Frano Supilo je tokom svog političkog života prolazio kroz različite faze u shvatanju uloge Bosne i položaja Bošnjaka, što se jasno vidi ako se njegova pravaška mladost uporedi s kasnijim jugoslavenskim angažmanom

Frano Supilo spada među najistaknutije političke ličnosti prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Novinar, publicist i političar, ostavio je dubok trag u hrvatskoj i južnoslavenskoj povijesti, iako mu je život završio tragično i u emigraciji. Njegova politička misao bila je obilježena neprekidnim nastojanjem da prevaziđe okvire partikularizma i pronađe formulu jedinstva južnoslavenskih naroda. Posebno mjesto u njegovom djelovanju zauzimali su Bosna i Hercegovina te Bošnjaci- muslimani, koje je smatrao ključnim faktorom u rješavanju „južnoslavenskog pitanja“.

Supilo je odrastao u siromašnoj porodici u Cavtatu, ali je od malih nogu pokazivao buntovnički karakter, naslijeđen od oca Ive Supila, koji je bio zatvaran zbog zalaganja za sjedinjenje Dalmacije i Hrvatske. U Dubrovniku je mladi Frano rano ušao u sukob s austrougarskim autoritetima, već s trinaest godina organizovao je protest protiv posjete prijestolonasljednika Rudolfa.

Njegov pravi ulazak u javni život desio se 1891. pokretanjem lista Crvena Hrvatska. Taj tjednik, pisan narodnim jezikom, postao je platforma za buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dubrovniku, tada pod dominacijom srpsko-autonomaške koalicije. Supilo je list koristio i za širenje ideja o širem hrvatskom jedinstvu, a ubrzo i za afirmaciju jugoslavenskog koncepta

Crvena Hrvatska nije imala čitatelje samo u Dubrovniku i Dalmaciji, već i u Istri, Hrvatskoj što je posebno važno u Bosni i Hercegovini. Među njenim čitaocima bilo je i muslimana (tada nazivanih „muhamedancima“), s kojima je Supilo održavao kontakte i saradnju.

Jedan od tih kontakata bio je Osman Hadžić, Mostarac, tada učenik Šerijatske škole u Sarajevu. Hadžić je bio vatreni pristaša hrvatske ideje među muslimanima, a Supilo mu je nastojao pomoći da nastavi studij prava u Zagrebu. U pismu Tadiji Smičiklasu iz 1893. Supilo moli uglednog povjesničara da intervenira i pomogne mladom Hadžiću dobiti stipendiju, naglašavajući da bi „nam on mnogo koristio u Bosni, jer nije kakav vjetrogonja nego ozbiljan i marljiv mladić“.

Frano Supilo je tokom svog političkog života prolazio kroz različite faze u shvatanju uloge Bosne i položaja Bošnjaka, što se jasno vidi ako se njegova pravaška mladost uporedi s kasnijim jugoslavenskim angažmanom.

U svojim ranim nastupima, posebno u vrijeme kada je uređivao Crvenu Hrvatsku, Supilo je dosljedno slijedio pravašku doktrinu. Prema toj ideologiji, Bosna i Hercegovina su „povijesne hrvatske zemlje“, a svi njihovi stanovnici zapravo Hrvati različitih vjera. Bošnjaci su u toj shemi svodeni na „Hrvate islamske vjere“. Supilo je čak tvrdio da bi u eventualnom plebiscitu većina muslimana podržala vezivanje za Hrvatsku, jer bi „radije krv prolili nego dopustili da ih upregnu pod Srbiju“. Takav stav ilustrira njegovo negiranje posebnosti Bošnjaka i uokvirivanje Bosne kao isključivo hrvatskog prostora.

Njegovi lični kontakti, poput prijateljstva s Osmanom Hadžićem i interesovanje za list Bošnjak koji je izlazio u Sarajevu, postupno su širili Supilov pogled. Vidio je da bošnjački intelektualci nisu pasivni objekti „hrvatstva ili srpstva“, nego aktivni učesnici u oblikovanju identiteta i politike u Bosni.

Od 1905. i politike novog kursa, Supilo napušta strogo kroatocentrični pogled. Njegovo iskustvo političke saradnje sa Srbima, ali i svjesnost da Austro-Ugarska nikada neće dopustiti ostvarenje hrvatske samostalnosti, vodilo ga je prema jugoslavenskoj ideji. U tom širem konceptu Bosna je postala ključna teritorija južnoslavenskog jedinstva, a muslimani nisu više tretirani samo kao „asimilirani Hrvati“, već kao zaseban i značajan faktor. Posebno tokom aneksione krize 1908, Supilo je naglašavao da se sudbina Bosne ne može rješavati bez uvažavanja muslimanske elite, koju je doživljavao kao most između Zagreba i Beograda.

Rad u Jugoslavenskom odboru tokom Prvog svjetskog rata dodatno je oblikovao Supilovo shvatanje. Tu Bosna nije bila „hrvatska zemlja“, nego sastavni dio buduće jugoslavenske države. Bošnjaci su u njegovoj viziji imali posebno mjesto – kao slavenski narod islamske vjere, oni su mogli poslužiti kao faktor ravnoteže i dokaz da jugoslavenstvo nije samo hrvatsko-srpska formula.

Preseljenjem u Rijeku 1899. i pokretanjem Novog lista, Supilo postaje vodeći glasnik hrvatske opozicije. Njegova politička filozofija bila je zasnovana na potrebi stvaranja jedinstvenog južnoslavenskog fronta protiv germanizacije i mađarizacije. On je prvi među hrvatskim političarima jasno zagovarao saradnju sa Srbima, i to ne iz romantičarskog idealizma, već iz pragmatičnog uvjerenja da Hrvati i Srbi, zajedno s Bošnjacima, mogu opstati samo u zajedničkoj državi.

