Priča Nafetha Alghoula vodi nas od djetinjstva u okupiranoj Gazi do zagrebačkih studentskih predavaonica, od nostalgije za obitelji i morem u domovini do života u Hrvatskoj u kojem je postao prevoditelj i otac dvojice sinova. Govori o Palestincima kao narodu koji unatoč ruševinama i gladi odbija odustati. „Mi smo živ narod i nećemo sjediti čekajući vreću brašna, krenut ćemo ispočetka“, kaže Alghoul, pozivajući na istinu i odgovornost

Nafeth Alghoul rođen je 1965. godine u palestinskoj Gazi. U Hrvatsku je došao 1990. godine, a danas je prevoditelj s arapskog jezika i dugogodišnji stanovnik Zagreba. Njegova životna priča povezuje različite svjetove, od djetinjstva u Pojasu Gaze, preko studentskih dana u Beogradu, do života i rada u hrvatskoj metropoli.

Na početku razgovora postavljamo mu vječno pitanje: zašto je od svih mjesta na svijetu došao upravo u Zagreb?

Alghoul objašnjava da to nije bio unaprijed planiran izbor, nego splet okolnosti. Kada je završio srednju školu 1983. godine, palestinskim studentima iz Gaze zatvorena je mogućnost studiranja u Egiptu. To je bila posljedica prekida odnosa između tadašnjeg predsjednika Egipta Anwara al-Sadata i vođe PLO-a Jasera Arafata nakon mirovnog sporazuma Egipta i Izraela.

„Za cijelu moju generaciju vrata egipatskih fakulteta su bila zatvorena. Počeli smo se dopisivati s fakultetima širom svijeta – od Europe i Amerike do Azije. Neki su završili u Pakistanu, Indiji ili Maleziji, drugi u evropskim gradovima. Ja sam imao susjeda koji je ranije studirao u Makedoniji, i on mi je rekao: ‘Zašto ne bi probao u Jugoslaviji?’ Svi smo tada znali za Tita i Nesvrstane. Poslao sam pismom upit u Institut za strane jezike u Beogradu i ubrzo dobio obavijest da mogu doći. U studenome 1983. sam stigao, završio tečaj srpskohrvatskog jezika i upisao fakultet. Tada je za strance bilo omogućeno da se upišu na bilo koji fakultet bez prijemnog ispita – trebalo je samo platiti školarinu, a moji roditelji su me financirali.“

Najprije se upisao na Rudarsko-geološki fakultet u Beogradu, gdje je završio prve dvije godine. Međutim, na trećoj godini naišao je na problem s jednim profesorom, što ga je usporilo i natjeralo da promijeni smjer.

„Prešao sam na Saobraćajni fakultet, bio sam već gotovo apsolvent kada je 1990. počeo rat. Kao stranci nismo imali problema s boravkom, ali kada su uvedene sankcije Srbiji, postalo je financijski teško. Domaći ljudi imali su kupone za osnovne namirnice, a mi stranci nismo – morali smo sve plaćati po enormno visokim cijenama. Tada sam dobio priliku raditi u Hrvatskoj kao prevoditelj i tako se financirati. Uzeo sam sve dokumente i došao u Zagreb.“

U Zagrebu je nastavio studij na Prometnom fakultetu i 1995. godine diplomirao. Već tada je njegov život bio čvrsto vezan uz Hrvatsku.

„Oženio sam se Zagrepčankom čija je porodica porijeklom iz Bosne. Prvog sina dobili smo 1996., drugog 2002. godine. Krajem iste godine dobio sam hrvatsko državljanstvo, a ubrzo sam se zaposlio u stranom diplomatskom predstavništvu u Zagrebu gdje sam radio 15 godina kao prevoditelj. Poslije sam postao slobodni prevoditelj s arapskog jezika.“

Alghoul pojašnjava da se u struci nikada nije zaposlio, iako je završio smjer telekomunikacija. Razlog je bio jednostavan, posao je bio vezan za vojsku i policiju, a stranci to nisu mogli raditi.

