Od istaknutog teologa i graditelja koji je islam nastojao uvrstiti u krug tradicionalnih zagrebačkih konfesija, Muftić je kroz svoje učešće u vojnim i državnim strukturama NDH postao neodvojivi dio kolaboracionističkog aparata, što je u vrtlogu historijske naplate dovelo do njegovog tragičnog kraja i sistemskog brisanja tragova džamije na današnjem Trgu žrtava fašizma. Njegov neobilježeni grob i srušeni minareti danas stoje kao nijemi dokumenti vremena u kojem su se vjerski autoriteti, tražeći izlaz iz statusa građana drugog reda, našli u fatalnom savezništvu s poretkom koji ih je na kraju odveo na stratište

U sjeni današnjeg Trga žrtava fašizma u Zagrebu, na mjestu gdje su nekada ponosno stajali minareti, odigrao se 1945. godine jedan od najstrašnijih zločina iz mržnje u poslijeratnoj historiji grada. Prvi zagrebački muftija, Ismet ef. Muftić, javno je obješen od strane partizanskih vlasti ispred same džamije kojoj je posvetio život. Prema nekim svjedočanstvima, muftiji je prije pogubljenja odrezan jezik, a njegovo tijelo je bačeno na nepoznato mjesto, ostavljajući ga bez obilježenog mezara do današnjeg dana.

Ismet ef. Muftić rođen je 1876. godine (prema drugim izvorima 1886.) u Žepču, u srcu Bosne. Njegov intelektualni i duhovni put počeo je u rodnom kraju, a nastavio se kroz prestižne institucije poput sarajevske Šerijatske sudačke škole, koju je završio 1913. godine. Iako je kratko radio u Tuzli, Muftića je put odveo u Zagreb u jesen 1914. godine, gdje upisuje Pravni fakultet. U to vrijeme u Zagrebu je živjelo tek oko dvije stotine muslimana, mahom đaka, vojnika i zanatlija, no njihov broj je neprestano rastao, tražeći čvršću vjersku strukturu.

Prije nego što je Ismet ef. Muftić postao centralna figura zagrebačkih muslimana, temelje vjerskog života u banskoj Hrvatskoj udarila je austrougarska vojna administracija. Na samom početku Prvog svjetskog rata, Zagreb je postao tranzitna tačka za ogroman broj vojnika iz Bosne i Hercegovine. Kako bi se zadovoljile njihove duhovne potrebe, još prije službenog zakonskog priznanja islama, 15. marta 1915. godine utemeljeno je Carsko i kraljevsko islamsko vojno dušobrižništvo (K. u K. Islamitische Militär-Seelsorge).

Na čelo ove prve institucionalne jedinice za muslimane postavljen je vojni imam Adem Kurbegović. Njegova uloga bila je pionirska; osim što je obilazio bolesnike i vojnike, Kurbegović je vodio matične knjige umrlih, ali je bio i prvi koji je u školsku učionicu uveo islamsku vjeronauku. Dobivši odobrenje od reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića i tadašnje Zemaljske vlade, on je krajem 1916. godine na Katarininom trgu počeo podučavati prve muslimanske učenike.

Kurbegovićev rad bio je strogo vojnički i administrativan, ali je on pripremio teren za ono što će uslijediti dolaskom mlađeg i ambicioznijeg nasljednika. Upravo u tom prelaznom periodu, dok je Kurbegović završavao svoju misiju u Zagrebu, u Karlovcu se pojavljuje Ismet Muftić, tada tek unovačeni vojni imam 96. lovačke pukovnije, koji će ubrzo preuzeti sve imamske dužnosti i matice umrlih muslimana, te nakon Kurbegovićevog odlaska postati jedini vjerski autoritet u regiji.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata i demobilizacije 1919. godine, pred novim vlastima u Beogradu pojavilo se ključno pitanje: kako urediti vjerski život muslimana izvan Bosne i Hercegovine. Ministarstvo vjera je, vodeći se specifičnim „vjersko-političkim obzirima“, zaključilo da je neophodno imenovati stalnog civilnog imama za područje Hrvatske i Slavonije. Rješenjem od osmog decembra 1919. godine, Ismet Muftić je imenovan za prvog privremenog građanskog imama sa sjedištem u Zagrebu.

Proces njegovog uvođenja u službu bio je precizno definisan; morao je dobiti ovlaštenje od reisu-l-uleme Čauševića za obavljanje svih šerijatsko-pravnih radnji, poput vjenčanja i opremanja umrlih, ali i od Zemaljske vlade u Zagrebu za obavljanje mualimske dužnosti. Njegov društveni i činovnički status zacementiran je 21. februara 1921. godine, kada ga je Ministarstvo vjera proglasilo stalnim imamom, nakon čega je u Zagrebu položio svečanu činovničku zakletvu. Ubrzo potom, Muftićev ured podignut je na nivo muftijstva, a on je dobio naslov muftije, što je zagrebačka štampa onovremenog „Hrvata“ pozdravila kao izuzetnu pažnju ukazanu gradu, uspoređujući njegovu čast s onom katoličkog biskupa.

