U proces se umiješao i visoki predstavnik Christian Schmidt, njemački političar iz CSU-a. On je, prema izjavama svog britanskog pravnog zastupnika na raspravi u novembru 2024., tvrdio da bi ustavne promjene bile „preopasne“ u trenutnoj političkoj klimi, zbog secesionističkih prijetnji predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika

U Bosni i Hercegovini svi bi, barem formalno, trebali biti jednaki pred zakonom. No, praksa pokazuje da su neki ipak „jednakiji“ od drugih. Naime, građani koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati nemaju pravo da budu birani za člana Predsjedništva BiH niti da učestvuju u izboru za Dom naroda.

Ova duboka diskriminacija traje od usvajanja Dejtonskog ustava, a Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) ju je više puta osudio kao suprotstavljenu osnovnim principima jednakosti i demokratije. Ipak, posljednja presuda u slučaju Slaven Kovačević označila je dramatičan preokret: Sud je njegovu tužbu odbacio – ne samo kao neosnovanu, već kao „zloupotrebu prava na žalbu“, objavio je bečki list Der Standard.

Poslije rata (1992–1995), ustav Bosne i Hercegovine su sastavili američki diplomati u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prema njemu, zemlju predstavljaju tročlano Predsjedništvo i dvodomni Parlament, uključujući Dom naroda. Pravo da se kandiduju za te pozicije imaju isključivo oni koji se etnički izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati ili Srbi. Svi ostali su ustavno klasifikovani kao „Ostali“ i sistematski su isključeni iz ključnih političkih funkcija.

To ne pogađa samo pripadnike nacionalnih manjina i multietničkih stranaka, već i sve one koji odbijaju da se identifikuju po etničkoj osnovi. Tako su im ograničena i pasivno (pravo da budu birani) i aktivno (pravo da biraju kandidate koji ih istinski predstavljaju) biračko pravo.

Zbog ovog diskriminatornog sistema, ESLJP je više puta od 2009. presuđivao protiv Bosne i Hercegovine – u poznatim slučajevima kao što su Sejdić i Finci, Azra Zornić, Samir Šlaku i Ilijaz Pilav. Nijedna presuda nije sprovedena. Razlog? Ustavni sud BiH se oglušuje, a u Parlamentu ne postoji dvotrećinska većina potrebna za izmjene Ustava.

Slaven Kovačević, koji se izjasnio isključivo kao državljanin BiH, podnio je 2023. godine tužbu ESLJP-u, pozivajući se na diskriminaciju. Prvostepenim postupkom pred Sudom, dobio je presudu u svoju korist. No, vlasti Bosne i Hercegovine uložile su žalbu, nakon čega je predmet prebačen na Veliko vijeće ESLJP-a.

U proces se umiješao i visoki predstavnik Christian Schmidt, njemački političar iz CSU-a. On je, prema izjavama svog britanskog pravnog zastupnika na raspravi u novembru 2024., tvrdio da bi ustavne promjene bile „preopasne“ u trenutnoj političkoj klimi, zbog secesionističkih prijetnji predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

S druge strane, etnonacionalističkoj HDZ, članici vladajuće koalicije, prvobitna presuda nije odgovarala – jer upravo HDZ najviše profitira od etničkih kvota. Evropska unija je, pak, sprovođenje presuda ESLJP-a postavila kao jedan od uslova za napredak Bosne i Hercegovine na putu ka članstvu. Ipak, Veliko vijeće ESLJP-a je krajem juna 2025. presudilo da je Kovačevićeva tužba – neosnovana. Štaviše, proglasilo ju je „zloupotrebom prava na žalbu“.

Ova presuda iznenadila je brojne pravne stručnjake. Grazerijski ustavnopravni ekspert i bivši međunarodni sudija Ustavnog suda BiH, Josef Marko, koji je bio pravni savjetnik u slučaju Kovačević, upozorava da će odluka imati duboke političke posljedice.

