Njena povijest, duga pola milenijuma, ispisana je usponima, razaranjima, prenamjenama i, na koncu, uskrsnućem iz pepela, čineći je jednim od najfascinantnijih simbola opstanka u cijeloj Bosni i Hercegovini

U srcu ravnice Semberije stoji Sultan Sulejmanova Atik džamija kao najstariji i najvažniji kameni svjedok postojanja Bijeljine. Za grad koji je kroz vijekove mijenjao gospodare, granice i ideologije, ova bogomolja nije samo arhitektonski spomenik, već duhovni stožer i neosvojiva tvrđava bošnjačkog naroda.

Njena povijest, duga pola milenijuma, ispisana je usponima, razaranjima, prenamjenama i, na koncu, uskrsnućem iz pepela, čineći je jednim od najfascinantnijih simbola opstanka u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Podignuta u zlatno doba Osmanskog carstva, između 1520. i 1530. godine, džamija nosi ime svog utemeljitelja, sultana Sulejmana Veličanstvenog. Upravo je nalog ovog moćnog vladara postavio temelje urbane Bijeljine. Istorijski izvori bilježe da je upravo postojanje ove džamije bilo presudno da naselje 1580. godine dobije status kasabe, čime je Bijeljina zvanično ucrtana na mapu važnih administrativnih centara.

U to vrijeme, džamija je bila centralna tačka oko koje se razvijala čaršija, hamam i dućani, stvarajući nukleus modernog grada. Čuveni putopisac Evlija Čelebija, krstareći ovim krajevima, bilježi Bijeljinu (Bilinu) kao razvijeno naselje i sjedište kadiluka, naglašavajući značaj njenih sakralnih objekata.

Historijska sudbina Atik džamije zrcali burne odnose velikih sila na tlu Balkana. Početak 18. vijeka donio je dramatične promjene; nakon poraza Osmanskog carstva kod Novog Sada 1716. godine, Bijeljina potpada pod vlast Habzburške monarhije. U periodu od 1718. do 1739. godine, sprovedena je nasilna prenamjena prostora, džamija je pretvorena u katoličku crkvu. Ovo razdoblje ostavilo je duboke ožiljke na samoj građevini, ali i u kolektivnoj memoriji stanovništva. Tek nakon Beogradskog mira i povratka osmanske vlasti, objektu je vraćena njegova izvorna funkcija.

Rekonstrukcije koje su uslijedile nisu bile samo puko obnavljanje zidova, već i prilagođavanje novim estetskim standardima. Prvobitno je podignuta skromna drvena munara, da bi 1893. godine, u vrijeme austrougarske uprave, bila izgrađena masivna zidana munara. Godine 1912. ona je nadograđena za dodatnih deset metara, dobivši drugu šerefu (balkon).

Upravo je ta arhitektonska karakteristika učinila Atik džamiju jedinstvenom u Bosni i Hercegovini, decenijama je bila jedina džamija u zemlji s dvije šerefe, što joj je davalo poseban autoritet i ljepotu u očima prolaznika i vjernika. Zbog te neprocjenjive istorijske i estetske vrijednosti, džamija je još 1950. godine zvanično stavljena pod zaštitu države kao spomenik prve kategorije.

Unutrašnjost Atik džamije nekada je bila riznica neprocjenjivog kulturnog blaga. Najvjernije svjedočanstvo o tome ostavio je rahmetli hafiz Abdullah Budimlija, legendarni bijeljinski imam rođen u Foči, koji je decenije proveo službujući pod njenim svodovima. U svojim memoarima, Budimlija s ponosom opisuje dragocjenosti koje su krasile džamiju, svjedočeći o poštovanju koje su prema njoj gajili čak i inovjerni vladari. Car Franjo Josip, prepoznajući značaj ovog zdanja, poklonio je džamiji dva ogromna ćilima koja su prekrivala cijelu unutrašnjost. Jedan od njih, težak nevjerovatnih 300 kilograma, bio je izrađen iz jednog komada, sličan onom koji je krasio Aladža džamiju u Foči.

