Smrt ajatolaha Alija Hamneija i vojni udari koji su potresli Iran otvorili su pitanje: ko zapravo čini opoziciju režimu u Teheranu? Od monarhista okupljenih oko Reze Pahlavija, preko kontroverznih mudžahedina u egzilu, do kurdskih i balučkih pokreta na periferiji države – protivnici Islamske Republike brojni su, ali duboko podijeljeni. Dok aktivisti, umjetnici i političari pokušavaju iskoristiti trenutak političke neizvjesnosti, ostaje otvoreno pitanje može li tako razjedinjena opozicija uopće oblikovati budućnost Irana.

Sjedinjene Američke Države i Izrael zadali su težak udarac vladajućoj eliti u Iranu tokom vikenda, u seriji velikih napada širom zemlje u kojima je ubijen ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike od 1989. godine. Ova vojna operacija gurnula je režim u Teheranu u prijelaznu fazu i dovela do formiranja privremenog vijeća koje bi trebalo upravljati državom. U tom tijelu nalaze se ajatolah Alireza Arafi, koji preuzima ulogu privremenog vrhovnog vođe, iranski predsjednik Masud Pezeškijan i predsjednik pravosuđa Golam Hosein Mohseni Ežei.

U takvim okolnostima politička opozicija režimu ajatolaha pokušava pronaći svoju ulogu. Međutim, to je izuzetno teško jer je opozicija duboko podijeljena na brojne suparničke frakcije i pokrete. Od pobjede Islamske revolucije 1979. godine Iranom vlada teokratski sistem, a svaka organizirana politička alternativa suočava se s ozbiljnim pritiscima.

Unutrašnja opozicija slabo je strukturirana i bez jedinstvene organizacije jedva opstaje. Aktivisti se godinama suočavaju s represijom: hapšenjima, sudskim procesima, zatvorom, oduzimanjem pasoša i zabranama putovanja. Uprkos tome, deseci pojedinaca nastavljaju javno izazivati vlast Islamske Republike.

Opozicionari u egzilu

Posebno se to vidi od 2022. godine, kada su izbili protesti pod sloganom „Žena, život, sloboda“. Pokret je nastao nakon smrti Mahse Amini, koju je uhapsila vjerska policija. Protesti su potaknuli široku društvenu mobilizaciju i otvorili prostor za novu generaciju aktivista i umjetnika. Godine 2023. autorica Marjane Satrapi, poznata po grafičkom romanu Persepolis, zajedno s drugim autorima objavila je knjigu koja donosi priče iranskih žena inspirirane tim događajima.

Među najpoznatijim ličnostima unutar zemlje nalaze se dobitnica Nobelove nagrade za mir Narges Mohamadi te filmski režiser Džafar Panahi, dobitnik Zlatne palme na Filmskom festivalu u Cannesu 2025. godine. Njihov rad i javni nastupi simboliziraju otpor dijela iranskog društva.

Istovremeno, značajan dio opozicionog djelovanja odvija se iz egzila. Među aktivistima koji djeluju izvan Irana nalaze se novinari, pravnici i politički analitičari različitih ideoloških opredjeljenja. Tu su, između ostalih, feministička aktivistica Masih Alinežad, koja je više puta bila meta prijetnji režima, advokatica i nobelovka Širin Ebadi, kao i bivši profesionalni nogometaš Ali Karimi.

Jedna od najpoznatijih organizacija opozicije je Organizacija mudžahedina iranskog naroda (MEK). Ova grupa bila je vrlo aktivna tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je izvodila napade na vlast šaha i na američke ciljeve u Iranu. Ideološki su se predstavljali kao lijevo orijentirani pokret, ali su se nakon Islamske revolucije udaljili od drugih opozicionih grupa i doživjeli raskol. Tokom iransko-iračkog rata između 1980. i 1988. stali su na stranu Iraka.

Danas je MEK uglavnom organiziran u egzilu. Godine 2002. upravo su oni prvi javno iznijeli informacije o tajnom iranskom programu obogaćivanja uranija. Nakon toga uslijedio je period gotovo potpunog nestanka iz javnosti. Dugogodišnji vođa Masud Radžavi nestao je iz političkog života, a kontrolu nad pokretom preuzela je njegova supruga Marjam Radžavi.

Ona danas predvodi MEK, ali i Nacionalno vijeće otpora Irana (NCRI), koaliciju stranaka koje se protive islamskom režimu. Ipak, i MEK i NCRI su u različitim periodima između 1997. i 2013. bili proglašavani terorističkim organizacijama u Evropskoj uniji, Sjedinjenim Državama, Kanadi, Ujedinjenom Kraljevstvu i Japanu.

Drugi važan simbol opozicije je Reza Pahlavi, nasljednik posljednjeg iranskog šaha Mohameda Reze Pahlavija, koji je pobjegao iz zemlje 1979. godine nakon pobjede revolucije. Danas ima 65 godina i gotovo pola stoljeća živi u egzilu u Sjedinjenim Državama, gdje je otišao još 1978. kao sedamnaestogodišnjak.

Pahlavi se i dalje nastoji predstaviti kao ključna figura budućnosti Irana, ali je teško procijeniti koliku podršku ima unutar same zemlje. Pojedini analitičari smatraju da je danas možda poznatiji na Zapadu nego među građanima Irana.

Monarhistički krugovi posljednjih godina pokazali su slabu političku koheziju, česte podjele i veliku ideološku tvrdoću. U njihovim redovima, naročito u egzilu, pojavljuju se i pojedinci bliski krajnjoj desnici. Ipak, Pahlavi ima jednu važnu prednost: on je jedno od rijetkih prepoznatljivih lica iranske opozicije.

Pahlavi bez otvorene američke podrške

Prijestolonasljednik zagovara promjenu režima putem nenasilnog građanskog neposluha, kontinuiranih protesta i referenduma o novom političkom sistemu. Njegovo ime ponovo se pojavilo u međunarodnim političkim raspravama tokom prvog mandata Donalda Trumpa, ali američka administracija nikada mu nije pružila otvorenu podršku. Pahlavi tvrdi da nema ambiciju vladati Iranom, već želi predvoditi tranziciju zemlje prema demokratskom poretku.

Iran je većinski šiitska država u kojoj oko 60 posto stanovništva čine Persijanci. Preostalih 40 posto čine Azeri, Kurdi i Baluči. Historijski gledano, protesti protiv vlasti često su najintenzivniji u Kurdistanu na sjeverozapadu zemlje te u provinciji Sistan i Balučistan na jugoistoku.

Međutim, ni među tim zajednicama ne postoji jedinstven opozicioni pokret. Kurdi i Baluči su uglavnom sunitski muslimani, za razliku od šiitskog establišmenta koji dominira državom.

Na zapadu zemlje djeluje više kurdskih organizacija koje se decenijama suprotstavljaju Islamskoj Republici. U nekim periodima sukobi su prelazili u otvorenu pobunu protiv državnih snaga.

Situacija u Balučistanu jednako je složena. Tamošnja opozicija kreće se u širokom rasponu: od pristalica sunitskih vjerskih vođa koji traže veći politički utjecaj unutar postojećeg sistema, pa sve do naoružanih džihadističkih grupa povezanih s mrežom Al-Qaide.

Sve to pokazuje koliko je iranska opozicija fragmentirana. Uprkos zajedničkom protivljenju teokratskom režimu, razlike u ideologiji, etničkom identitetu i političkim ciljevima otežavaju stvaranje jedinstvenog fronta koji bi mogao ozbiljno izazvati vlast u Teheranu.

IZVOR: 20Minutos