„Postavlja se pitanje da li su sada sve neophodne ustavne reforme – koje su zahtijevane i od strane EU – da bi se eliminirao diskriminatorni sistem etničkih kvota, trajno uklonjene sa stola“, izjavio je Marko za austrijski Der Standard.

Veliko vijeće je zaključilo da izbori za Dom naroda ne potpadaju pod zaštitu člana 3. Protokola 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima (pravo na slobodne izbore). To je potpuna promjena pravnog stava u odnosu na ranije presude – poput onih u korist Sejdića, Fincija, Zornić, Šlakua i Pilava.

U presudi iz 2016. godine, recimo, Ilijaz Pilav je dobio tužbu jer kao Bošnjak iz Republike Srpske nije imao pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva – u RS je to mjesto rezervisano za Srbe. Presuda u slučaju Kovačević dovodi u pitanje i ovaj, raniji stav Suda.

Dodatni problem u presudi jeste što Sud Kovačeviću nije priznao ni „žrtveni status“, pozivajući se na to da nije „direktno pogođen“. No, Kovačević je pred Sudom jasno rekao da je glasao i za Parlament i za Predsjedništvo – ali mu je izbor sužen isključivo na etnički deklarisane kandidate. Dakle, on je očito pogođen – i kao građanin ima pravo da traži da njegova izborna volja ima jednaku težinu.

ESLJP je u ranijim presudama (npr. Sejdić i Finci) naglasio da je i prisila da se promijeni ponašanje – npr. etnička samoidentifikacija – dovoljna da se prizna žrtveni status. Kovačević je mogao dati svoj glas jedino unutar etnički profilisanih opcija, i time je bio prisiljen da svoj politički identitet podredi nametnutim kategorijama, bez stvarne mogućnosti izbora.

Kao što su raniji slučajevi pokazali, nisu samo pripadnici nacionalnih manjina diskriminirani, već i svi koji se ne žele izjasniti etnički. Takvi „građani“, bez obzira na brojnost, su ustavno tretirani kao manjina u odnosu na one koji se identifikuju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi.

U slučaju Timischev protiv Rusije, ESLJP je utvrdio da diskriminacija po osnovu stvarne ili pretpostavljene etničke pripadnosti predstavlja oblik rasne diskriminacije. Razlikovanje koje se temelji isključivo na etnicitetu, ne može se opravdati u demokratskom društvu zasnovanom na pluralizmu i poštivanju različitih kultura.

Prema Marku, Veliko vijeće ESLJP-a je imalo obavezu da primijeni ovaj visok standard proporcionalnosti kako bi ispitalo da li je Dejtonski ustav oslobođen etničke diskriminacije. Umjesto toga, izbjeglo je tu analizu tako što je žalbu odbacilo kao nedopuštenu, a da se nije pozabavilo temeljnim principima.

Bosanska vlada je u svojoj odbrani tvrdila da je Kovačević počinio zloupotrebu jer je navodno „sakrio promjenu etničkog identiteta“. No, Marko ističe da prema članu 3. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, koju je BiH ratifikovala i koja ima ustavni rang, niko ne smije trpjeti pravne posljedice zbog toga da li se izjašnjava ili ne izjašnjava etnički.

Nema ni jednog pravnog akta, ni domaćeg ni međunarodnog, koji bi osobu obavezao da se doživotno drži prvobitne etničke samoidentifikacije. U nekim regijama, kao što su Sjeverna Irska ili Južni Tirol, postoje zaštitne mjere koje ograničavaju promjenu identiteta tokom mandata – ali ne izvan njega.

Presuda u slučaju Slaven Kovačević signalizira kraj nade da će Bosna i Hercegovina u dogledno vrijeme provesti presude ESLJP-a i reformisati etnički bazirani ustav. Ona potvrđuje dominaciju političkih interesa nad principima demokratije, ravnopravnosti i ljudskih prava. Etničke kvote ostaju svetinja – iako su u suprotnosti s evropskim pravnim standardima. Tako BiH ostaje zatočenik poslijeratne arhitekture vlasti koja pod krinkom ravnoteže zapravo održava sistemsku diskriminaciju.

IZVOR: Der Standard