Francuski filozof Pascal Bruckner, jedan od posljednjih intelektualnih teškaša koji odbija igrati po pravilima savremene političke korektnosti, u svom novom eseju „Patim, dakle jesam“ postavlja ogledalo ispred lica zapadne civilizacije. Njegova dijagnoza je brutalna: postali smo društvo „razmažene djece“ koja su herojski ideal 19. i 20. vijeka zamijenila agresivnim kultom žrtve. Dok se nekadašnji revolucionarni zanos ljevice, koji nije prezao ni od direktnog napada na Papu, danas povlači pred strahom od optužbi za rasizam pri svakom spomenu islama, Bruckner upozorava na opasnu paralizu kritičkog uma

Dok je veći dio evropske inteligencije devedesetih godina tonuo u udobnu fotelju „ekvidistance“ i relativizacije, Pascal Bruckner je, uz Bernarda Henri Lévyja, postao najglasniji tumač bosanske tragedije kao moralnog sloma Zapada. Za Brucknera, rat u Bosni i Hercegovini nije bio tek jedan u nizu postkomunističkih konflikata, već fundamentalni test za samu ideju demokratije. On je među prvima prepoznao da se u sarajevskim rovovima ne brani samo goli opstanak jednog naroda, već evropski kosmopolitski ideal koji je bio na izdisaju pod naletima plemenskog atavizma sa Pala i iz Beograda.

Njegov angažman bio je direktan šamar Mitterrandovoj Francuskoj, koju je optuživao za „humanitarni cinizam“, slanje hrane žrtvama koje se zapravo želi ostaviti na milost i nemilost agresoru.

U svojoj knjizi „Demokratska melanholija“, Bruckner hirurški precizno secira zapadnu pasivnost: „Mi smo u Bosni izmislili novi oblik varvarstva: varvarstvo ravnodušnosti pod krinkom sažaljenja.“ Za njega je opsada Sarajeva bila vrhunac evropskog licemjerja, gdje su intelektualci i političari radije birali da budu „posmatrači nesreće“ nego aktivni zaštitnici pravde. Bruckner je bio neumoljiv prema pacifizmu koji je postao saučesnik u zločinu, tvrdeći da „mir po svaku cijenu često znači mir po cijenu tuđeg istrebljenja“.

Njegova podrška vojnoj intervenciji NATO-a nije proisticala iz ratnohuškačkog nagona, već iz dubokog uvjerenja da se protiv fašisoidnih ideologija, koje su u Bosni provodile etničko čišćenje, može boriti isključivo silom koja razumije samo jezik moći.

Njegovi citati iz tog perioda i danas odzvanjaju kao bolna opomena. O evropskoj ulozi u Bosni pisao je: „Evropa je u Sarajevu umrla dva puta: jednom pod granatama agresora, a drugi put u tišini svojih prijestolnica.“ Bio je to direktan napad na intelektualnu ljetargiju onih koji su u agresiji vidjeli „građanski rat“, odbijajući povući jasnu granicu između dželata i žrtve. Bruckner je insistirao na tome da je Bosna „posljednji bastion u kojem se još uvijek vjeruje u Evropu više nego u samom Briselu“.

Danas, decenijama kasnije, njegov angažman kada je Bosna u pitanju stoji kao rijedak primjer intelektualnog poštenja, dokaz da filozofija ima smisla samo ako je spremna sići u blato istorije i imenovati zlo pravim imenom, bez metafora i bez uzmicanja.

U osvit sedamnaestog stoljeća René Descartes je postavio temelj moderne samosvijesti svojom čuvenom maksimom: „Mislim, dakle jesam“. Taj racionalni krik postao je svjetionik prosvjetiteljstva, obećanje da će čovjek, vođen razumom, zagospodariti svojom sudbinom. Četiri stoljeća kasnije Bruckner dijagnosticira malignu mutaciju tog obećanja. U svom najnovijem eseju „Patim, dakle jesam“ Bruckner secira društvo koje je razum zamijenilo jecajem, a heroja mučenikom verzije 2.0.

