Tri decenije nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, potraga za preostalih 9.000 nestalih osoba pretvorila se u trku s vremenom, zaboravom i zidom političke šutnje. Dok porodice poput one Zekije Avdibegović iz Ilijaša decenijama žive u vakuumu između nade i mirenja s gubitkom, timovi stručnjaka i antropologa u Sarajevu i Tuzli ulažu nadljudske napore kako bi kroz DNK analize i arhivsku građu vratili dostojanstvo žrtvama. Između naučne preciznosti laboratorija i surove realnosti masovnih grobnica, ova borba za istinu ostaje ključni test za stabilnost zemlje i moralnu odgovornost društva koje još uvijek vida najdublje ratne rane

Zekija Avdibegović morala je odlučiti. To joj se činilo kao jedini način da sačuva razboritost u košmaru koji je progutao njenu porodicu i njenu naciju. Godine 1992. u Bosni je bjesnio rat, a njen suprug i sin tinejdžer nestali su iz zatočeničkog logora u preuređenoj školskoj zgradi u Ilijašu, gradiću na sjeverozapadnoj periferiji Sarajeva. Tamo su ih, zajedno sa stotinama drugih Bošnjaka, pritvorile snage bosanskih Srba.

Na početku je sklapala razne očajničke nagodbe sa samom sobom. Misli su išle dotle da je vjerovala kako bi, ako joj se muž vrati, mogli zasnovati novu porodicu, objasnila je tokom našeg susreta u njenoj kancelariji bez prozora u lokalnom udruženju porodica nestalih koju vodi u centru Ilijaša. Ali to je bilo tada. Sada kaže da se jedva sjeća muževljevog lica, dok joj je sin neprestano u mislima. Ne postoji jutro ni večer da legne ili se probudi a da ne misli na njega i na sve nestale.

Avdibegović je, međutim, lišena patetike. Iz dugogodišnjeg iskustva zna da se bez discipline i jedinstva ništa ne dešava. Organizirala se sa drugima slične sudbine jer je znala da bez udruživanja nije moguće razgovarati s institucijama. Bili su veoma glasni i aktivni čak i u tim najranijim danima.

Svakog devetog juna Ilijaš se okuplja kako bi se prisjetio desetina onih koji su još uvijek izgubljeni. Održavaju se govori, sluša se muzika, podižu se transparenti i dijele sjećanja. Takve scene su uobičajene u gradovima širom Bosne, ali u Ilijašu, kao i drugdje, godine koje prolaze čine svaku nadu u konačno razješenje sve daljom. Avdibegović je u kasnim šezdesetim godinama, a san da bi njeni muškarci jednog dana mogli ušetati nazad u njen život odavno je ugašen.

Stabilnost Bosne se još uvijek ne može uzeti zdravo za gotovo. Rat koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavije devedesetih trajao je tri i po godine. Između aprila 1992. i kraja 1995. godine više od 100.000 ljudi je ubijeno, a oko dva miliona raseljeno u zemlji koja je tada imala približno 4,5 miliona stanovnika. Među svim ratnim užasima jedan je ostao najstrašniji. U julu 1995. godine snage bosanskih Srba masakrirale su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici i oko nje, gradiću u istočnoj Bosni koji je UN proglasio zaštićenom zonom. To ostaje jedini pravno priznati genocid u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata.

Mir je teško izvojevan i donio je vlastite borbe. Dejtonski sporazum, postignut uz posredovanje SAD-a, podijelio je naciju na dva entiteta: Republiku Srpsku s dominacijom Srba na sjeveru i istoku, te Federaciju Bosne i Hercegovine kojom zajednički upravljaju Hrvati i većinski Bošnjaci. Oba tijela nominalno dijele Sarajevo kao glavni grad i povezana su centralnom administracijom.

I dok su praktična pitanja kompleksna, druga su se pokazala nerješivim. Postavlja se pitanje kako živjeti zajedno nakon toliko krvoprolića i gubitka, te šta učiniti u vezi sa 35.000 ljudi koji su, poput Zekijinog supruga i sina, nestali. Tokom protekle tri decenije otkrivene su hiljade masovnih grobnica, a posmrtni ostaci mnogih nestalih vraćeni su njihovim voljenima. Danas se oko 7.000 ljudi i dalje vodi kao nestalo, dok u mrtvačnicama širom Bosne leži još 2.000 neidentifikovanih tijela.

