Politička upotreba religije nije austrijski fenomen. Slični trendovi vidljivi su širom Evrope, od Italije, gdje Matteo Salvini na skupovima maše krunicom, do Poljske, gdje konzervativna vlast pokušava Crkvu pretvoriti u državnog partnera. U Mađarskoj Viktor Orbán govori o „kršćanskoj demokratiji“ dok istovremeno potkopava osnovne liberalne vrijednosti

Kada je austrijski desničar Herbert Kickl, lider Slobodarske partije Austrije (FPÖ), nedavno svojim pristalicama obećao „vraćanje vjere, nade i ljubavi“, činilo se kao da je iz propovjedaonice, a ne s političke bine. Citirajući apostola Pavla i pozivajući se na Deset Božijih zapovijedi, Kickl je poručio da je „vjernik“ i da se zalaže za „kršćanske vrijednosti“. No iza te nove pobožnosti krije se stara strategija: instrumentalizacija religije u svrhu političkog marketinga.

Austrijska javnost se pitala: da li se Kickl pretvorio u svojevrsnog proroka desnice ili je riječ o hladno proračunatoj taktici? Jer ono što se danas događa u Beču, već je viđeno u Washingtonu. Donald Trump i njegovi saradnici već godinama koriste religijsku retoriku da bi učvrstili političku moć. A sada se čini da Kickl pokušava isti recept primijeniti u Evropi – u zemlji koja je stoljećima balansirala između katolicizma i sekularizma.

Inspiracija iz Sjedinjenih Država nije slučajna. U okruženju Donalda Trumpa već godinama djeluju evangelistički aktivisti koji vjeruju da je njihova misija spasiti Ameriku od „moralnog propadanja“. Mnogi među njima otvoreno zagovaraju teokratiju, državu u kojoj bi Božiji zakon bio iznad sekularnog prava. Njihov utjecaj je ogroman: bez njih, Trump ne bi imao dovoljno podrške da se ponovo domogne vlasti.

Kickl sada pokušava sličnu formulu primijeniti u Austriji. Na partijskom kongresu FPÖ-a čak je citirao američkog potpredsjednika J. D. Vancea, koji je upozorio na „opasnost da se Evropa udalji od zajedničkih vrijednosti sa Sjedinjenim Državama“. To zajedništvo, međutim, sve više podsjeća na savez religije i politike koji briše granicu između duhovnog i ideološkog.

Kicklova poruka je jasna: „Mi smo branitelji hrišćanske Evrope.“ Ali iza te fraze krije se strah, od islama, migracija i kulturne promjene. FPÖ time ne brani vjeru, nego identitet, a religija postaje simbol kulturnog otpora, oružje u ideološkom sukobu, a ne duhovni put.

Zanimljivo je da FPÖ, stranka s antiklerikalnim korijenima, sada pokušava da se predstavi kao čuvar kršćanskih vrijednosti. U vrijeme pandemije Kickl je napadao Katoličku crkvu i pozivao kardinala Schönborna da „zamrzne crkvene doprinose“. Crkva mu je tada odgovorila ironično: neka FPÖ ukine članarine svojim pristalicama.

Kasnije je Kickl otišao korak dalje, koristio je citate iz molitve „Oče naš“ u predizbornim sloganima („Neka bude volja tvoja“) i držao završne mitinge na bečkom Stephansplatzu, u sjeni katedrale svetog Stjepana. Biskupija je tada javno izrazila nezadovoljstvo zbog „politizacije svetog prostora“, dok je Kickl uzvratio optužbom da se „crkveni velikodostojnici bave svime osim vjerom“.

Sukob između FPÖ-a i Crkve kulminirao je nakon što je austrijski nadbiskup Franz Lackner upozorio da se „religija sve češće zloupotrebljava za političke ciljeve“. Njegova rečenica da „iz vjere može postati sumnja, iz nade strah, a iz ljubavi mržnja“ postala je simbol otpora protiv desničarske manipulacije svetim pojmovima.