„Postali smo društvo razmažene djece,“ kaže Bruckner bez oklijevanja. Njegova kritika ne štedi nikoga: od radikalnog feminizma i islamizma do kulture otkazivanja. Prema njegovim riječima, savremeni građanin zapadnih demokratija istovremeno je „dijete-kralj“, produkt liberalnog odgoja, i „kupac-monarh“, čije su želje u merkantilnoj sferi proglašene svetinjama. U svijetu gdje patnja prodaje više nego seks, čak i prinčevi plave krvi, poput britanskog Harryja, pretvaraju svoje memoare u globalne bestselere kroz bujicu „šik suza“.

Brucknerov intelektualni put dug je pola vijeka, a njegova opsesija ostaje ista: razobličavanje zapadne loše savjesti. Još 1983. godine, u knjizi „Jecaj bijelog čovjeka“, analizirao je kolonijalnu krivicu. Danas smatra da je ta krivica mutirala u opštu idolatriju žrtve.

„Od kraja Drugog svjetskog rata, istorija zapadnog svijeta je istorija kraja herojstva,“ objašnjava Bruckner. „Herojstvo je postalo negativna vrijednost jer se asocira s ratom i virilnim stavovima, iako žene mogu biti jednako heroji kao i muškarci. Danas toliko cijenimo žrtve da sumnjamo u heroje. Intenzivni herojski san 19. i 20. vijeka zamijenjen je intenzivnim viktimističkim sanjarenjem 21. vijeka.“

On povlači oštru paralelu između Rose Parks, koja se borila protiv opipljive diskriminacije i Grete Thunberg, koja plače nad sudbinom planete. Za Brucknera, ova promjena popularnih idola signalizira antropološki slom. Naši djedovi, koji su preživjeli poratne godine, bili su stoici. Mi smo, s druge strane, djeca potrošačkog društva koje je između 1950. i 1970. izmislilo kredit i time dokrajčilo koncept odricanja i strpljenja.

„Potrošačko društvo instaliralo je nestrpljenje u mentalitet Evropljana. Frustracija je postala zločin, a zadovoljstvo praktično ljudsko pravo. Odgojeni smo u ideji da su naše želje naređenja,“ ističe filozof.

Bruckner ne preza od toga da nas nazove licemjerima. Opisuje nas kao društvo koje se gadi uprljati ruke, koje treba imigrante kao „robove“ za poslove koje smatramo nižim, dok istovremeno s vrha svoje udobnosti proklamujemo solidarnost s eksploatiranim.

U digitalnom dobu, status žrtve više ne dodjeljuje historičar ili sudija; dovoljno je napisati tvit o „mikroagresiji“ ili neprijatnom komentaru. Bruckner, kao član žirija za prestižnu nagradu Goncourt, primjećuje ovu inflaciju patnje i u književnosti.

„Svake godine primamo knjige ljudi koji objašnjavaju da su premlaćivani, da su neopisivo patili, da su iskusili incest… Problem ove književnosti je što je zanimljiva dok je rijetkost, ali kada postane uobičajena valuta, počne da zamara. Publika vrlo dobro razlikuje istinu od poze, razlikuje jednu Gisèle Pelicot od nekoga ko se osjeća napadnutim zbog komplimenta,“ kaže on.

Pelicot, žrtva stravičnog zločina koja je odbila da se identificira isključivo kao žrtva i odustala od osvete, za Brucknera je figura koja označava novu etapu. Njen ponos leži u ponovnom početku života, a ne u vječitom martiriju, što je iritiralo dio francuskih radikalnih feministkinja koje su željele da ona postane predvodnica rata protiv muškog roda.

Jedna od najprovokativnijih teza Pascala Brucknera tiče se kršćanskih korijena današnjeg „wokizma“. On smatra da je žrtvovanje Isusa Krista bila velika evanđelska revolucija koja je preokrenula antičke hijerarhije, od tada, posljednji na zemlji postaju prvi u kraljevstvu nebeskom.