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je 2004. godine državni Zakon o nestalim osobama. Bio je to prvi takav slučaj u svijetu; nešto što nijedna druga zemlja nikada nije uspjela ostvariti u tom obimu ili s takvom ambicijom. Osnovan je Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine, stalno nezavisno tijelo sa zadatkom traženja nestalih, pri čemu su porodicama nestalih data značajna zakonska prava.

U početku se identifikacija oslanjala na često nepouzdane fizičke dokaze, poput ostataka odjeće ili drugih prepoznatljivih znakova. Uvođenje DNK testiranja, analize kostiju uzetih iz masovnih grobnica i njihovo upoređivanje s uzorcima krvi preživjelih rođaka, pokazalo se revolucionarnim. Danas se sjedište Instituta nalazi u neupadljivoj poslovnoj zgradi u novom dijelu Sarajeva.

Saliha Đuderija, jedna od direktorica, pristala je na susret. „Nalazimo se u veoma izazovnom dijelu procesa gdje se suočavamo sa zidom šutnje političara i onih koji su počinili ove ratne zločine“, kazala je.

Uprkos ovim izazovima, Đuderija, bivša pravnica za ljudska prava u srednjim šezdesetim godinama, imala je mnogo toga reći o dostignućima Instituta. Posebno je istakla centralizovanu bazu podataka, dostupnu putem interneta onima koji još uvijek traže svoje nestale članove porodice. Pokazala mi je i fizičke kopije koje posjeduju za svaku osobu. „Za svakog čovjeka imamo dosije“, naglasila je.

Đuderija me uvela u prostoriju bez prozora, osvijetljenu neonskim cijevima, na kraju mračnog hodnika. Ormari s fasciklama zauzimali su svaki pedalj prostora. Unutar svakog nalazili su se gusto poredani redovi raznobojnih papirnih fascikli, od kojih je svaka odgovarala jednom nestanku. „Radi se o vraćanju dostojanstva žrtvama“, rekla je Đuderija. „I o tome da se ne pruža alibi onima koji tvrde da žrtava nije ni bilo ili da su brojke preuveličane“.

Tenzije su bile visoke tokom moje sedmice u Bosni. U Republici Srpskoj su raspisani vanredni izbori nakon prisilnog odlaska njenog dugogodišnjeg predsjednika Milorada Dodika. Iako su ga zapadni posmatrači nekada smatrali umjerenim glasom na toj teritoriji, on je veći dio proteklih dvadeset godina proveo zaoštravajući tvrdu nacionalističku retoriku. Negirao je genocid u Srebrenici i žestoko kritikovao Institut za nestale osobe zbog navodne antisrpske pristrasnosti. „Genocid se u Srebrenici nije desio. Svi mi to ovdje u Republici Srpskoj znamo“, tvrdio je on.

Prisustvovao sam nekolicini predizbornih skupova u Banjoj Luci, de facto glavnom gradu Republike Srpske. Osjetilo se veliko divljenje prema „Majci Rusiji“ i osuda dekadentnog „gej Zapada“. Državna vlast u Sarajevu privlačila je podjednak prezir. Ogorčenost je bila dominantno raspoloženje. Razgovor o nestalima, ili bilo kakva ideja o svedržavnoj saradnji kako bi se to pitanje stavilo u fokus, uopće nisu bili na dnevnom redu.

Po povratku u Sarajevo, sastao sam se sa Sašom Kulukčijom, službenikom za odnose s javnošću Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) sa sjedištem u Hagu. Godine 2001. njihova DNK laboratorija počela je s radom u glavnom gradu Bosne. Danas ICMP djeluje u ratnim i postkonfliktnim zonama širom svijeta, od Ukrajine do Sirije, a njihova dostignuća na zapadnom Balkanu često se nazivaju „zlatnim standardom“ za rad na identifikaciji putem DNK analize.

Kao i za sve koje sam sreo u Bosni, za Kulukčiju, zarazno ozbiljnu osobu u ranim tridesetim godinama, rat i njegovo naslijeđe nisu bili apstrakcija. Priznao je da je pravda za nestale i njihove porodice za njega više od posla. „Rat za njih nikada nije prestao. Oni žive ne znajući istinu, bez ikakve pravde. To je teret za društvo, a nažalost, on se politizira“, istakao je Kulukčija.

Nakon što sam saznao za pionirski pristup Bosne identifikaciji putem DNK analize, koji koristi namjenski softver za poređenje genetskih profila porodica i nestalih, želio sam to vidjeti na djelu. Posjetio sam mrtvačnicu pod nadzorom ICMP-a u Tuzli, oko 120 kilometara sjeverno od Sarajeva. Tamo sam upoznao dr. Draganu Vučetić.

