Riječ je o monumentalnom gradu koji je između 936. i 941. godine podigao prvi halifa Al-Andalusa, Abd-ar-Rahman III, a kasnije ga proširio njegov sin Al-Hakén II. Grad je bio zamišljen kao političko i simboličko središte hilafeta, oličenje njegove moći, bogatstva i raskoši
Samo nekoliko kilometara od Córdobe, u podnožju Sierra Morene, nalaze se ruševine grada koji je nekada želio da parira Bagdadu. Riječ je o Medini Azahari, monumentalnom gradu koji je između 936. i 941. godine podigao prvi halifa Al-Andalusa, Abd-ar-Rahman III, a kasnije ga proširio njegov sin Al-Hakén II. Grad je bio zamišljen kao političko i simboličko središte hilafeta, oličenje njegove moći, bogatstva i raskoši.
Međutim, samo tri decenije nakon osnivanja, politička previranja premjestila su prijestolnicu na drugo mjesto. A tek četrdeset godina kasnije, 1013. godine, tokom građanskog rata koji je dokinuo hilafet, berberske trupe su prodrle u grad, poklale stanovništvo, opljačkale džamiju i palaču i ostavile za sobom pustoš. Svijetla prijestolnica kalifata trajala je jedva sedamdeset godina.
Historiografija je do sada smatrala da su rat i pljačka dovoljna objašnjenja za propast Medine Azahare. Međutim, istraživanja Španskog geološkog i rudarskog instituta (IGME-CSIC) dodaju novu dimenziju: seizmičku aktivnost. Njihova studija iz 2023. godine, pod nazivom Arheoseizmološki dokazi o seizmičkim oštećenjima u Medini Azahari s početka XI stoljeća, ukazuje na to da je snažan zemljotres dodatno ubrzao propast ovog palatinskog kompleksa.
Arheoseizmologija je interdisciplinarna disciplina koja povezuje geologiju, arheologiju i historiju, a bavi se prepoznavanjem tragova drevnih zemljotresa u arheološkim nalazištima. U Medini Azahari istraživači su zabilježili čak 163 primjera seizmičkih oštećenja: napukle baze stubova, oborene kapitelne lukove, nagnute zidove, pomjerene stubove, deformirane svodove (jedna kupola od cigle pomjerena je za gotovo 15 cm) te napukle podove. Posebno je značajno da su ovi tragovi orijentisani u istom pravcu (N145°–N150° E), što je pokazatelj djelovanja seizmičkih talasa, a ne ljudske ruke.
„Ako je oštećenje uzrokovano granatom, širi se u svim pravcima. No, seizmički talas ima samo jedan pravac. Kada svi podaci pokazuju istu orijentaciju, možemo potvrditi da je riječ o zemljotresu“, pojašnjava Miguel Ángel Rodríguez Pascua, glavni autor studije.
Arheološka iskopavanja pokazala su da su se pojedine kuće obrušile niz padinu, a grad je ubrzo nakon napuštanja bio zatrpan – što ide u prilog teoriji o zemljotresu. I arapske kronike iz tog perioda spominju česte potrese u Andalusu. Najznačajniji je Veliki zemljotres Andalusa iz 1024/25. godine, kada su, prema zapisima, „planine popucale, zemlja se otvorila, a zgrade rušile pod silinom podrhtavanja“.
Ako se uzme u obzir da je grad već bio devastiran i napola napušten nakon berberskog upada 1013. godine, ovakav zemljotres mogao je dovršiti njegovo razaranje i ubrzati njegovo konačno propadanje. Kasniji jaki potresi, poput onog kod Seville pedesetak godina kasnije ili andujarskog zemljotresa iz 1169. godine, dodatno su doprinosili kumulativnom urušavanju struktura.
Paradoksalno, upravo zemljotres može biti razlog što su neki najraskošniji elementi grada, poput dekoracija iz Salona Rica, ostali očuvani. Njih je, smatraju istraživači, potres zatrpao i time ih zaštitio od pljačke, dok su drugi dijelovi Medine Azahare stoljećima služili kao kamenolom.
Rodríguez Pascua upoređuje arheoseizmologiju s anamnezom u medicini: „Kao što pacijent ima svoju medicinsku historiju, tako i arheološki lokalitet ima historiju oštećenja. Ona nam pomaže razumjeti njegovu prošlost i donijeti preventivne mjere za budućnost.“
Danas se ovi tragovi – pukotine, obrušeni svodovi, nageti zidovi – ne smatraju samo znakovima propadanja, nego i dijelom kulturnog bogatstva koje treba sačuvati. Stručnjaci predlažu da se podaci o seizmičkim oštećenjima uključe u planove konzervacije i restauracije, jer oni svjedoče o složenoj prošlosti grada koji je želio biti simbol moći, a završio kao nijemi svjedok ratova, pohara i snage prirode.