„Danas je duh kršćanstva preživio na vrlo moćan način u marksizmu i wokizmu,“ tvrdi on. „Šta je radnička klasa u marksizmu nego tijelo Kristovo konstituirano u revolucionarni blok? Marksizam je sekularizirana adaptacija Evanđelja. Za Marxa je proletarijat Isusov predstavnik na zemlji koji će čovječanstvo odvesti u besklasni raj.“

Bruckner povlači liniju od francuskih poststrukturalista poput Deleuzea, Derride i Foucaulta do američkih univerziteta, gdje je status žrtve a priori dodijeljen svakoj manjini. Čak i Donalda Trumpa naziva „hiper-woke“ figurom. Trump je, prema Bruckneru, proširio metaforu žrtve na cijelu američku naciju, tvrdeći da ih cijela planeta pljačka. „Vini se iz najbogatije nacije svijeta i predstaviti se kao žrtva ostatka planete je nevjerovatan tour de force,“ zaključuje filozof.

Jedan od ključnih termina koji je, prema Bruckneru, izgubio smisao jeste  fašizam. U savremenom političkom govoru, „fašista“ je jednostavno neko ko se ne slaže s nama. „Fašizam je kao politički režim umro 1945. godine,“ naglašava Bruckner. „Demokratija se temelji na neslaganju, na mirnom rješavanju nesuglasica. Ali danas, obično neslaganje čini drugoga fašistom. Antifašisti su često fašisti unatraške koji koriste iste metode: nasilje, brutalnost, zastrašivanje. Fascizam treba ostaviti istoričarima i pronaći drugu psovku.“

On upozorava na „mizerabilizam“ koji pogađa i ljevicu i desnicu, gdje se protivnici automatski proglašavaju potomcima frankističkih, musolinijevskih ili hitlerovskih hordi. Takva vizija društva je totalitarna i onemogućava bilo kakvu ozbiljnu debatu.

Bruckner je godinama na meti kritika u Francuskoj zbog svojih stavova o islamizmu. On smatra da je dio zapadne ljevice izdao svoje univerzalističke i laičke principe, postajući „diferencijalistički i pobožan“ pred islamom.

„Ljevica nema kompleksa napadati papu, crkvu ili Isusa, i imamo pravo na to. Ali je reticentna kritikovati islam. Kada kritikujete dogmu ili Kur'an, govore o rasizmu,“ kaže on. Za Brucknera, ideja da su muslimani „novi prokletnici na zemlji“ je dogma stvorena nakon iranske revolucije 1979. od strane britanskih trockista (SWP), koja se proširila cijelom Evropom kao oblik nesvjesnog rasizma.

Posebno ga pogađa odnos prema velu i nikabu. Dok su hiljade mladih žena u Iranu mučene i ubijane jer odbijaju veo, zapadne feministkinje borbu protiv vela u školama nazivaju kršenjem ljudskih prava. „To je užasno! Više nema univerzalne solidarnosti u borbi protiv mačizma; poštovanje partikularnih kultura prevladalo je nad univerzalnošću ženske slobode,“ oštar je Bruckner. On brani francuski model laiciteta kao najbolji sistem koji religiju drži u privatnoj sferi, ostavljajući javni prostor slobodnim za sve građane.

Na pitanje kako izaći iz ove globalne viktimističke kulture, Bruckner nudi recept zasnovan na luciđnosti i otporu. On podsjeća da su bol, gubitak i bolest neizbježni dijelovi ljudskog postojanja, ali da zatvaranje u mjehur autosažaljenja vodi direktno u ropstvo.

„Moramo naoružati mlađe generacije za suočavanje s ovim dilemama. Postoje stvarni izazovi: klimatske promjene, terorizam, narko-karteli koji postaju države unutar država, i naravno, najveća prijetnja rat,“ upozorava on.

Brucknerov manifest protiv viktimizma završava se pozivom na snagu koja je mješavina prepoznavanja realnosti i istrajnosti. Za njega, uloga demokratije nije da tješi građane u njihovim ranama, već da ih osnaži da budu slobodni subjekti koji preuzimaju odgovornost za svoje živote. „U suprotnom,“ zaključuje on, „zabijamo glavu u pijesak kao nojevi i čekamo dolazak služenja. A to nije dostojno demokratije.“

IZVOR: arhiv, El Mundo, La Lectura