Nazivati Sarajevo “muslimanskim gradom” kao neku vrstu opasnosti je besmisleno i historijski netačno. Sarajevo jeste grad u kojem su muslimani većina, kao što su to bili gotovo čitavu svoju historiju. Grad je osnovao Isa-beg Ishaković. Od 15. stoljeća do danas, demografska struktura Sarajeva se mijenjala, ali je muslimanska većina ostala konstanta. To nikada nije smetalo njegovoj multireligijskoj prirodi, niti je ta činjenica ikada bila prijetnja bilo kome. Danas se ova stvarna historijska činjenica pokušava interpretirati kao problem, što mnogo više govori o autorima takvih konstrukcija nego o Sarajevu

Tekst Marie-Janine Calic objavljen u njemačkom „Die Zeitu“ a čije je dijelove prenijela redakcija Deutsche Welle o Sarajevu predstavlja opasan primjer kako navodno liberalni evropski diskurs može skliznuti u islamofobne narative.

Umjesto činjenica, autorica nudi politički obojene teze koje Sarajevo prikazuju kao “muslimanski grad” u negativnom smislu, ignorirajući fakat da je grad preživio opsadu, sačuvao sve bogomolje i ostao prostor multireligijske tradicije. Calic, uprkos dobroj akademskoj reputaciji koju uživa, preuzima konstrukcije koje odavno kruže u srpskim i hrvatskim nacionalističkim krugovima, zanemarujući historijski kontekst i stvarne razloge odlaska stanovništva.

Calic Sarajevo prikazuje kao grad izgubljene raznolikosti, “nacionaliziran u bošnjačko-muslimanskom smislu” i opterećen panislamističkim prizvukom. Kada ovakve tvrdnje, pune faktografskih propusta i političkih simplifikacija, stignu iz uglednog evropskog medija, one prelaze granicu analize i ulaze u prostor opasnog narativa. A u toj je interpretaciji sve pogrešno: od zanemarivanja opsade i ratnog konteksta, do preuzimanja stereotipa koji godinama hrane islamofobne diskurse u regionu i Evropi.

Sugerirati da Sarajevo “postaje muslimanski grad” nije samo površna analiza, nego primjer ozbiljnog nesporazuma i opasnog narativa koji može imati dalekosežne posljedice. Podilazi predrasudama, zanemaruje historijske činjenice.

Calic zapravo gradi optužnicu protiv SDA: direktnu i indirektnu. Direktno, povezuje SDA s navodnom “reislamizacijom” i “panislamskim tendencijama”, predstavljajući stranku kao politički motor koji je, po njenoj interpretaciji, mijenjao identitet grada i društva. Indirektno, sugestivnim jezikom i selektivnim navođenjem činjenica SDA se prikazuje kao ambijent koji je navodno potaknuo odlazak Srba i Hrvata iz Sarajeva  bez spominjanja opsade, organiziranog iseljavanja po naredbama Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika te ratnih okolnosti koje su stvarni uzroci. Ovakvo prebacivanje odgovornosti sa agresora na bošnjački politički subjekt predstavlja opasan i historijski iskrivljen narativ koji se već decenijama koristi u regionalnim islamofobnim konstrukcijama.

Površnost ovakvog teksta i faktografske greške ne ostaju zatvorene u akademskom prostoru, nego postaju oruđe u javnom diskursu. Objavljen u jednom od najutjecajnijih evropskih medija, članak Marie-Janine Calic proizvodi narativ koji Sarajevo prikazuje kao prostor religijske radikalizacije i etničke homogenizacije, “grad strašnih islamista za kojima đipa buljuk pokrivenih žena” čime se legitimiraju stereotipi koji godinama hrane islamofobe.

Sarajevo se nikome ne treba ispričavati ni za šta. Pgotovo ne što je grad u kojem žive i u kojem su većina muslimani. To je grad koji je preživio gotovo četverogodišnju opsadu, grad u kojem su djeca ubijana na putu do škole, u kojem su građani ginuli u redovima za hljeb i vodu, u kojem je svakodnevni život bio preživljavanje pod četničkim snajperima i granatama. Uprkos tome, Sarajevo je sačuvalo sve svoje bogomolje, uključujući pravoslavne i katoličke crkve, sinagoge i sefardsku baštinu. Sarajevo je usred rata sudilo “svojima” za ubistva civila srpske nacionalnosti. To nijedan veliki evropski grad zvanično i formalno nije učinio tokom ratova na svom tlu u 20. stoljeću. Sarajevo je primjer, a ne grad koji se treba pravdati.

Nazivati Sarajevo “muslimanskim gradom” kao neku vrstu opasnosti je besmisleno i historijski netačno. Sarajevo jeste grad u kojem su muslimani većina, kao što je to bilo gotovo čitavu svoju historiju. Grad je osnovao Isa-beg Ishaković. Od 15. stoljeća do danas, demografska struktura Sarajeva se mijenjala, ali je muslimanska većina ostala konstanta. To nikada nije smetalo njegovoj multireligijskoj prirodi, niti je ta činjenica ikada bila prijetnja bilo kome. Danas se ova stvarna historijska činjenica pokušava interpretirati kao problem, što mnogo više govori o autorima takvih konstrukcija nego o Sarajevu.

