Nedavno mi je u redakciju pristigao bošnjački pisac i kazao da će uskoro obznaniti da se ispisuje iz bošnjaštva jer, eto, nije dobio mirovinu dostojnu čovjeka njegova ranga. Nikada nisam čuo da je ijedan Hrvat ili Srbin izrekao takvo nešto i preko noći postao građanin svijeta. Bošnjaku to može pasti na pamet jer osjeća da je u toku nesmiljena rasprodaja i nebriga o vlastitom identitetu. Pa kud svi, tud i mali Mujo!

Gostovao sam na tribini u malom mjestu u kojem u neprijatnom okruženju devera dvjestotinjak Bošnjaka povratnika. Događaj smo organizirali upravo za njih, u želji da im barem donekle olakšamo i damo do znanja da nisu zaboravljeni. Organizator me je prije tribine upozorio da “pazim šta pričam” jer se ipak nalazimo u općinskim prostorijama koje im ustupa vlast.

I zaista, posvuda su bila vidljiva obilježja Republike srpske. To me, naravno, nije iznenadilo jer srpska vlast, kako je dobro poznato, ne propušta priliku da svoju zastavu okači na svakoj raskrsnici. Naš domaćin nastavi: “Znaš, dolazila su ovdje gospoda iz Sarajeva da nam vaze o bošnjaštvu, bosanskom jeziku i islamu. Tražili su prvo da skinemo sva genocidna obilježja Republike srpske jer inače neće govoriti. Pokušali smo im objasniti da to nije pametno, a na kraju su ih sami skinuli. Onda su počeli s dernjavom: ‘Mi nikada nećemo pristati na RS, mi moramo čuvati svoje, pa mi ovo, pa mi ono…’ Bolan, rekoh, šta ti meni pričaš o genocidu, ja sam ga preživio. Nejse, izderu se oni tako i odu, a mi ostanemo. I godinu nakon toga imali smo problema sa Srbima. Zato, ako Boga znaš, nemoj mi bošnjakovat.”

I tako sam pričao o onome o čemu sam i planirao – o suživotu, o tome kako kad si manjina najbolje možeš živjeti kroz kulturu jer ona ima poslanje da bude ambasador i da spaja nespojivo. Možda je to tako jer umjetnost ima moć upliva u iracionalno, a ondje nema mjesta političkim stranputicama. Možda je zato bosanskohercegovački političari i ne raspoznaju kao nešto dobrodošlo za malobrojne narode, kao što je bošnjački, jer ne uspijevaju razumijevati jezik alegorije, a i na polju čuvanja identiteta funkcioniraju isključivo u domeni racionalnog.

Iz tog nerazumijevanja počesto svjedočimo rasprodaji, a ne očuvanju i brizi za nacionalni identitet. Kada nema kulture, onda na scenu nastupaju pajaci koji između pogane jezičine i bosanskog jezika ne znaju ništa drugo nego mahati zastavama. Kada mašemo formom, a zanemarimo suštinu, odnosno sve ono što je u kontinuitetu gradilo jedan identitet, on počinje vehnuti. Pa ne treba isključiti mogućnost da se oni koji danas tako slavodobitno mašu zastavom s ljiljanima, i samo to, već sutra neće imati na što pozvati.

“Ma koji Bošnjaci, goni se u…”, viknut će oni umorni od etiketa lišenih sadržaja. I zaista, nedavno mi je u redakciju pristigao bošnjački pisac i kazao da će uskoro obznaniti da se ispisuje iz bošnjaštva jer, eto, nije dobio mirovinu dostojnu čovjeka njegova ranga. Nikada nisam čuo da je ijedan Hrvat ili Srbin izrekao takvo nešto i preko noći postao građanin svijeta. Bošnjaku to može pasti na pamet jer osjeća da je u toku nesmiljena rasprodaja i nebriga o vlastitom identitetu. Pa kud svi, tud i mali Mujo!

“Mi smo ti ovdje muslimanci, to ti je naš naziv za bošnjačke indijance u ovom rezervatu”, prekine moje misli jedan duhoviti dedo nakon tribine. “A ja sam ti posljednji muslimanero, u smislu da musliman danas stalno mora biti na oprezu. Musliman u Evropi bit će da je neki desperado, stoga, izabrao sam, ja sam muslimanero. Muslimanero je nova pojava na našim prostorima – rubni manjinski identitet. Nema dva ista muslimanera”, uzvratih dedi šaljivo, što nije promaklo ni mladom efendiji, pa se ubrzo sjaranismo. “Znaš, nas ti slabo ko razumije. Mi živimo u nekom posebnom svijetu. Neki u Sarajevu ne razumiju da mi osjetimo na svojoj koži čim oni započnu verbalni megdan sa Srbima. Stalno pričaju o nekom povratku. Nema više bolan povratka! Što se vratilo, vratilo se. Sad samo čekamo da svi zajedno izumremo. Moraju ulagat’ u nas, moraju po četi razmišljati o ekonomskom naseljavanju, a toga nema bez uspješne privrede, a oni se zabavili sobom, a…”, prekinuh efendiju uz obrazloženje da mi je sve to jasno, pa neka se nepotrebno ne sekira.

Na to je efendija službeno izrazio za dovoljstvo da su nakon svih pajaca u svom gradiću mogli ugostiti i “posljednjeg muslimanera” te me pozvao na akiku u nedavno obnovljenu džamiju. Svako novorođeno dijete u povratničkoj sredini posebno je slavlje. Tako je bilo i ovoga puta. Pričaju mi džematlije da je ponosni babo malog Ilhama doživio posebni hajr.

Naime, jedno jutro pojavio se u džamiji i uznevjereno efendiji saopćio da je sanjao kako je džamija izrasla na trbuhu njegove supruge. Hairli san potvrđen je nakon mjesec kada mu je životna saputnica u ušnu školjku šapnula: “Trudna sam.” I eto malog Ilhama da nadahnjuje povratničku maštu.

E pa, dragi Bošnjaci, umjesto da mašete zastavama, volite svoje žene. Ne mora ni biti lijepa po standardima magazina Vogue ili izazovna poput onih TV-voditeljica iz šoubiz-rubrika da bi nama bila najljepša. Ilhamova majka bila je najljepša njegovom babi pa joj je izrasla džamija na trbuhu. A nisu samo džamije lijepe, sve je oko njih lijepo. Nema da fali! Ima da nam čitavi manji entitet bude obnovljeni mravinjak pun malih Ilhama.