Imala je nešto više od dvadeset godina kada je stigao poziv. Bilo je to 2004. godine, a Vučetić je upravo završila studij forenzičke antropologije na Univerzitetu u Beogradu. „Možda sam željela otići u Egipat, ali nikad ne znate šta se može desiti. Stvarnost nije uvijek takva. Jedan razgovor mi je promijenio život. Čula sam za ovaj posao i prijavila se“, prisjeća se ona.

Bosna i Hercegovina je tada tek bila uvela državni zakon o nestalim osobama, a formiran je tim naučnika koji je trebao pokušati identifikovati tijela iz stotina masovnih grobnica širom zemlje, uključujući i hiljade neidentifikovanih žrtava genocida u Srebrenici. Malo je poslova koji bi za početnika bili strašniji od ovog, ali Vučetić je uspjela potisnuti nadirući strah.

Tokom jutra koje sam proveo s njom, bilo je nemoguće ignorisati skeletne ostatke položene na stolu pored nas, uključujući kičmeni stub i dvije bedrene kosti. „Kada smo počinjali, naši ljudi su svakodnevno bili na terenu. Trebali su nam ljudi sa znanjem i iskustvom. Morali smo razviti protokole o tome kako pravilno ispitati slučajeve“, objašnjava Vučetić. Svako tijelo pričalo je svoju priču, pokazuju li kosti znakove nasilja, postoji li dio metka u ulaznoj rani, sve se moralo uzeti u obzir.

Dok radi, njen govor i pokreti su metodični, a crna kosa praktično kratko podšišana. Teško ju je zamisliti kao nesigurnu, uznemirenu mladu ženu, ali i dalje postoje trenuci kada je teško procesuirati stvarnost njenog posla. „O teškom slučaju mogu razmišljati 24 sata dnevno. Za običan slučaj to nije problem. Tada trčim. To mi pomaže da razmišljam. Ne bih rekla da je to zbog svježeg zraka u Tuzli, jer je zrak ovdje uvijek prljav, ali tada dolaze dobre ideje“, kaže ona.

Vučetić je Srpkinja. Tokom godina mnogi su je pitali kako je to utjecalo na njen rad, da li je ikada osjećala krivicu ili se susrela s neprijateljstvom zbog svog porijekla. Njen odgovor se nije mijenjao. Ne postoji srpski ili bošnjački antropolog, kaže ona, postoje samo profesionalci koji traže nestale.

Danas Vučetić veći dio radnog vijeka provodi sama. Kako je broj nestalih opadao, smanjivao se i broj njenih kolega. Složila se da stvari postaju sve teže. Pouzdani uzorci više nisu zagarantovani jer je prošlo previše vremena. Ponekad, dodala je, porodice više ne žele imati nikakve veze s procesom, odlučivši da nastave sa životom najbolje što mogu nakon 30 godina čekanja. Terenski rad je također postajao sve više stvar puke sreće ili slučaja.

Iako je Vučetić odavala utisak naučne nepristrasnosti, ta izvedba nije bila sasvim uvjerljiva. Cijeli svoj radni vijek posvetila je nestalima. Takva odluka, primijetio sam naglas, sigurno govori sama za sebe; činilo se to kao duboko human poziv. „To je na vama da kažete“, odgovorila je. „Svjesna sam da je ovo veoma važno. Da postoji ogromna odgovornost prema porodicama.“ Njena predanost se nije mogla lako napustiti pored toliko posla koji tek treba obaviti, ali predanost nije garancija konačnog rješenja.

U međuvremenu, u Ilijašu, Avdibegović brine zbog neizvjesne budućnosti. Njeno zdravlje nije dobro i nema garancija da će sljedeća generacija biti voljna posvetiti sve ovoj potrazi. „Ne postoji bol kao što je majčinska bol. Djeca se sjećaju svojih roditelja, ali to je drugačiji osjećaj. Realna sam da ću morati nastaviti ovaj rad sve dok fizički budem mogla.“

Svakog juna, ona će nastaviti vješati transparente i postavljati plakate u znak sjećanja na muškarce koji se nikada neće vratiti. Sve dok je Avdibegović živa, zaborav je poraz koji se ne smije dopustiti. Njena borba i rad Instituta u Sarajevu ostaju podsjetnik da mir u Bosni nije samo odsustvo sukoba, već i neprestani trud da se prošlost dokumentuje i da svaka žrtva dobije svoj smiraj.

IZVOR: The New Review