Dugo se vjerovalo da je fotografija nastala u selu Cerro Muriano kod Córdobe, a da prikazuje smrt republikanskog borca Federica Borrella Garcíje. No, španski historičar Fernando Peco dokazao je da je lokacija zapravo Espejo, pedesetak kilometara dalje. I dalje nema dokaza da je prikazani borac zaista Borrell. Ljekari su u više navrata ukazivali da čovjek pogođen metkom ne pada tako. Da stvar bude komplikovanija, negativ nikada nije pronađen. Poznato je, međutim, da su republikanski borci često “poziranjem” pomagali reporterima da dobiju dramatične snimke

Robert Capa (1913–1954) ostao je zapamćen kao najveći mit ratnog fotožurnalizma. Njegov život bio je kratka, ali intenzivna epopeja ispisana slikama iz građanskog rata u Španiji, Drugog svjetskog rata, kinesko-japanskog sukoba i rata u Indokini, u kojem je i poginuo. Njegova maksima “Ako fotografija nije dovoljno dobra, znači da nisi bio dovoljno blizu”, postala je zlatno pravilo profesije.

No, uz ratničke rovove i opsade gradova, Capa je gradio i vlastiti mit: boem, bonvivan, igrač pokera, vječiti zavodnik, poznat po duhovitosti, cigareti i piću. Bio je i ljubavnik Ingrid Bergman. Danas, devet decenija nakon što je načinio najpoznatiju fotografiju u historiji ratnog novinarstva, “Pogibiju vojnika”, misterija o njenom nastanku i dalje traje.

U Círculo de Bellas Artes u Madridu otvorena je velika retrospektiva pod nazivom Robert Capa. Ikone. Organizatori je opisuju kao “najveću Capa izložbu u Španiji”. Posjetioci mogu vidjeti više od 250 eksponata, originalne fotografije, novine i časopise u kojima su bile objavljene, njegove lične predmete, pa i Leica kameru iz 1930. godine. Najveća pažnja ipak je posvećena različitim verzijama slavne fotografije milicijanina pogođenog u trenutku pada.

Kustos izložbe, novinar i historičar Michel Lefebvre, ističe: “Devedeset godina kasnije, i dalje ne znamo je li scena stvarna ili inscenirana, ko je bio vojnik, gdje je tačno pogođen i da li je umro. Ta fotografija je Mona Lisa fotožurnalizma – remek-djelo i zagonetka u isto vrijeme.”

Dugo se vjerovalo da je fotografija nastala u selu Cerro Muriano kod Córdobe, a da prikazuje smrt republikanskog borca Federica Borrella Garcíje. No, španski historičar Fernando Peco dokazao je da je lokacija zapravo Espejo, pedesetak kilometara dalje. I dalje nema dokaza da je prikazani borac zaista Borrell. Ljekari su u više navrata ukazivali da čovjek pogođen metkom ne pada tako. Da stvar bude komplikovanija, negativ nikada nije pronađen. Poznato je, međutim, da su republikanski borci često “poziranjem” pomagali reporterima da dobiju dramatične snimke.

Fotografija je prvi put objavljena 23. septembra 1936. u francuskom magazinu Vu i istog trenutka od Cape napravila svjetsku zvijezdu.

Capa je rođen kao Endre Ernö Friedmann u Budimpešti, u jevrejskoj porodici. Zbog komunističkih aktivnosti kao mladić je bio uhapšen, potom pobjegao u Berlin, a s usponom Hitlera i iz Njemačke u Pariz. Tamo, u bijedi i oskudici, zajedno sa svojom partnericom, fotografkinjom Gerdom Pohorylle, izmišlja pseudonime. On postaje Robert Capa, a ona Gerda Taro. Priča koju su širili bila je da se radi o slavnom američkom fotografu čije su slike skupe i glamurozne, iako su ih u stvarnosti uzimali njih dvoje.

Dolazak u Španiju 1936. bio je presudan: Capa i Taro postaju gorljivi branitelji Republike, a njihove fotografije obletjet će svijet. Gerda Taro će, međutim, poginuti već sljedeće godine, pod gusjenicama republikanske tenkovske jedinice. Capa će nastaviti put sam, ali će mit dvoje fotografa ostati neodvojiv.

Izložba u Madridu podsjeća i na druge trenutke Capa karijere. Tu su rani radovi iz Pariza i čuveni portret Lava Trockog na mitingu u Kopenhagenu 1932. godine, kojim je zapravo otvorio vrata svoje karijere.

Posebno mjesto zauzimaju fotografije iz Drugog svjetskog rata. Najpoznatije su one s iskrcavanja savezničkih vojnika na plaži Omaha, 6. juna 1944. Capa je trčao uz američke trupe, bilježeći haos invazije. Od njegovih 106 snimaka, samo devet je preživjelo zbog nesreće u laboratoriju gdje su ostale fotografije uništene. Ipak, tih devet mutnih i zrnastih fotografija postale su simbol hrabrosti i užasa Normandije.

Capa je ovjekovječio i oslobađanje Pariza, radost ljudi na ulicama, ali i tamniju stranu, javna poniženja žena optuženih za saradnju s Nijemcima. Njegovo oko uvijek je tražilo čovjeka, emociju, trenutak, a ne samo ratnu scenu.

Godine 1947. zajedno s Henrijem Cartier-Bressonom i još nekolicinom kolega osnovao je agenciju Magnum Photos. Cilj je bio da fotografi sami upravljaju svojom autorskom imovinom i da ne zavise od velikih izdavača. Ime “Magnum”, prema legendi, poteklo je od boce šampanjca kojom su proslavili osnivanje.

Capa se nije ograničavao samo na rat. Njegovi radovi u boji za Life prikazuju modne scene, odmore aristokracije, plaže Normandije. Bio je i hroničar kulture: portretirao je Picassa, Hemingwaya, Ava Gardner, Trumana Capotea i, naravno, Ingrid Bergman, s kojom je bio u vezi.

Njegov nemirni duh i dalje ga je vodio na front. Posljednja misija bila je u Indokini 1954. godine. Tamo, u dobi od 40 godina, stao je na minu u polju riže u Thái Binh-u i poginuo na mjestu. Legenda je time zapečaćena: čovjek koji je uvijek išao bliže, preblizu, završio je život upravo onako kako je živio, u prvim redovima.

Devedeset godina nakon “Pogibije vojnika”, pitanje ostaje bez odgovora: da li je Capa zabilježio autentični trenutak smrti ili je snimio scenu koju su mu vojnici  sami režirali? Niti jedan dokaz nije konačan, niti jedna hipoteza ne prevladava. Možda je upravo ta neizvjesnost učinila fotografiju vječnom.

Kustos Lefebvre napominje da su nedavno otkrivene kontaktne kopije koje će biti predstavljene u Parizu 2026. godine. One bi mogle rasvijetliti dio enigme, ali, kako dodaje, “s Capom se nikada ne zna, on je uvijek bio veći od vlastite biografije, uvijek korak ispred legende”.

Fotografija vojnika tako ostaje ne samo simbol španskog građanskog rata nego i metafora same profesije: granice istine i fikcije u medijima, pitanje povjerenja i moći slike. Ono što je nesporno jeste da je Robert Capa, bilo da je uhvatio smrt ili samo prizor rata, zauvijek promijenio način na koji svijet vidi sukobe. Njegov aparat, bliži ljudima nego iko prije njega, otvorio je oči generacijama i ostavio djelo koje se i danas posmatra s istim strahopoštovanjem.

IZVOR: El Pais