„Pošteno su mi rekli da to ne mogu raditi i ja se na to nisam žalio. Umjesto toga, posvetio sam se prevoditeljskom poslu – od rodnih listova do službenih dokumenata, pa čak i provjera prijevoda za HRT. Danas sam slobodnjak, a predao sam zahtjev za sudskog tumača. Ukratko, mogu prevesti sve što treba.“

Nafeth Alghoul odrastao je u samom gradu Gazi, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Kada ga pitamo kako pamti djetinjstvo, naglašava da je, unatoč izraelskoj okupaciji, ono bilo sretno.

„Kako bih rekao, lijep život! Živio sam baš u gradu Gazi. Djetinjstvo i mladost pamtim kao lijepe. Jedino što je bila okupacija. Izraelci su okupirali Gazu još 1967. godine, i ustvari sam cijelo vrijeme živio u okupiranoj Gazi, ali meni je u mladosti ipak bilo lijepo.“

Na pitanje o položaju Palestinaca pod izraelskom upravom, opisuje složenost svakodnevice.

„Život je donekle tekao normalno. Izraelci su imali nadzor nad svime što je bilo vezano za sigurnost. Mogli smo se normalno upisivati u škole i raditi, ali kad bi oni procijenili da je nešto povezano s njihovom sigurnošću, onda bi se umiješali. Nije bilo otvorene diskriminacije, ali naši su ljudi najčešće radili tzv. male poslove – na građevini, u tvornicama za pakiranje naranči ili grožđa. Gaza je na moru, ali nismo imali i nemamo morsku luku. Mogli smo ići na more, kupati se, ali samo do 6 sati navečer. Od 6 uvečer do 6 ujutro plaža je bila potpuno zatvorena jer su vojnici provjeravali da se ne kriju revolucionari ili da netko ne bi došao morem. Ribolov je bio strogo ograničen, čamci nisu smjeli dalje od dvije milje jer je dalje bila izraelska mornarica. Za sve dozvole i dokumente morali smo ići u vojno-administrativni odjel. Službeni jezik je bio arapski, ali su svi dokumenti bili dvojezični, arapsko-hebrejski. Hebrejski nismo učili, nije bio obavezan i malo ko je bio zainteresiran.“

Kada se preselio u Jugoslaviju, pitali smo ga kako se snašao i je li doživio diskriminaciju.

„Ne. Bilo je to još vrijeme Jugoslavije i dosta je studenata dolazilo iz arapskih zemalja. Vladala je tolerancija i bilo je u redu i u Srbiji i kasnije u Zagrebu. Nisam baš puno izlazio s društvom jer sam radio, a kad je trebalo nešto za fakultet, uzimao sam slobodan dan.“

Prvi dojmovi Zagreba razlikovali su se od onih u Beogradu.

„Bilo je malo sumnjičavosti, gledalo se ako je stranac, ko je bio sudionik rata protiv Hrvatske, gledala se i vjera. Ja osobno nisam doživio puno neugodnih situacija, nešto malo, ali vremenom se to izbrisalo. Kada sam došao u Jugoslaviju, o vjeri se nije puno pričalo, pričalo se o politici, fakultetu, curama, zabavi. Kasnije se to promijenilo. Zagreb mi se odmah svidio. Beograd je puno veći, umori čovjeka dok nekud ode. Zagreb je manji i pregledniji, lakše se diše.“

Na pitanje gdje najradije odlazi u slobodno vrijeme, Alghoul se osmjehne.

„Najradije dođem u restoran Islamskog centra. Ne samo zbog vjere, nego mi je tu najdraže. Ne volim baš kafiće, ne pijem alkohol i to mi smeta. Tamo se osjećam ugodno, sjedim, pijem kahvu, pojedem nešto slatko, a i blizu mi je pa mogu doći kad god poželim. Tu je mirno. Kad pijem kahvu, volim da bude u miru, a ne da netko viče ili da je buka. Inače, privlači me nogomet! Pa naravno, kad sam u Zagrebu navijam za Dinamo. Dinamo i gotovo! Idem i na stadion kad je neka dobra utakmica, pogledam i vratim se kući. Ostalo me oko nogometa ne zanima.“

U Zagrebu je upoznao i suprugu, s kojom je osnovao porodicu.

