Ruska pravoslavna crkva širi svoje djelovanje u Africi kroz društveno-humanitarne projekte. Izgradnja škola za siročad, distribucija pomoći i angažman u lokalnim zajednicama samo su neka od sredstava kojima Moskva pridobija povjerenje stanovništva. Jedan sveštenik otvoreno priznaje da crkva privlači i vjernike iz drugih konfesija, islama i katolicizma
“Ako ne mačem, onda krstom – ili oboje istovremeno.” Ova rečenica, koju je nedavno objavio istraživački kanal Sahelintel na društvenoj mreži X, možda najbolje opisuje strategiju Rusije na afričkom kontinentu. Dok pokušaji Moskve da uspostavi vojnu silu, Korpus Afrika, nasljednika kompromitovanih Wagnerovih plaćenika, nailaze na sve veće otporne zidove i gubitke, drugi front uticaja raste iznenađujućom brzinom: Ruska pravoslavna crkva.
Ruska pravoslavna crkva širi svoje djelovanje u Africi kroz društveno-humanitarne projekte. Izgradnja škola za siročad, distribucija pomoći i angažman u lokalnim zajednicama samo su neka od sredstava kojima Moskva pridobija povjerenje stanovništva. Jedan sveštenik otvoreno priznaje da crkva privlači i vjernike iz drugih konfesija, islama i katolicizma.
Na taj način religija postaje oruđe geopolitike: oblik “soft power” koji ne izaziva strah kao vojna baza, ali gradi dugoročne i duboke veze s lokalnim stanovništvom.
Istovremeno, ruski pokušaji da Afriku Korpus predstave kao legitimnu vojnu snagu, koja bi zamijenila Wagner, ne daju očekivane rezultate. Napadi na pripadnike ove jedinice, često raspoređene zajedno s lokalnim vojskama, postaju sve češći i smrtonosniji. Dok vojni aspekt pokazuje slabosti, crkveni se utvrđuje kao poluga stabilnog uticaja.
Ipak, suština je ekonomska. Ogromni afrički resursi, zlato, dijamanti, nafta, rijetki metali, čine ovaj kontinent jednim od ključnih geopolitičkih poprišta 21. stoljeća. Rusija, svjesna da vojni pritisak nailazi na limite, koristi crkvu kao svojevrsnOG “trojanskog konja”, sredstvo da politički i kulturno ukorijeni svoje prisustvo.
Iskustvo rata u Ukrajini pokazalo je da Ruska pravoslavna crkva ne stoji u opoziciji planovima Kremlja. Naprotiv, ona postaje važan oslonac narativa o duhovnoj misiji Rusije u svijetu, gdje se vjerska simbolika koristi za legitimizaciju vojnih i političkih ambicija.
Brzina kojom Rusija jača vjersko prisustvo u Africi otkriva jasnu strategiju: kombinacijom vojne sile, ekonomskog interesa i crkvene misije Moskva nastoji osigurati dugoročni uticaj na kontinentu koji sve više postaje strateška meta i Zapada i Kine.
