Presudan lom u dotadašnjem državnopravnom razvoju Bosne i Hercegovine dogodio se šestog februara 1915. godine, kada je carskim dekretom raspušten Bosanski sabor. Ova odluka donesena je u jeku Prvog svjetskog rata i formalno je obrazlagana ratnim okolnostima, sigurnosnim razlozima i nemogućnošću redovnog parlamentarnog rada. Međutim, njen stvarni politički značaj bio je daleko dublji. Raspuštanjem Sabora šestog februara 1915. suspendiran je jedini institucionalni okvir u kojem je Bosna i Hercegovina, na temelju Ustava iz 1910. godine, ostvarivala makar ograničeni oblik političke autonomije i predstavničkog života

Bosna i Hercegovina je u okviru Austro-Ugarske monarhije zauzimala položaj koji se nije mogao jednostavno uklopiti ni u austrijski ni u ugarski državnopravni obrazac. Od aneksije 1908. godine pa do izbijanja Prvog svjetskog rata, zemlja je funkcionirala kao poseban upravno-pravni entitet, neposredno podređen zajedničkim organima Monarhije.

Taj specifični status formalno je zaokružen donošenjem Bosanskog ustava 1910. godine, kojim je uspostavljen Bosanski sabor kao predstavničko tijelo i potvrđen poseban pravni položaj stanovnika zemlje, definiranih kao „bosanskohercegovački zemaljski pripadnici“, izvan klasične podjele na austrijske i ugarske državljane.

Bosanski sabor bio je najvidljiviji izraz tog ograničenog, ali ipak stvarnog državnopravnog subjektiviteta. Iako njegove nadležnosti nisu bile široke, a konačna vlast ostajala u rukama zajedničke austro-ugarske uprave, Sabor je predstavljao institucionalni okvir u kojem su se artikulirali politički interesi bosanskohercegovačkih muslimana, Srba i Hrvata. Upravo zbog toga njegovo raspuštanje, provedeno carevim dekretom šestog februara 1915. godine, ima značenje koje nadilazi puku administrativnu mjeru u ratnim okolnostima.

Formalni razlog za raspuštanje Sabora bio je rat. Nakon atentata u Sarajevu i ulaska Monarhije u svjetski sukob, Bosna i Hercegovina postala je važna vojna pozadina i poprište pojačanih sigurnosnih mjera. U takvim okolnostima, funkcioniranje predstavničkog tijela smatrano je nepotrebnim, pa čak i potencijalno opasnim. Međutim, iza ove odluke krili su se dublji politički razlozi.

Raspuštanjem Sabora nije ukinut Bosanski ustav niti je formalno ukinut poseban status zemlje. Upravo suprotno: u vrhovima Monarhije naglašavano je da je riječ o privremenoj mjeri, te da će se Sabor ponovno sazvati kada to okolnosti dopuste. Takva formulacija ostavljala je otvoren prostor za različite državnopravne kombinacije, koje su se intenzivno razmatrale tokom ratnih godina.

Zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, general Stjepan Sarkotić, svjestan političkog vakuuma nastalog raspuštanjem Sabora, predlagao je osnivanje administrativnog savjeta kao svojevrsnog savjetodavnog, kvazipredstavničkog tijela. Takav organ, smatrao je Sarkotić, mogao bi amortizirati nezadovoljstvo domaće političke elite i olakšati upravljanje zemljom u ratnim uvjetima. Zajednička vlada u Beču taj je prijedlog odbila, uz obrazloženje da Sabor nije stavljen van snage i da bi svaka nova institucija samo dodatno zakomplicirala političku situaciju.

Iza ovih administrativnih rasprava odvijala se ozbiljna politička borba oko budućnosti Bosne i Hercegovine. Već od aneksije 1908. godine, pitanje njenog konačnog državnopravnog položaja ostalo je otvoreno. Rat je to pitanje učinio još urgentnijim. U bečkim i budimpeštanskim krugovima Bosna i Hercegovina se posmatrala kao ključni element za očuvanje ravnoteže unutar dualističke Monarhije i kao brana rješavanju jugoslavenskog pitanja izvan njenih okvira.