„Kad sam došao u Zagreb, iznajmio sam sobu kod jedne obitelji. Tamo je bila njihova kći, mlada, lijepa, imala je 20 godina. Ja sam tada imao 31 i to je mnogima bio problem. Ljudi ovdje imaju predrasude da djevojka od 20 godina nije još za udaju. Pa kad onda! Sve je prošlo u najboljem redu. Ona je već s 21 rodila našeg prvog sina. Kad je on imao deset godina, a ona trideset, često su mislili da mu je sestra. Tek kada bi on rekao ‘mama’, ljudi bi gledali u čudu.“

Alghoul već dugo nije bio u Gazi, ali tamo mu i dalje živi najuža porodica.

„Imam brata i dvije sestre. Njima je sada jako teško, kao i svima drugima. Nemaju kamo otići. Tamo postoji šest graničnih prijelaza, pet kontroliraju Izraelci, a jedan Egipćani. Egipćani naplaćuju izlazak po 5 do 7 tisuća dolara po osobi. Ljudi ni ne žele, ni ne mogu otići. Moji danas trče za brašnom, vodom. Kada nestane novca, čekaju humanitarne organizacije. Već dvije godine službeno ne radi školski sustav, djeca ne idu u školu. Fakulteti ne postoje, a online nastava je postala upitna. Zdravstvo funkcionira s 5 posto kapaciteta. Velike bolnice su srušene, mali broj doktora radi, mnogi su ubijeni. Ubijeno je i nekoliko stotina novinara, učitelja, profesora. U ovom trenutku u Gazi ima 66 tisuća trudnih žena. Gdje će one roditi, u šatoru? Više od 25 tisuća djevojaka ušlo je u pubertet, a nemaju ništa što im je potrebno. Ipak, život nije potpuno stao. Ljudi se vjenčavaju, održavaju se svadbe. Mi smo živi narod i nećemo sjediti čekajući vreću brašna, krenut ćemo ispočetka.“

Posebno ga pogađa činjenica da je Gaza ostala gotovo bez slobodnog novinarstva.

„Prema statistikama, ubijeno je više od 200 novinara, većinom lokalnih, jer stranim novinarima Izraelci ne dopuštaju ulazak. Jednom su pustili CNN, ali su išli s vojskom i s vojskom se vratili. Što je onda ta sloboda medija o kojoj svi govore? Sjećam se i novinarke Shireen Abu Akleh, dopisnice Al Jazeere. Pogodio ju je snajperist u glavu, ubijena je 11. maja. Bila je kršćanka i američka državljanka, a na njenom sprovodu molili su i muslimani i kršćani. Mi u Palestini ne gledamo ko je koje vjere, nego jesi li lojalan domovini ili nisi. U Gazi živi i kršćanska manjina od 15 do 20 tisuća ljudi, postoje tri crkve i nikome ne smetaju. Pa kršćanstvo je i počelo u Palestini! Isus je rođen u Betlehemu, odrastao u Nazaretu. Danas su tamo rimokatolička, grčka i ruska crkva – i sve su dio naše povijesti. Postoje gradovi koji su skoro čisto kršćanski.“

Palestinski narod danas je raseljen po cijelom svijetu. Pitali smo Nafetha Alghoula kakav je njihov status u različitim zemljama.

„U većini arapskih zemalja Palestincima se ne daje pravo da imaju išta, cilj je da se jednog dana vrate u Palestinu. Ali kako je prošlo mnogo godina nakon 1948., nakon nakbe, zakoni su se počeli popuštati. Druga i treća generacija već žive tamo i ne mogu im više braniti sve: kuću, posao, fakultet. U nekim zemljama je i dalje vrlo teško, recimo, Libanon i danas ustrajava da Palestinci ne smiju ništa imati. Egipat je također vrlo tvrd. U Libiji, Alžiru i Tunisu situacija je bila drukčija, tamo su Palestince tretirali kao domaće. A u bogatim arapskim zemljama, poput Emirata, naši ljudi nisu ni išli, jer tamo nisu imali nikakvih prava. Najviše ih je u Jordanu, tamo Palestinci čine 75 posto stanovništva. Jordan je prije bio pustinja s beduinima, a sve se promijenilo kada su naši prešli rijeku i tamo se nastanili.“

Kada se govori o samim uzrocima palestinskog pitanja, Alghoul ne dvoji.

