Bošnjačka usmena epika u periodu južnoslavenskih zajedničkih država uvijek je ostavljana po strani, jer je u idejnom smislu zastupala ideje islama, muslimana, Bosne i Osmanskog Carstva u konačnici. Budući da nijedna od ovih ideja nije bila u skladu s važećim “državnim mišljenjem”, ovaj je književni proizvod izostajao iz antologijskih izbora koji su pretendirali predstavljanju južnoslavenske usmene tradicije.

Posebna odlika bošnjačke usmene epike ogleda se najprije u postojanju mitsko-epskih junaka (Alija Ðerzelez), epskih junaka (Mustaj-beg Lički, Mujo i Halil Hrnjica) te jednog za epiku sasvim netipičnog junaka (Tale Ličanin), što ukazuje na izrazito dug vijek trajanja ove epike, koja je uspješno proizvela dvije izrazite suprotnosti (Ðerzelez i Tale), kao i junake koji se nalaze između tih dviju krajnosti. Bošnjačka usmena epika uspješno je razvila izuzetno duge forme, što će u 20. stoljeću harvardskim istraživačima omogućiti da uspješno odgovore na pitanje je li Homer kao živ interpretator usmene tradicije zaista moguć. Bošnjačka usmena epika u periodu južnoslavenskih zajedničkih država uvijek je ostavljana po strani, jer je u idejnom smislu zastupala ideje islama, muslimana, Bosne i Osmanskog Carstva u konačnici. Budući da nijedna od ovih ideja nije bila u skladu s važećim “državnim mišljenjem”, ovaj je književni proizvod izostajao iz antologijskih izbora koji su pretendirali predstavljanju južnoslavenske usmene tradicije. S druge strane, Bošnjaci su sasvim ustrajno razvijali ovaj usmenoknjiževni žanr, tako da guslare bosanskih kraješnica ili krajišnica u većem broju zatječemo osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća, a u rijetkim slučajevima i danas, što je svakako kuriozitet znajući da je usmena epika kod drugih naroda na južnoslavenskom prostoru prestala sa živim postojanjem još početkom 20. stoljeća. Bošnjačke epske pjesme su višeepizodične, junak često kreće na put kako bi ostvario neku svoju ili tuđu zamisao – potvrđivanje položaja, ženidba, oslobođenje zasužnjenog i slično; njegov put sadrži određene prepreke, ali i susret s pomagačem, koji mu kao u bajkovnom svijetu neće pomoći magičnim predmetom već junačkom borbom ili konakom, hranom i pićem. Nakon što junak uspješno obavi zadatak, vraća se kući.

Epski svijet u osnovi čine junak, njegova odjeća i oružje, te njegov konj. Epski junak predstavnik je kolektivnih vrijednosti i borac za očuvanje svoje zajednice. Nasuprot njega nalazi se njegov epski neprijatelj. Odnos između epskog junaka i epskog neprijatelja utemeljen je na polaritetu “naš i njihov”, a ne na odnosu “bijelo i crno”. Sasvim je prirodno da će “naš” biti etički superiorniji, ali ni “njihov” neće biti bez etičkih vrijednosti. Stoga će i slika epskoga junaka i slika epskoga neprijatelja govoriti o kulturi u kojoj su oba poniknula, odnosno o kulturi kojoj dati književni uradak pripada, jer epski pjesnik-pjevač ne kreira samo “svoga” epskoga junaka već prema junaku kreira i njegova neprijatelja. Distinkcija “mi” i “oni” u periodu srednjega vijeka dominantno je vezana za religijski okvir, eventualno teritorijalni, te su nacija i država još nepoznati pojmovi. Epski neprijatelj pripadnik je neke “drugosti” – religijske, teritorijalne, kulturalne. Prema svojim temeljnim osobinama, epski neprijatelj je na višem društvenom položaju unutar svoga kolektiva od epskog junaka; čuveniji je po svojoj hrabrosti i snazi; ima boljeg konja, bolju odjeću i bolje oružje. Epski je neprijatelj ovako izgrađen kako bi recipijentovo oduševljenje bilo još veće prilikom neprijateljevog sigurnog poraza. Epski neprijatelj može biti pripadnik istog nacionalnog i vjerskog korpusa, ali će usljed društveno-političkih turbulencija biti označen kao murtat, odnosno izdajnik. Kako epski neprijatelj mora biti na višoj društvenoj ljestvici, tako je i murtat uvijek neko iz visokih društvenih slojeva, neki paša ili vezir, pa čak i šejhul-islam kao vrhovni vjerski službenik unutar Osmanskoga Carstva.

Mitsko-epski junaci u postupku svoga nastanka sadrže i neku nadnaravnu ili mitsku priču – mladi i neugledni Alija Ðerzelez podojio je vilu kao nagradu za zaklanjanje njezinog djeteta od jakoga sunca – čime je stekao izuzetnu snagu, ali i pouku da na narednom pazaru kupi kobilu sa šugavim ždrebetom, od kojega će postati njegov neustrašivi epski konj. Ovakav junak i ne umire kao ostali ljudi, njegov neprijatelj saznaje da ga jedino može pogubiti dok je u namazu, te mu tako i zadaje smrto nosni udarac. Po predaji, Ðerzelez je i danas živ u jednoj igmanskoj pećini i svaki put kada njegovom narodu zatreba pomoć, on izađe iz pećine i pritekne u pomoć. Za razliku od mitsko-epskih junaka, epski junaci bliži su realno mogućem i racionalno su dokučivi. Njihove su pobjede dobivene snagom i spretnošću, lukavstvom i domišljatošću, te ni njihovi počeci ni njihovi krajevi nisu povezani sa začudnim. Etički principi i fizička snaga svakako su na granici hiperboliziranja, ali ne prelaze granicu razumom dokučivog.

Antiepski junak na neki način pripada epskom svijetu, ali tek kao oponent svih epskih vrijednosti osim morala i pobjede u boju. Odjeća, oružje i konj ne čine njegov epski svijet – njegov je epski svijet u njemu samom. Reflektirat će se raznolikim manifestacijama, a temeljni trenutak odraza jeste sam boj u kojem uvijek zarobi neprijateljskog zapovjednika. Njegova filozofija života temelji se na relativiziranju svega – nosi lošu odjeću da, ako izgubi u dvoboju, njegov neprijatelj nema šta s njega skinuti, dok mu je u slučaju pobjede lahko s neprijatelja svući odijelo i na sebe obući. Ovakav karnevaleskni junak oblačit će lošu odjeću štiteći se od uroka, pokazivat će određene keramete (začudna svojstva tipična za evlije), neće ništa epsko posjedovati, ni kulu, ni odjeću, ni konja, ni oružje, ali će biti pobjednik svake bitke. Tale Ličanin jedini je predstavnik ove kategorije junaka epskih pjesama i na južnoslavenskom prostoru nalazimo ga samo u bošnjačkoj usmenoj epici, te ga stoga i tretiramo kao najzreliji proizvod, iliti “praunuče bošnjačke usmene epike” (Maglajlić).

Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025.