Stariji brat Maka Dizdara, čovjek koji je skupljao sevdalinke, spašavao stare rukopise i stvarao jednu od najvećih privatnih biblioteka na Balkanu, ostavio je dubok trag u kulturnoj historiji zemlje. Iako je njegovo ime često ostajalo u sjeni slavnog brata, priča o Hamidu Dizdaru otkriva život posvećen književnosti, pamćenju i očuvanju bošnjačke kulturne baštine

U jednoj sarajevskoj ulici koja nosi ime po divanskom pjesniku iz XVII stoljeća, Hasanu Kaimiji, kuća je čovjeka bez kojeg bi kulturna mapa Bosne i Hercegovine u XX stoljeću izgledala bitno siromašnije. Tu kuću podigao je Hamid Dizdar, pjesnik, novinar, publicist, etnolog, sakupljač rukopisa i neumorni zaljubljenik u knjige. Jedna od ključnih figura bošnjačkog kulturnog života.

Hamid Dizdar rođen je 22. februara 1907. godine u Stocu, u hercegovačkom krajoliku koji će trajno obilježiti i njegovu liriku. Preminuo je u Sarajevu 17. jula 1967. godine. Između ta dva datuma smjestio se život koji je istovremeno bio književni, politički, kulturni.

Hamid je poticao iz skromne, ali živopisne hercegovačke porodice. Njegov otac Muharem bio je vlasnik kafane i aščinice u Stocu, mjesta gdje su se susretali trgovci, putnici i gradski ljudi, a majka Nazira, rođena Babović iz Trebinja, vodila je domaćinstvo. U takvom okruženju mladi Hamid rano je upoznao različite ljude i priče, što će kasnije postati važan dio njegove književne imaginacije.

Osnovnu školu završio je u rodnom Stocu, dok je gimnaziju pohađao u Mostaru i Tuzli. Sudbina mu, međutim, nije ostavila mnogo prostora za bezbrižnu mladost. Otac je umro relativno mlad, pa je odgovornost za porodicu u velikoj mjeri pala na Hamidova leđa. Još kao tinejdžer počeo je raditi kako bi izdržavao majku i mlađu braću i sestre.

Radio je najprije u Duhanskoj stanici u Stocu, zatim kao pisar u advokatskoj kancelariji Jakiše Milkovića, a potom i kao općinski činovnik. Ipak, Stolac je bio premalen za njegov nemirni duh. U njemu se već tada oblikovala želja za širim horizontima, za književnošću i javnim životom.

Godine 1930. Hamid Dizdar dolazi u Sarajevo. Grad koji je tada bio raskrsnica ideja, političkih sukoba i kulturnih projekata postat će njegovo trajno uporište.

U Sarajevu započinje intenzivan novinarski rad. Uređuje i sarađuje u listovima Slobodna riječ, Jugoslavenska pošta, Pravda i Gajret. Novinarstvo mu je pružilo mogućnost da bude u središtu društvenih kretanja, ali i da oblikuje vlastiti pogled na svijet.

Bio je znatiželjan i politički angažiran intelektualac. Njegovi tekstovi bavili su se društvenim nepravdama, kulturnim pitanjima i identitetom bosanskih Muslimana. U tom vremenu Sarajevo je bilo prostor u kojem su se susretale različite ideologije, od nacionalnih projekata do socijalističkih ideja, a Dizdar je pokušavao pronaći vlastiti put između književnosti i društvene odgovornosti.

Hamid Dizdar u književnosti se pojavio vrlo mlad. Još kao učenik tuzlanske gimnazije 1925. godine objavio je pjesmu Jesenja kiša u Zagrebačkom ilustriranom listu. Bio je to početak jednog pjesničkog puta koji će trajati više od tri decenije.

Već naredne godine objavljuje dvadesetak pjesama u časopisu Novi čovjek, zatim prozne tekstove i nove pjesme u časopisu Zora. Ubrzo se javlja i u Novom Beharu, Gajretu i zagrebačkom Vijencu. Mladi pjesnik istovremeno počinje pisati kritike i književne osvrte, među njima i prikaz Grozdanina kikota Hamze Hume.

Godine 1929., s nepune dvadeset i dvije godine, objavljuje svoju prvu zbirku poezije Arabeske. Kritika ju je dočekala s interesom i pozitivnim ocjenama. U tim pjesmama već su vidljivi motivi koji će kasnije postati zaštitni znak Dizdareve poetike: hercegovački pejzaž, svjetlost kamena, avlije, munare, sevdah i melanholija prostora.

Njegova poezija pripadala je krugu autora koji su nastojali spojiti modernu evropsku liriku s lokalnim kulturnim nasljeđem. Tragovi orijentalne poetike, sevdalinke i bosanskog ambijenta vidljivi su u gotovo svim njegovim ranim pjesmama.