Džamija je čuvala i dvije masivne, zaključane sehare. U jednoj su se nalazili rijetki rukopisi i knjige, među kojima i ručno pisani Kur'an star preko 400 godina, djelo vrhunskih kaligrafa. Druga sehara čuvala je neobičnu tradiciju, u njoj su se nalazili kamenčići koji su se nosili do rijeke Drine tokom molitvi za kišu u sušnim godinama. Pored toga, enterijer su krasili levhe i kolekcije kur'anskih ajeta koje je iz Istanbula donirao hadži Alibeg Zulfikarpašić. Svi ovi predmeti nisu bili samo religijski rekviziti, već dio tkiva grada koji je povezivao Semberiju sa velikim centrima islamske kulture. Nažalost, ništa od toga nije sačuvano. Onoga trenutka kada je nastupilo bezumlje rata, vandali su ovo blago ili uništili ili odnijeli u nepoznatom pravcu, lišavajući Bijeljinu njenog historijskog identiteta.

Najteži udarac u svojoj petovjekovnoj istoriji džamija je doživjela 13. marta 1993. godine. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, sistematsko uništavanje islamskih spomenika u Bijeljini dostiglo je svoj vrhunac rušenjem Atik džamije i turbeta Sadik-age koje se nalazilo neposredno uz nju. Rušenje nije bilo slučajan čin, već brižljivo planirana operacija koja je trajala tri puna dana. Svjedoci tog vremena opisuju kako se stari kamen, ugrađen rukama majstora iz 16. vijeka, čvrsto držao pred eksplozivom i bagerima. Činilo se da se sama građevina bori za opstanak, ne želeći da prepusti grad zaboravu.

Nakon rušenja, teren je potpuno očišćen. Materijal je odvezen na nepoznate lokacije, a na mjestu gdje je stajala tvrđava duhovnosti ostala je samo pustoš. Međutim, oni koji su vjerovali da se istorija može izbrisati bagerom, prevarili su se. Državna komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je ostatke i lokaciju džamije nacionalnim spomenikom BiH, čime je otvoren put za njen povratak. Obnova je započela 2002. godine, u teškim okolnostima, ali uz ogromnu volju povratnika i Islamske zajednice. Svaki kamen koji je ugrađen u novu-staru Atik džamiju bio je pobjeda nad ideologijom razaranja. Svečano otvorenje 16. avgusta 2014. godine označilo je trijumf civilizacije nad varvarstvom.

Danas, obnovljena Sultan Sulejmanova Atik džamija ponovo dominira bijeljinskim nebom, ali njena borba nije završena. Za Bošnjake koji su se vratili na svoja ognjišta, džamija je simbol sigurnosti, ali i stalna meta onih koji ne prihvataju multietničku realnost. U godinama nakon obnove, zdanje je više puta bilo meta napada. Od oružanih napada 2016. godine do kamenovanja prozora i skrnavljenja šadrvana 2020. godine, svaki incident šalje poruku netrpeljivosti. Ipak, vjernici i građani Bijeljine nastavljaju bdjeti nad svojom džamijom, čuvajući je kao najvrjedniji dio kulturne baštine.

Uz džamiju je nekada postojalo i staro mezarje, koje je sistematski uništavano još od Drugog svjetskog rata. Dio mezara je izmješten na periferiju, dok su na ostatku groblja podignute nove zgrade. Ipak, natpis na ulazu u džamiju, koji podsjeća na obnovu iz 1894. godine (1311. po Hidžri), stoji kao neuništiv biljeg kontinuiteta. On svjedoči da je Atik džamija preživjela tri carstva, dva svjetska rata i jedan pokušaj potpunog brisanja.

Atik džamija nije samo vjerski objekt; ona je srce Bijeljine koje kuca uprkos svim ranama. Ona nas uči da arhitektura može biti srušena, ali da se duh koji je podigao takve spomenike ne može ućutkati. Dok god njena svjetla obasjavaju semberske noći, Atik džamija će biti podsjetnik na to da su kultura, istorija i duhovnost jači od mržnje, te da je istinska snaga jednog naroda u njegovoj sposobnosti da iznova gradi ono što drugi pokušavaju da unište.

IZVOR: GZT