Austrijski vojni i politički krugovi zagovarali su priključenje Bosne i Hercegovine austrijskom dijelu Monarhije. U takvom rješenju vidjeli su način da se ojača austrijska pozicija naspram Ugarske i konsolidira južna granica Carstva. S druge strane, ugarski politički vrh, predvođen predsjednikom vlade István Tisza, inzistirao je na pripojenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj. Tisza je smatrao da bi se time ponovno uspostavila politička ravnoteža u Monarhiji, narušena širenjem austrijskog utjecaja u Galiciji.

U tom kontekstu razmatrani su i planovi podjele Bosne i Hercegovine između Austrije i Ugarske. Prema nekim prijedlozima, Banja Luka i Bihać pripali bi Ugarskoj, dok bi Sarajevo, Travnik, Tuzla i Mostar bili uključeni u austrijski dio Monarhije. Iako nijedan od ovih planova nije realiziran, sama činjenica da su ozbiljno razmatrani govori o tome koliko je Bosna i Hercegovina tretirana kao predmet teritorijalne trgovine, a ne kao politička zajednica s vlastitim pravima.

Ugarska vlada je drugog oktobra 1915. godine službeno usvojila plan o priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj. No taj plan imao je jasan preduvjet: prije bilo kakvog formalnog prisajedinjenja, u Bosni i Hercegovini trebalo je ukinuti sve oblike autonomnog političkog života. Raspuštanje Bosanskog sabora savršeno se uklapalo u tu logiku. Uklanjanjem predstavničke institucije, zemlja je ostajala bez mehanizma kroz koji bi se moglo artikulirati političko protivljenje takvim rješenjima.

Tisza je ustrajavao na ovoj ideji gotovo do samog kraja Monarhije. U septembru 1918. godine posjetio je Sarajevo, gdje je razgovarao s najistaknutijim bosanskohercegovačkim političarima. Međutim, tada se već jasno osjećalo da se politički horizont radikalno mijenja. Jugoslavenski orijentirani srpski i hrvatski političari predali su mu 20. septembra 1918. godine memorandum u kojem su zahtijevali rješenje bosanskog pitanja na osnovu principa samoopredjeljenja naroda, u okviru ravnopravnih i politički samostalnih zajednica.

Taj memorandum označio je prelomni trenutak. Ideja o priključenju Bosne i Hercegovine Ugarskoj, koja je godinama dominirala u budimpeštanskim krugovima, izgubila je svaki realni oslonac. Monarhija se nalazila pred raspadom, a politički procesi su se ubrzano odvijali izvan njenih institucija.

Raspuštanje Bosanskog sabora 1915. godine tako se pokazalo kao korak koji je imao dugoročne posljedice. Iako je formalno predstavljano kao privremena ratna mjera, ono je faktički značilo suspenziju bosanskohercegovačkog političkog života u okviru Monarhije. Time je oslabljen institucionalni kontinuitet autonomije, ali je istovremeno otvoren prostor za nove političke projekte.

Dok su se u Beču i Budimpešti vodile rasprave o administrativnim rješenjima, na drugoj strani odvijao se proces stvaranja zajedničke južnoslavenske države. Ujedinjenje Kraljevine Srbije, Crne Gore i južnoslavenskih zemalja Habsburške monarhije postajalo je sve izvjesnije. Bosna i Hercegovina, bez Sabora i bez jasnog položaja unutar Monarhije, u taj je proces ušla institucionalno oslabljena, ali politički snažno mobilizirana.

Gledano iz današnje perspektive, raspuštanje Bosanskog sabora može se tumačiti kao simbolični kraj jednog pokušaja da se Bosna i Hercegovina afirmira kao poseban državnopravni subjekt unutar imperijalnog okvira. Taj pokušaj bio je ograničen, proturječan i često instrumentaliziran od strane velikih centara moći, ali je ipak ostavio dubok trag u političkoj kulturi zemlje. Sabor je, makar na kratko, pokazao da Bosna i Hercegovina može funkcionirati kao politička zajednica sa vlastitim institucijama, iskustvo koje će se, u drugačijim historijskim okolnostima, ponovo vraćati kao referentna tačka u raspravama o njenom položaju i identitetu.