Od tradicionalnog veza „tatreez“ i svadbenih haljina iz Betlehema do maslinika i nabluskog sapuna, palestinske tradicije i danas odolijevaju političkim pritiscima i decenijama sukoba. U tim običajima čuva se identitet naroda koji uporno brani svoje kulturno nasljeđe
Zemlja koja na svojim prostorima čuva svetinje triju monoteističkih religija i koja je stoljećima bila dom različitim etničkim zajednicama i bogatim kulturama, Palestina danas nastavlja živjeti pod pritiskom političkih sukoba i dugotrajne okupacije. Uprkos tome, palestinski narod kroz običaje, zanate i svakodnevne rituale čuva identitet koji nadilazi granice i vrijeme.
Jedan od najupečatljivijih simbola palestinske kulture jeste tatreez, tradicionalni palestinski vez. Riječ je o stoljetnoj narodnoj umjetnosti koja je mnogo više od ukrasa na tkanini, ona je znak pripadnosti, porijekla i kolektivnog pamćenja.
Palestinske djevojčice od malih nogu uče vez. Šare, boje i motivi ušivaju se na marame, pregače i tradicionalne haljine. Svaka regija ima vlastite uzorke, krojeve i stilove oglavlja, tako da je žena, odjevena u svoju nošnju, postajala „hodajući simbol“ rodnog kraja.
Ovaj zanat, star više od tri hiljade godina, preživio je i najteže periode moderne historije. Nakon Nakbe i tokom Intifade, raseljene Palestinke nastavile su nositi haljine izvezene nacionalnim simbolima, kao tihi znak da njihova sela i dalje žive u sjećanju.
Palestinske svadbene ceremonije, posebno u ruralnim sredinama, oduvijek su bile duboko ukorijenjene u običajima. U pojedinim krajevima mlada je, u pratnji porodice, jahala konja držeći mač u ruci, dok su žene uzvikivale „zaghrouta“, tradicionalni svadbeni krik radosti, sve do dolaska u dom mladoženje.
Početkom 20. stoljeća betlehemska haljina „malak“ (što na arapskom znači „kraljevska“) postala je poznata kao „kraljica haljina“. Izrađivana od svile i lana, s bogatim, šarenim trakama i kratkom jaknom bogato ukrašenom vezom, brzo je postala najpoželjnija svadbena nošnja širom Palestine. Popularnost malaka potaknula je razvoj tekstilne proizvodnje u Betlehemu, a modernizirane verzije nose se i danas.
Maslina, koja se smatra jednim od najstarijih stabala ovog prostora, stoljećima je srce palestinske kulture. Maslinova grančica, univerzalni simbol mira, u savremenom kontekstu postala je i simbol palestinskog otpora.
Uprkos brojnim poteškoćama i napadima radikalnih doseljenika, palestinski poljoprivrednici na Zapadnoj obali nastavljaju obrađivati zemlju. Sezona berbe maslina, koja počinje u oktobru ili novembru, jedan je od najvažnijih perioda u godini. Dio uroda koristi se za hranu, ulje, gorivo i sapun, dok se ostatak izvozi, predstavljajući važan izvor prihoda.
Maslinovo ulje osnova je i čuvenog sapuna iz Nablusa. Iako se sapun proizvodi širom Palestine, nabluski sapun, napravljen od maslinovog ulja, vode i natrijevih spojeva, posebno je cijenjen. U početku su ga pravile žene iz ruralnih zajednica za kućne potrebe, ali je od 14. stoljeća postao važan trgovački proizvod. Početkom 20. stoljeća u Nablusu je radilo oko trideset fabrika sapuna.
Maslinovo ulje imalo je i mjesto u porodičnim ritualima: novorođenčad su tokom prvih četrdeset dana masirana uljem kako bi se koža omekšala i ojačala. Majke su djeci stavljale arapsku surmu kako bi zaštitile oči, a bebe su se čvrsto povijale u skladu s drevnim običajima koji su se prenosili generacijama.
Fellah žene, žene sa sela, bile su okosnica palestinskog društva. Radile su na poljima, doprinosile ekonomiji i istovremeno čuvale kulturni identitet. Često su prelazile velike udaljenosti kako bi na pijacama prodavale poljoprivredne proizvode i rukotvorine.
Jedan od tih zanata jeste pletenje korpi. Grančice pšenice, masline, badema ili terebintha skupljale su se, pažljivo plele i sušile na suncu dok ne bi dobile čvrst oblik. Ovaj zanat i danas opstaje u mnogim zajednicama na Zapadnoj obali.
Među najvažnijim islamskim proslavama u Palestini jeste festival Nebi Musa, koji datira iz vremena nakon što je Salahuddin Ejjubi 1187. godine oslobodio Jerusalem od križara. Svake godine vjernici iz raznih krajeva dolaze pješice iz Jerusalema do mjesta za koje se vjeruje da je grob poslanika Musaa, nedaleko od Jerihona. Tokom sedmodnevnih svečanosti smjenjuju se molitve, pjesme, ples i tradicionalne igre.
Od veza i svadbenih haljina do maslinika i vjerskih festivala, palestinske tradicije opstaju uprkos decenijama nestabilnosti. U njima se ne čuva samo sjećanje na prošlost, nego i tvrdoglava odluka da identitet, kultura i zajedništvo ne nestanu.
IZVOR: GZT
