Naziv “Dungan”, koji na kineskom jeziku Hui populacije nosi značenje “onih koji su se vratili”, postao je opći termin za muslimane kineskog porijekla nastanjene u centralnoj Aziji. Njihova historija nije samo hronika seoba, već fascinantan prikaz preživljavanja vjerskog identiteta u sudaru velikih carstava

Islam je u Kinu dospio još u sedmom stoljeću, tokom dinastije Tang, posredstvom arapskih trgovaca koji su se naseljavali, gradili džamije i ženili lokalnim stanovništvom. Među muslimanima ove regije živi snažno predanje da su prvi koraci islama u Kini direktno povezani s ashabima, a Guangzhou se često navodi kao mjesto ukopa Saada ibn Abi Waqqasa, mada historijski izvori sugerišu da su temelje ipak postavili bezimeni trgovci i misionari čiji je utjecaj bio postepen, ali neizbrisiv.

Prijelomni trenutak za učvršćivanje islama bila je bitka kod Talasa 751. godine. Savez muslimanskih Arapa i Turaka protiv kineske vojske završio je pobjedom muslimana, a u te procese bilo je uključeno oko 20.000 kineskih zarobljenika. Ovi zarobljenici, među kojima je bilo vrsnih zanatlija, u islamski svijet su donijeli tajne proizvodnje papira, alhemije i medicine.

Daljnje širenje islama u unutrašnjost Kine osigurano je vojnom pomoći koju je halifa Mansur poslao dinastiji Tang za gušenje pobune An Lushana (755–763). Arapski vojnici koji su ostali u Kini postali su integralni dio društva, a taj proces se nastavio i pod Mongolima, koji su muslimanima povjeravali visoke administrativne pozicije, cijeneći njihovu stručnost u poljoprivredi i trgovini.

Uspon dinastije Ming donio je period udobnog života, ali i početak snažne kulturne asimilacije. Muslimani su prihvatili kineski jezik, odijevanje i običaje, ali su zadržali strogi vjerski identitet. Čuveni putopisac Ibn Battuta, posjetivši Kinu, zabilježio je postojanje posebnih muslimanskih četvrti s džamijama i šejh-ul-islamima koji su nadzirali vjerski život, što svjedoči o visokom stepenu autonomije i ekonomskom blagostanju zajednice Hui. Međutim, dolazak dinastije Qing (1644–1911) radikalno mijenja status muslimana. Počinje period sistemskog ugnjetavanja, zabrane hadža i prisilne asimilacije kroz brakove s Han Kinezima, što je kulminiralo velikom Dunganskom pobunom.

Pobuna je prošla kroz tri krvave faze, od provincije Yunnan do Kashgara, gdje je Yakub Bey nakratko proglasio nezavisnost. Ipak, etnička neslaganja između Ujgura i Dungana oslabila su front, što je dovelo do jezivih masakra u kojima je, prema historijskim procjenama, stradalo čak 10 miliona muslimana. Preživjeli iz provincija Gansu i Shaanxi bježali su u tri grupe prema teritoriji pod ruskom okupacijom. Prva grupa, predvođena Jusufom Hasretom, prešla je planinske masive 1877. godine, dok je drugu grupu vodio legendarni Bai Yanhu. Ruska administracija, prepoznavši njihovu vještinu u poljoprivredi, dodijelila im je zemlju u današnjem Kirgistana i Kazahstanu, gdje su Dungani brzo podigli moderna sela i prve škole.

Mir nije dugo trajao. Ruska ekspanzija i kolonizacija plodnih kirgistanskih zemalja izazvala je nezadovoljstvo lokalnog stanovništva, što je 1916. godine preraslo u veliki Kirgistanski ustanak. Ustanak je obuhvatio milione ljudi, a ruska kaznena ekspedicija nije štedjela ni Dungane. U tragediji poznatoj kao “Ürkün”, oko 300.000 muslimana, uključujući Kazahe, Uzbeke i Dungane, izbjeglo je nazad u Kinu bježeći od strijeljanja. Put preko zaleđenih planina bio je koban za hiljade ljudi. Tek nakon revolucije 1917. godine, nova sovjetska vlast, suočena s nedostatkom radne snage za poljoprivredu, pozvala je izbjeglice nazad. Godine 1920. oko 48.000 ljudi se vratilo u regiju Karakol pod obećanjem povrata zemlje.

Sovjetska era donijela je nove izazove. Iako su Dungani u početku uživali određene kulturne slobode, poput uvođenja latiničnog, a kasnije ćiriličnog pisma za dunjganski jezik zahvaljujući radu intelektualca Jusufa Janšantina, Staljinov teror ostavio je duboke rane. Kolektivizacija je značila konfiskaciju zemlje, a stotine dunjganskih mladića koji su služili u Komunističkoj partiji ili se borili na frontovima Drugog svjetskog rata, završili su kao žrtve čistki. Uprkos strogoj državnoj ateizaciji, Dungani su uspjeli očuvati svoje bogomolje, a njihova vjerska praksa ostala je vitalna čak i u najtežim vremenima.

Danas Dungani predstavljaju četvrtu najveću etničku grupu u Kirgistanu sa oko 60.000 pripadnika, dok ih u Kazahstanu živi oko 40.000, uz manju zajednicu u Uzbekistanu. Oni su prepoznati kao apsolutni lideri u povrtlarstvu i uzgoju riže u centralnoj Aziji. Njihova kultura je jedinstven spoj: govore dunjganskim dijalektom kineskog jezika, ali pišu ćirilicom; grade džamije poput one u Karakolu (izgrađene 1910. bez ijednog eksera) koje arhitektonski podsjećaju na budističke hramove sa zmajevima i lavovima, ali u njima ispovijedaju hanefijski mezheb.

Dunjganska kuhinja je postala neraskidiv dio kulinarskog identiteta regije. Iako etnički potiču iz Kine, Dungani su se kroz vijekove progona i seoba formirali kao zasebna, ponosna nacija, “djeca arapskih očeva i kineskih majki” koja su svoj mir pronašla u stepama centralne Azije.

IZVOR: GZT