„Izraelci su krivi. Ali još prije njih Englezi. Oni su bili krivci broj 1, pa onda 2, 3, 4, 5, 6… Nakon njih cionisti, a ima Židova koji su na strani Palestinaca. Englezi su Židovima sve dali pa se povukli, a onda su sve preuzeli Amerikanci. Dalje na listi krivaca su izdajnički arapski režimi, koji su nas praktički prodali. Tada je tamo bila Saudijska Arabija, a Bahrein, Katar i drugi pojavili su se kasnije, 70-ih. Dakle, glavni krivci su Englezi, cionisti, Amerikanci i izdajnički arapski režimi. Oni su podržavali ili šutjeli. A šutnja znači krivicu! Nakon svega što se dogodilo u Gazi, ne postoji nešto što se zove ljudska prava ili međunarodni zakon. To je mrtvo slovo na papiru. Ko god to spomene, neka zatvori knjigu i prizna da to ne postoji. Sve znaju, sve mogu, ali neće.“

Za primjer navodi i nedavne globalne političke poteze.

„Nedavno je američki predsjednik posjetio arapski zaljev. Amerika je samo od Saudijske Arabije dobila 600 milijardi dolara investicija za projekte u Americi. Za obnovu cijele Gaze, ovako porušene, trebalo bi oko 50 do 60 milijardi. Ali Gazu nisu ni spomenuli.“

Na kraju razgovora pitamo Nafetha Alghoula kako po njegovom mišljenju rat u Gazi može završiti. Njegov odgovor je bez iluzija.

„Rat u Gazi već dvije godine traje istim ritmom. Sve što čujemo i vidimo, prazne su priče. Jedino što je bilo ozbiljno bili su pregovori za oslobađanje taoca i zarobljenika. Sve ostalo, bilo od zapadnih zemalja, arapskih, Amerike ili Azije, prazne su priče. Jer nijedna zemlja na svijetu do danas nije uspjela bocu vode dostaviti u Gazu!“

Podsjeća da priznanja Palestine, iako važna, ne znače ništa bez konkretnih poteza.

„Dosta zemalja priznalo je Palestinu. Hvala im na tome, ali što su učinili na terenu? Ništa! Palestina je međunarodno priznata još 1947. godine, prije osnivanja Izraela, kada je zemlja podijeljena na židovski i arapski dio. Ta priznanja pomažu u diplomatskim krugovima, ali na terenu se mora nešto napraviti. Od 1993. postoji palestinska samouprava, mnoge zemlje su to priznale, ali nitko ništa ne radi. Svi se vrte u jednom krugu velikih sila. Rusija je trenutno izišla iz tog kruga zbog rata, a ostali, Francuska, Engleska, Njemačka, svi su pod američkim stijegom. Kina ima svoje gospodarske interese i o njima brine više nego o bilo čemu drugom.“

Alghoul upozorava da Palestinci raspolažu slabim oružjem i da nema načina da im išta stigne izvana, dok Izrael zabranjuje rad čak i međunarodnim institucijama.

„Izrael je zabranio rad Ujedinjenim narodima i UNHCR-u. To su organizacije koje imaju kapacitet da učine sve, ali nemaju pristup u Gazu. Ako Izrael to zabrani, znači da se suprotstavio cijelom svijetu, dvjesto i nešto zemalja. A nitko ne reagira! Isto je bilo i 1948. kada je bila nakba, kada je bilo ubijanja. I tada se šutjelo.“

Lično ga situacija pogađa jer u Gazi i dalje živi njegova najuža obitelj.

„Imam tamo braću, sestre, obitelj. Povezani smo preko interneta, ali naše vijesti nisu dovoljne. Pratio sam Al Jazeeru English, njihovi novinari još mogu izvještavati jer su akreditirani od ranije. Ali mnoge su ubili. Napadali su i novinare, napadali su i Svjetsku kuhinju – međunarodnu organizaciju koja dostavlja hranu. I njih su ubijali. Australac, Kanađanin… Ljudi u Gazi doslovno umiru od gladi. Neke puste van, bolesne ili teško ranjene, ali znaju da ako iziđu, nema povratka. Time je Izraelu otvoren put. U svijetu i u samom Izraelu ima ljudi koji su protiv te politike, ali sila uvijek ima zadnju riječ. Politički se nešto priča, ali na terenu – ništa. Ludi je svijet u kojem živimo.“