Applebaum zaključuje da je najveća pogreška vjerovanje kako podjela svijeta na sfere utjecaja donosi stabilnost. Suprotno tome, takva politika potiče otpor, rađa nove sukobe i dugoročno slabi i same velike sile.
Dok međunarodna zajednica s napetošću iščekuje bilo kakav pomak u mirovnim sporazumima između Rusije i Ukrajine, globalna sigurnosna slika dodatno se destabilizira. Umjesto smirivanja sukoba, svijet svjedoči otvaranju novih kriznih tačaka, ovaj put u Latinskoj Americi, gdje su Sjedinjene Američke Države vojnom akcijom intervenirale u Venecueli. Istovremeno, upozorenja iz Evrope postaju sve glasnija. Strah od daljnje eskalacije s istoka, ali i od nepredvidivih poteza saveznika, raste. U utrci za geopolitičku prevlast ponovno se ubrzano gomila oružje, dok se običan čovjek sve češće pita: kuda sve ovo vodi, koji je krajnji cilj i kako bi ovakav svijet mogao završiti?
Upravo na ta pitanja upozorava historičarka i publicistica Anne Applebaum, koja je u analizi za The Atlantic iznijela mračnu, ali sve realniju viziju svijeta podijeljenog na interesne sfere moći. Kako piše Applebaum, ideja da svijet treba biti podijeljen na tri velike sfere utjecaja, kinesku u Aziji, rusku u Evropi i američku u zapadnoj hemisferi, sve se češće pojavljuje u političkom diskursu. Riječ je o konceptu koji podsjeća na distopijski svijet iz Orwellove 1984., u kojem velike sile neprestano mijenjaju savezništva, brišu činjenice i nameću vlastitu „istinu“.
Promjena globalne politike
Prema njezinoj analizi, taj je način razmišljanja dugo bio prisutan u ruskim krugovima, osobito kroz tvrdnju da Ukrajina pripada ruskoj sferi utjecaja. No ono što danas zabrinjava jest činjenica da se slična logika sve otvorenije prihvaća i u Washingtonu. Applebaum naglašava da američka intervencija u Venecueli ne predstavlja samo regionalni događaj, već signal promjene globalne politike.
Predsjednik Donald Trump, ističe ona, prilikom hapšenja venecuelanskog diktatora Nicolása Madura nije govorio o demokratiji, ljudskim pravima ili međunarodnom pravu. Umjesto toga, posegnuo je za retorikom dominacije i pozvao se na iskrivljenu verziju Monroeove doktrine, poručivši da američka vlast u zapadnoj hemisferi više neće biti dovedena u pitanje.
Posebno zabrinjava, navodi Applebaum, to što SAD ne pokazuje interes za stvarno priznavanje demokratske volje venecuelanskog naroda. Iako je opozicija, navodno, pobijedila na izborima, Trumpova administracija signalizira mogućnost saradnje s dijelovima starog režima, što bi značilo tek kozmetičku promjenu vlasti.
Moć je pravo
Kako ističe autorica, ovakav pristup savršeno se uklapa u filozofiju „moć je pravo“. U takvom svijetu nema potrebe za transparentnošću, demokratijom ni legitimitetom – velike sile jednostavno uzimaju ono što smatraju svojim. Upravo zato, dodaje, reakcije Rusije i Kine na događaje u Venecueli bile su neuobičajeno blage, jer Trumpova opravdanja podsjećaju na njihove vlastite narative o Ukrajini i Tajvanu.
No Applebaum upozorava da je riječ o opasnoj iluziji. Evropa ekonomski daleko nadmašuje Rusiju, a ni Azija ne pokazuje želju postati kineska kolonija. Isto tako, ni Venecuela se neće pasivno pomiriti s time da joj sudbinu određuju strane sile. Historičarka zaključuje da je najveća pogreška vjerovanje kako podjela svijeta na sfere utjecaja donosi stabilnost. Suprotno tome, takva politika potiče otpor, rađa nove sukobe i dugoročno slabi i same velike sile. Ako se SAD počne ponašati kao regionalni nasilnik, saveznici u Evropi i Aziji mogli bi okrenuti leđa Washingtonu.