Tekst Marie-Janine Calic, iako se predstavlja kao akademska analiza, u svojoj suštini je narativ aktuelne politike jedne male grupe kvaziliberala s hroničnom krizom identiteta, edina koji se srame nanine šamije, političke elite kojoj je vlast dopala nametnutom suspenzijom Ustava i koja je sistematski oblikovana pod patronatom američke ambasade. Ona godinama demonstrira zapanjujuće slabo poznavanje bosanskohercegovačkog društva, njegove historije i njegovih emocionalnih rana. U takvoj matrici, buđenje bošnjačkog identiteta tumači se kao prijetnja, a ne kao prirodan proces naroda kojem je identitet decenijama potiskivan i negiran.

Ovakav narativ ide debelo naruku mrziteljima Sarajeva i islamofobnim centrima u Srbiji i Hrvatskoj. Iz tih se sredina godinama ponavlja ista matrica: sve što je bošnjačko je “opasno”, sve što je muslimansko je “ekstremno”. Nije slučajno da se u takve šuplje obrasce idealno uklapaju i površne analize sa Zapada koje se prave bez razumijevanja realnosti.

Posebno je opasna teza da su Srbi i Hrvati “pobjegli iz Sarajeva” zbog politike SDA. To je jednostavno netačno. Srbi su masovno napuštali Sarajevo na samom početku rata jer su znali šta se sprema, jer su se iz komande JNA vodile operacije protiv grada, jer je dio struktura iznutra sudjelovao u pripremama za agresiju, jer je njihova politička elita od prvog dana planirala “srpske teritorije”. Nakon Daytona, odlazak preostalih sarajevskih Srba bio je rezultat političkih poziva i pritisaka koji su dolazili od presuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. To su historijski fakti koje nikakva “liberalna reinterpretacija” ne može obrisati.

Hrvati su iz Sarajeva tokom i nakon rata odlazili iz različitih razloga, često egzistencijalnih, i u velikoj mjeri u koordinaciji s tadašnjim HDZ-ovim politikama koje su zagovarale homogenizaciju stanovništva. Ali danas, 30 godina poslije, iz grada odlaze svi, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, zbog ekonomskih razloga i potrage za boljom budućnošću. Ovu realnost povezivati s “panislamizmom” je zlonamjerno i intelektualno neozbiljno.

Calic pokušava prikazati SDA kao panislamski projekt, zanemarujući činjenicu da je SDA nastala iz potrebe buđenja identiteta naroda kojem je desetljećima zabranjivano i ime i osjećaj pripadnosti. Bošnjački identitet u Titovoj Jugoslaviji bio je sistematski zatiran: nazivani su vjerskom skupinom, uskraćeni za obrazovanje i vlastiti jezik. Buđenje identiteta 1990-ih nije bilo panislamizam, nego historijska nužnost. Ali svaki put kada Bošnjaci pokažu bilo kakav oblik političkog, kulturnog ili nacionalnog samopouzdanja, upale se alarmi balkanskih nacionalista. Sada vidimo da se alarmiraju i njemačke historičarke.

Zastrašujuće je i to što Calic ponavlja stare optužbe o “panislamskoj državi do Indonezije”, iako dobro zna da je Islamska deklaracija bila misaoni tekst, a ne politički program, i da je osuđujuća presuda iz 1983. međunarodno priznata kao montirani proces komunističkog režima.

Stoga posebno iznenađuje da Marie-Janine Calic, autorica s dugogodišnjom akademskom reputacijom i jednom od najprepoznatljivijih njemačkih historičarki za jugoslavenski prostor, potpisuje tekst ovako slabe faktografije i ovako problematične političke intonacije. Neko ko je tri decenije gradio karijeru na istraživanju Balkana trebao bi bolje razumjeti kompleksnost Sarajeva, složenost njegovog identiteta i historijski teret agresije koju je preživjelo. Umjesto toga, Calic se u svom pisanju okreće pojednostavljenim narativima, površnim analogijama i ideološkim konstrukcijama koje su odavno postale dio arsenala regionalnih islamofobnih krugova u Srbiji i Hrvatskoj.

Jednostavno rečeno, čini se da je pokazala šta zaista misli.

Upravo zato je njen tekst problematičan, to je primjer kako se, pod plaštom liberalnog diskursa, proizvode teze koje politički odgovaraju centrima moći koji godinama demoniziraju bošnjački identitet i Sarajevo kao njegov simbol. Još je opasnije što takve teze, kada dolaze iz pera ugledne autorice, postaju gorivo onima koji već godinama Sarajevo predstavljaju kao prijetnju. Ako neko s takvom pozadinom, iskustvom i pristupom izvorima svjesno preskače elementarne činjenice, onda je jasno da problem nije samo u neznanju. Problem je u političkoj optici koju autorica prihvata, a koja se savršeno uklapa u islamofobiju koja dominira dijelom evropskih akademskih i medijskih krugova. Takav pristup više govori o ideološkim tenzijama unutar savremene Evrope nego o Bosni i Hercegovini.

Ali grad koji je preživio opsadu i uprkos svemu sačuvao svoj moral ne treba se pravdavati pred površnim analizama niti pred osjećajima nelagode evropskih liberalnih elita koje se suočavaju s vlastitim strahovima od islama. Sarajevo se uvijek branilo istinom. Sarajevo nije problem. Problem je narativ koji ga želi prikazati takvim.