Ovo imenovanje nije bilo samo vjersko, već i duboko političko, jer je Muftić time postao direktni predstavnik zajednice koja je brojala više od tri hiljade ljudi u Hrvatskoj, postajući ključna spona između sarajevskog Rijaseta i zagrebačkog građanstva.

Muftićev angažman nije bio isključivo vjerski. On je bio jedan od ključnih zagovornika koncepta nacionalne pripadnosti muslimana kao Hrvata islamske vjeroispovijesti. Taj stav nije bio plod trenutne političke kalkulacije, već dugogodišnjeg djelovanja koje je započelo i prije uspostave NDH. Kao jedan od osnivača i potpredsjednik Društva bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu 1939. godine, Muftić je zastupao interese muslimana unutar hrvatskog nacionalnog okvira, vjerujući da je to jedini put ka zaštiti osnovnih ljudskih i vjerskih prava.

Nakon osnivanja NDH 1941. godine, Muftić postaje dio Hrvatskog državnog vodstva i vojni muftija Hrvatskih oružanih snaga. Njegova podrška novom režimu bila je motivisana teškim iskustvima iz perioda Kraljevine Jugoslavije, o čemu je svjedočio u svom govoru prilikom otvaranja Hrvatskog državnog sabora 1942. godine. Tada je naglasio da su muslimani pod prethodnim režimom bili „građani trećeg reda“, ekonomski devastirani i vjerski potlačeni. Za Muftića, nova država je bila prilika za povratak dostojanstva i ravnopravnosti, što je artikulisao kroz teološki rad i publicistiku, pišući neumorno o potrebama muslimanskog bića.

Dugo godina, zagrebački su se muslimani molili u improvizovanim prostorima u Tomašićevoj ulici. Muftić je decenijama bio pokretačka snaga Zaklade za izgradnju prve džamije, a prilika se ukazala 1941. godine kada je odlučeno da se tadašnji Meštrovićev umjetnički paviljon preuredi u džamiju. Tri minareta koja su nikla uz paviljon bila su ostvarenje Muftićevog životnog sna. Džamija je svečano otvorena u jeku rata, postajući centralna tačka vjerskog života, ali i predmet kasnijih ideoloških osuda.

Međutim, Muftićeva bliskost s režimom NDH i njegovo snažno hrvatsko nacionalno opredjeljenje postali su kobni s dolaskom partizana. U maju 1945. godine, pobjedničke snage su ga uhapsile pod optužbom za kolaboraciju. Pogubljenje muftije ispred džamije imalo je karakteristike ritualne kazne, vješanje na mjestu njegovog najvećeg trijumfa trebalo je označiti potpuni slom politike koju je zastupao.

Nakon Muftićevog smaknuća, uslijedila je sistemska odmazda prema simbolima islamske prisutnosti u Zagrebu. Ironično, džamija u kojoj su „antifašisti“ pogubili muftiju nalazila se na trgu koji će kasnije dobiti ime po žrtvama fašizma. Minareti su srušeni, unutrašnjost džamije je devastirana, a Islamska zajednica je vraćena u stare prostore u Tomašićevoj 12, gdje se i danas nalazi sjedište Mešihata.

Kao visoki vjerski dostojanstvenik koji je prihvatio ulogu u Hrvatskom državnom vodstvu i vojnom dušobrižništvu HOS-a, on je za nove vlasti predstavljao neodvojivi dio kolaboracionističkog aparata. Njegovo pogubljenje ispred džamije imalo je karakter jasne političke i ideološke odmazde; vješanje na mjestu koje je simboliziralo vrhunac njegovog javnog djelovanja u ratnim godinama označilo je radikalan i nasilan prekid s poretkom koji je Muftić svesrdno podržavao. Bio je to brutalan kraj za čovjeka koji je povjerovao da se nacionalni i vjerski interesi muslimana mogu trajno vezati za sudbinu fašističke tvorevine.

Sudbina Ismeta ef. Muftića danas se posmatra isključivo kao dokument jednog tragičnog vremena u kojem je on, kao istaknuti muslimanski teolog, postao aktivni sudionik i žrtva vlastitog političkog izbora. Njegov neobilježeni mezar i srušeni minareti ostaju faktografska crtica o nestanku jedne elite koja je svoj identitetski opstanak tražila u savezništvu s NDH, završivši u vrtlogu historijske naplate koji nije poštedio ni vjerske autoritete.

Izvori: Hasanbegović, Zlatko: Muslimani u Zagrebu 1878–1945.; Čičak-Chand, Ružica: Islam i muslimani u Hrvatskoj