Jedno od najvažnijih Dizdarevih djela nastalo je tokom Drugog svjetskog rata. Godine 1944. objavio je knjigu Sevdalinke, koja će se pokazati kao jedan od ključnih zapisa bošnjačke usmene tradicije.

U vremenu ratnog haosa i političkog nasilja Dizdar je sakupljao stare pjesme, zapisivao njihove varijante i pokušavao sačuvati ono što je stoljećima živjelo u usmenoj kulturi. Ta knjiga danas predstavlja dragocjen dokument kulturne historije Bosne i Hercegovine. Sevdalinka je u Dizdarevom razumijevanju bila mnogo više od pjesme. Ona je bila način pamćenja, emocionalni zapis jedne civilizacije.

Drugi svjetski rat dramatično je promijenio život Hamida Dizdara. Kao antifašista i simpatizer komunističkog pokreta uključio se u ilegalni rad za Narodnooslobodilački pokret.

Radio je na radijskoj stanici, gdje je uređivao emisije narodne muzike. Iza tog naizgled bezazlenog posla krila se mreža političkog djelovanja. Dizdar je čak formirao i partijsku ćeliju među zaposlenima. Bio je među najbližim saradnicima legendarnog ilegalca Vladimira Perića Valtera. Sastanci Komiteta često su održavani upravo u Dizdarovoj kući u Sarajevu.

Rizik je bio ogroman. Ustaške vlasti sumnjale su u njegov rad i više puta su ga privodile i ispitivale. Jednom prilikom, kako se kasnije prepričavalo, izbjegao je hapšenje prerušivši se u ženu i napustivši mahalu dok su ga ustaše tražile. Rat je njegovu porodicu skupo koštao. Majka i sestra odvedene su u logor Jasenovac, gdje su ubijene. Ta tragedija ostavila je dubok trag u njegovom životu i književnosti.

Nakon završetka rata Dizdar je dobio zadatak koji će obilježiti drugi dio njegovog života, organizaciju i vođenje Arhiva grada Sarajeva. Postao je njegov prvi direktor i na toj funkciji ostao sedamnaest godina, sve do smrti.

U vremenu kada je mnogo toga iz osmanskog i austrougarskog perioda smatrano nepotrebnim ostatkom prošlosti, Dizdar je shvatao koliko je važno sačuvati dokumente, rukopise i stare knjige.

Uspio je osigurati finansijski fond za otkup historijske građe. Zahvaljujući tome spašen je veliki broj rukopisa, Kur’ana, književnih prijepisa, fermana, starih novina i privatnih arhiva sarajevskih porodica. Mnoge porodice koje su nakon rata osiromašile prodavale su svoju dokumentaciju upravo Arhivu. Dizdar je shvatao da ti papiri nisu samo porodična uspomena nego i dio historije Bosne.

Paralelno s radom u Arhivu, Dizdar je strastveno skupljao knjige. Njegova privatna biblioteka u sarajevskoj kući u ulici Hasana Kaimije s vremenom je narasla na oko 20.000 naslova, što ju je činilo jednom od najvećih privatnih biblioteka na Balkanu.

U toj zbirci nalazili su se sultanski fermani, rukopisi divanske književnosti, rijetke knjige iz XIX stoljeća, stara periodika pa čak i kurioziteti poput jelovnika s Titanika. Kuća Hamida Dizdara postala je mjesto susreta sarajevskih književnika i intelektualaca. Tu su dolazili Hamza Humo, Ahmet Hromadžić, Ćamil Sijarić i mnogi drugi. Biblioteka je bila i njegov ponos i njegova slabost. Dugi sati provedeni među prašnjavim knjigama pogoršali su astmu od koje je bolovao.

Nakon njegove smrti porodica je 1968. godine odlučila prodati biblioteku. Postojala je bojazan da bi zbirka mogla biti rasuta po privatnim kolekcijama. Na kraju je vrijedni fond otkupio Tešanj. Pokazalo se da je to bila sretna odluka. Kada je 1992. godine u Sarajevu zapaljena Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Dizdarova zbirka ostala je sačuvana. Danas se u Općoj biblioteci Tešanj nalazi poseban odjel nazvan Fond Hamida Dizdara, koji sadrži više od 17.000 knjiga, stotine časopisa i preko hiljadu raritetnih izdanja.

Ime Dizdar najčešće se veže za Maka Dizdara, autora Kamena spavača. Međutim, prije nego što je Mak postao slavan pjesnik, mnogi su njega upoznavali upravo kao Hamidovog brata. Sam Hamid znao je kasnije reći da se situacija vremenom promijenila: nekada se Mak predstavljao kao njegov brat, a kasnije je on govorio da je Makov brat.

Ipak, Hamidovo književno djelo ima vlastitu vrijednost. Nakon rata objavio je više zbirki poezije. Posebno je značajna zbirka 3 × 8. Lirika iz 1954. godine, u kojoj se oslobađa stega socrealizma i pronalazi intimniji, moderniji glas. Posljednja zbirka, Niko se ne vraća, objavljena je 1964. godine.