Demonstracije 1903. u Banskoj Hrvatskoj protiv mađarske dominacije označile su prekretnicu u Supilovom djelovanju. Njegovo izvještavanje učinilo je da se hrvatsko pitanje prenese i u evropsku javnost. U tim burnim godinama oblikovao se Supilov stav da su Hrvati preslabi sami, te da se moraju osloniti na širu južnoslavensku solidarnost. Tu se otvara prostor i za njegov interes prema Bosni i bošnjačkom elementu, koji je smatrao mostom između Zagreba, Beograda i Sarajeva.

Godina 1905. i donošenje Riječke i Zadarske rezolucije predstavljaju vrhunac Supilove političke strategije. Politika „novog kursa“ značila je savez hrvatskih i srpskih političara protiv bečke i peštanske hegemonije. Supilo je vjerovao da suradnja dvaju naroda otvara put i za Bošnjake, koji bi, kao slavenski i većinski muslimanski narod, mogli biti treći stub jugoslavenskog jedinstva.

Supilo se, zajedno s Antom Trumbićem, u političkim okolnostima s početka 20. stoljeća udaljio od rigidnog pravaškog ekskluzivizma i okrenuo ideji hrvatsko-srpske suradnje. Obojica su vjerovala da bi zajednički nastup Hrvata i Srba mogao poslužiti kao brana njemačkom prodoru prema Istoku (Drang nach Osten), ali i otvoriti prostor za ujedinjenje hrvatskih pokrajina i financijsku emancipaciju Hrvatske.

U njihovoj viziji, suradnja s mađarskom oporbom, kao i taktičko povezivanje s talijanskim i srpskim političkim krugovima, trebala je stvoriti ravnotežu snaga unutar Monarhije. No praksa je ubrzo pokazala da je „politika novog kursa“ bila u velikoj mjeri iluzorna: nagodbenjaštvo i kompromiserstvo drugih političkih aktera doveli su do toga da Supilo napusti vodstvo Hrvatsko-srpske koalicije, koje je preuzeo Svetozar Pribičević.

Izbijanje Prvog svjetskog rata donijelo je novi preokret. Talijanske aspiracije na istočnu obalu Jadrana razotkrile su se kao neposredna opasnost za hrvatski narod, što je Supila i Trumbića potaknulo na osnivanje Hrvatskog odbora, a ubrzo zatim i Jugoslavenskog odbora. Njihova namjera bila je formulirati hrvatske i šire južnoslavenske interese u očekivanoj poslijeratnoj podjeli Europe. Međutim, unutrašnje podjele unutar samog Odbora, stalna opstrukcija Italije te nepovjerenje srpske vlade na čelu s Nikolom Pašićem onemogućili su da Odbor ostvari postavljene ciljeve.

U vodstvu Jugoslavenskog odbora Supilo se isticao beskompromisnošću u obrani hrvatskih interesa. Za razliku od pomirljivijeg Trumbića, koji je također zagovarao federalno uređenje, ali je bio sklon taktičkim ustupcima, Supilo je zahtijevao da se uvjeti ujedinjenja definiraju unaprijed i da buduća država počiva na ravnoteži dvaju političkih središta – Zagreba i Beograda. On je među prvima prozreo Pašićeve političke makinacije, shvativši da srpska politika sustavno izbjegava obvezujući dogovor o uređenju buduće države upravo zato da bi nakon ujedinjenja imala otvorene ruke. Supilove sumnje potvrdile su se: sve što je Odbor pod pritiskom potpisao Pašić kasnije nije poštovao, jer dogovorena rješenja nisu odgovarala ni njemu ni kralju Aleksandru.

Ujedinjenje je tako provedeno bez ikakvog prethodnog dogovora, čime su srpski politički lideri dobili slobodu da oblikuju poredak prema vlastitim interesima. Supilo, svjestan da se ostvaruje upravo ono čega se pribojavao, doživio je duboko razočaranje. Izoliran u političkoj borbi i iscrpljen unutrašnjim sukobima, pokleknuo je pred teretom vlastitih ideala. Njegova osobna sudbina postala je simbol tragičnosti jugoslavenske ideje: u njoj je vidio rješenje hrvatskog pitanja, ali je u konačnici morao gledati kako ona prerasta u instrument hegemonije.

Supilov život završio je u sumornim okolnostima koje svjedoče o težini njegovog političkog i ličnog poraza. Nakon sukoba unutar Jugoslavenskog odbora i njegovog povlačenja iz političkog rada, ostao je izoliran, razočaran i bez podrške. Godine borbe protiv austrougarske politike, stalna polemika sa srpskim političarima, a zatim i razočaranje u same temelje jugoslavenskog projekta, ostavili su duboke tragove na njegovoj psihi. Sve se to spojilo sa hroničnim fizičkim tegobama i iscrpljenošću.

U emigraciji u Londonu, gdje je boravio od 1915, njegovo se psihičko stanje naglo pogoršalo. Postao je nervozan, sklon halucinacijama i izljevima očaja, što je kod njegovih prijatelja izazvalo zabrinutost. Krajem 1916. godine smješten je u sanatorij i psihijatrijsku ustanovu, gdje je 25. septembra 1917. preminuo. Njegova smrt u dobi od svega 47 godina simbolizirala je ne samo slom jednog čovjeka, već i tragičnost političke ideje kojoj je posvetio život, ideje jugoslavenskog jedinstva.