Politizacija religije u austrijskoj desnici nije Kicklov izum. Još Jörg Haider, karizmatični vođa FPÖ-a iz 1990-ih, shvatio je da u Austriji postoji prostor da se vjera pretvori u političku platformu. Iako je poticao iz antiklerikalne obitelji i roditelja koji su bili članovi nacističke partije, Haider se deklarisao kao „vjerni katolik“. Održavao je bliske veze s konzervativnim biskupima, uključujući i Kurta Krenna, poznatog po ultradesnim stavovima, koji mu je organizovao privatnu audijenciju kod pape Ivana Pavla II.

Njegov nasljednik, Heinz-Christian Strache, nastavio je istim putem, javno se krstio i koristio slogane poput „Abendland in Christenhand“ (Zapad u rukama kršćana). Na plakatima FPÖ-a pojavljivali su se natpisi: „Pummerin, a ne mujezin“, „Ljubi bližnjeg svog ako je Austrijanac“. Ispod tih parola uvijek je stajalo isto ime: Herbert Kickl, tada glavni strateg i autor kampanja.

Za političkog analitičara Thomasa Hofera, Kicklova strategija ima dvostruki cilj. S jedne strane, FPÖ time okuplja konzervativne vjernike koji se osjećaju napuštenima od tradicionalno crkveno orijentisane Narodne partije (ÖVP). S druge, koristi religijsku simboliku kao oruđe u kulturnom ratu protiv islama i imigracije. „FPÖ je vrlo svjestan da broj vjernika u Austriji opada“, kaže Hofer. „Ali oni koriste religiju ne kao vjeru, nego kao znak identiteta. Krst postaje politički amblem, a ne duhovni simbol.“

Statistika to potvrđuje: broj katolika u Austriji opao je s 5,5 miliona 2008. na 4,5 miliona danas. Katolici više ne čine ni polovinu stanovništva. Istovremeno, raste broj muslimana, pravoslavnih i onih bez vjerske pripadnosti. U toj demografskoj promjeni FPÖ vidi „opasnost“ i gradi narativ o „odbrani kršćanske Evrope“.

U jednom tekstu slobodarske „think-tank“ grupe Attersee-Kreis, bliski Kicklov saradnik Norbert Nemeth piše: „Ko želi spriječiti islamizaciju, mora se vratiti duhovnim korijenima Evrope a to je kršćanstvo.“ Iako takve izjave zvuče kao poziv na duhovno buđenje, one su u suštini politički pozivi na isključivost.

Paradoks austrijskog društva je jasan: religija se sve više pojavljuje u političkom diskursu, dok istovremeno vjera slabi u svakodnevnom životu. Crkve su prazne, ali političari se sve češće krste pred kamerama. Dok FPÖ pokušava preuzeti religijski simbolizam, Narodna partija (ÖVP), tradicionalno bliska Crkvi, sve se više koleba. Pod vodstvom Sebastiana Kurza i njegovih nasljednika, stranka je izgubila identitet „kršćansko-socijalne“ partije i okrenula se nacionalnoj retorici o „sigurnosti i identitetu“. „Danas se i ÖVP služi religijom više kao kulturnim, nego duhovnim pitanjem“, kaže Hofer.

Politička upotreba religije nije austrijski fenomen. Slični trendovi vidljivi su širom Evrope, od Italije, gdje Matteo Salvini na skupovima maše krunicom, do Poljske, gdje konzervativna vlast pokušava Crkvu pretvoriti u državnog partnera. U Mađarskoj Viktor Orbán govori o „kršćanskoj demokratiji“ dok istovremeno potkopava osnovne liberalne vrijednosti.

U tom kontekstu, Kicklova retorika samo je dio šireg evropskog pomaka udesno, gdje se religija koristi da bi se opravdalo zatvaranje, ekskluzivnost i strah od Drugog.

Herbert Kickl zna da vjera više nije privatna stvar, nego postala politička valuta. Kada na mitinzima govori o „kršćanskim korijenima“, ne misli na Evanđelje, nego na biračko tijelo. Njegova je religija prije svega retorička, dizajnirana da mobiliše strah, ne nadu. U tom smislu, austrijski slučaj je upozorenje: kada se sveta riječ pretvori u politički slogan, gubi se i svetost i riječ. Jer kako je rekao nadbiskup Lackner, kad se vjera koristi za političku korist, iz ljubavi se rađa mržnja.

IZVOR: Der Standard