, svi na jugu Pojasa Gaze) koje je organizovao Humanitarni fond za Gazu, a koji također podržavaju Sjedinjene Američke Države. Prema podacima UN-a, u ovim područjima je umrlo više od 850 izgladnjelih Palestinaca, a većinu njih je ustrijelila izraelska vojska ili strano sigurnosno osoblje koje upravlja ovim kontroverznim centrima.

„Hamas je kriv za sve ovo. Igraju na našu patnju. Oni su oportunisti i nemaju morala“, optužuje ga otac iz sjevernog Pojasa Gaze, otvoreno govoreći o islamističkom pokretu koji vlada Gazom jer njegovo ime neće biti objavljeno u ovom intervjuu. „Ljudi ovdje misle kao ja. Hamas svakodnevno gubi podršku naroda, ali vladaju oružjem, a svako ko progovori plaća cijenu. Oni su najgora stvar koja se mogla dogoditi palestinskom narodu“, kaže on gorko.

Na pijaci Džabalija, paket špageta se također prodaje za 20 šekela (pet eura), a kilogram leće za 40 šekela (10 eura). Omar ih kupuje i dodaje vrećicu s nekoliko grama kvasca. „Nedavno sam kupio ulje. Došlo je iz aviona. Platio sam 270 šekela (68 eura) za litru. To je nečuveno, ali sam uspio da ga kupim“, objašnjava.

Omar kaže da se pljačke obično ne događaju na ovim neformalnim pijacama, ali se dešavaju na putu kući. “Kada kupite hranu, uvijek biste trebali ići u grupama kako biste se zaštitili”, upozorava.

“Humanitarna pomoć koja ulazi u Gazu jedva da je mala” u poređenju s potrebama više od dva miliona stanovnika Pojasa, gdje više od trećine stanovništva danima ostaje bez hrane, prema WFP-u, koji procjenjuje da toj teritoriji trenutno treba više od 62.000 tona životno važne pomoći mjesečno.

Organizacija procjenjuje da je od 21. maja, kada je Izrael ponovo dozvolio ulazak humanitarne pomoći nakon više od dva mjeseca potpune blokade, do kraja jula, 1.387 kamiona koji su prevozili više od 26.000 tona hrane moglo ući na teritoriju preko graničnih prelaza Kerem Shalom (na jugu) i Zikim (na sjeveru). Od 27. jula Izrael je odobrio povećan obim pomoći, a za 11 dana WFP je uspio dostaviti Gazi više od 800 kamiona sa ukupno 10.400 tona osnovnih prehrambenih artikala.

„Kada bi ulazak i raspodjela pomoći bili bolje organizovani, sve bi se moglo vrlo brzo poboljšati, ali ako Izrael to ne dozvoli i situacija se ponovo pogorša, ne želim ni razmišljati o tome šta bi se moglo dogoditi“, boji se Omar.

Jer šta se dešava kada pomoć stigne? Zvaničnik UNICEF-a je nedavno objasnio El Paisu da se kamioni istovaruju u tampon zonama, a druga palestinska vozila, sa vozačima koje je odobrio Izrael, dolaze da utovare i distribuiraju pomoć. Ovaj proces može trajati danima.

WFP procjenjuje da Gazi trenutno treba više od 62.000 tona pomoći koja spašava živote mjesečno.

„Tokom ovih kašnjenja, gomile gladnih ljudi iščekuju dolazak naših kamiona i okupljaju se duž transportnih ruta“, objašnjava WFP u izvještaju, potvrđujući Omarov iskaz. Ono što se tada događa zabilježeno je na šokantnom videu koji je objavila organizacija, na kojem se vide horde ljudi kako pljačkaju kamion. „Pošto ne možemo distribuirati hranu na organizovan način, kuhinje koje pripremaju tople obroke ne primaju naše zalihe, a pekare se ne mogu ponovo otvoriti“, žali se organizacija.

Čekajući pomoć

Trgovinska komora Gaze, koja objavljuje izvještaje o stanju na tržištima u Pojasu, optužila je Izrael da “namjerno odbija pružiti potrebnu zaštitu konvojima humanitarne pomoći, pa čak i da cilja lokalno sigurnosno osoblje”. Ova lokalna organizacija također objavljuje sedmične izvještaje, a u posljednjem objavljenom na njenoj web stranici, koji odgovara sedmici od 24. do 30. juna, brojke govore same za sebe: od 409 kamiona koji su u to vrijeme ušli u Pojas, 354 je opljačkano.

Na ovim neformalnim pijacama, pored prodavača, ima ljudi koji nude gotovinu. Nijedna novčanica ili kovanica nije ušla u Pojas Gaze od početka rata, a banke su zatvorene. Ovi preprodavači, koji, prema riječima brojnih stanovnika Gaze s kojima su ove novine razgovarale posljednjih sedmica, predstavljaju male mafije ili moćnije grupe koje još uvijek posjeduju značajne količine gotovine, trenutno naplaćuju proviziju od 52% na svaku prodaju.

To jest, ako Omar kupi proizvode u ukupnom iznosu od 200 šekela, ili 50 eura, i nema gotovine, ali ima novac u banci, može izvršiti transfer ovom posredniku. Morat će poslati nešto više od 400 šekela (cijena proizvoda plus provizija od 52%), a njegova kupovina će ga, umjesto 50, na kraju koštati 100 eura.

“Oni pobjeđuju, a ja gubim. Barem imam novca pa ne umrem od gladi jer još uvijek primam platu, ali većina stanovništva Gaze je izgubila posao”, objašnjava on.

A šta rade ljudi koji nemaju ništa? „Umiru pokušavajući da dođu do hrane, kradu ako su očajni, nešto što se nikada nije dogodilo u Gazi, ili čekaju humanitarnu pomoć. To je zastrašujuće“, odgovara Omar.

Dalje na jugu, u ogromnim kampovima za raseljene osobe u području Al Mawasi, gdje su desetine hiljada Palestinaca nagurane, Osama, koji živi sa suprugom i roditeljima u šatoru, objašnjava da je situacija i dalje kritična i da je sve veći broj raseljenih osoba u tom području. Prošle srijede kupio je kilogram patlidžana, koji neki ljudi sada mogu uzgajati, i platio za njega 15 eura. Kući se vratio i s teglom tahinija, paste od susama za koju je platio pet eura, a kupio je i drva za vatru i kuhanje, što je koštalo još pet eura. „Ovdje su gotovo svi proizvodi ukradeni“, procjenjuje ovaj mladi učitelj. „Platio sam više od 100 šekela (25 eura) za ove tri stvari, koje nisu dovoljne ni za nas četvero da pojedemo… Srećom, još uvijek mi je ostalo nešto gotovine, jer ne bih mogao platiti proviziju od 52% uz to“, objašnjava. „Srećom, uspio sam nešto kupiti, jer se mnogo dana vraćam praznih ruku“, zaključuje.

Izvor: El Pais