U prvoj polovini 13. stoljeća Ugarsko Kraljevstvo živjelo je neobičan politički eksperiment: kralj Andrija II krunisao je dvojicu svojih sinova još za vlastitog života. Dok je Bela bio očekivani nasljednik, njegov mlađi brat Koloman postao je kralj bez kraljevstva, a zatim vojvoda Slavonije, prostora na kojem su se lomile granice ugarske moći, crkvene politike i križarskog diskursa. Njihov odnos, suprotan srednjovjekovnom obrascu bratoubilačkih sukoba, razvio se u rijedak primjer dinastičke lojalnosti i političke saradnje. Posebno mjesto u toj priči zauzima Bosna, rubni prostor ugarskog svijeta, ali stalna tačka interesa, vojnih pohoda i optužbi za herezu. Kolomanov angažman prema Bosni, vođen u ime kralja i vjere, pokazuje i ambicije i granice srednjovjekovne ekspanzije, zemlju koju je bilo moguće napasti, ali ne i trajno podjarmiti

Početak 13. stoljeća u Ugarskom Kraljevstvu bio je vrijeme u kojem se porodična politika nije vodila za trpezom, nego krunama, poveljama i vojskama. Dinastija Arpadovića, slavna „loza svetih kraljeva“, u tom je razdoblju doživljavala jednu od svojih najneobičnijih epizoda: kralj Andrija II krunisao je ne jednog, nego dvojicu svojih sinova još za vlastitog života. Jedan je bio očekivan, prijestolonasljednik Bela.

Drugi je bio izuzetak koji će otvoriti dug niz pitanja, Koloman, mlađi sin, dječak kojem je dodijeljena kraljevska titula u tuđoj zemlji, Galiciji, a zatim vojvodstvo Slavonije.

Ovaj čin nije bio puka porodična odluka. Bio je to politički eksperiment na granici dinastičke tradicije, teritorijalne ekspanzije i ličnih odnosa unutar vladarske kuće. Upravo zato Koloman Slavonski, iako rijetko prisutan u popularnim historijskim narativima, predstavlja ključ za razumijevanje kako su se u srednjovjekovnoj Ugarskoj preplitale porodične ambicije, državna vlast i crkvena politika.

Andrija II (1205–1235) bio je jedan od najsloženijih ugarskih vladara. Njegova vladavina započela je nakon krvavih porodičnih sukoba s bratom Emerikom, a obilježena je i događajima koji su ga učinili jedinstvenim u historiji kraljevstva: Zlatna bula iz 1222. godine, ubistvo kraljice Gertrude, križarski pohod u Svetu zemlju, te neprestane vojne intervencije u Galiciji, istočnoj pograničnoj zoni Kijevske Rusije.

Galicija je bila prostor u kojem su se sudarale ugarske, poljske i ruske dinastičke pretenzije i gdje je Andrija II vidio priliku da proširi kraljevsku vlast, ali i da zbrine svoje sinove na način koji bi osigurao dugoročnu stabilnost dinastije.

U tom kontekstu treba razumjeti događaje iz 1214. godine, kada su gotovo istovremeno krunisani Bela i Koloman. Bela je postao kralj Ugarske kao očigledni nasljednik, dok je Koloman, još dijete, dobio krunu Galicije, teritorija koji je formalno bio izvan ugarskog državnog jezgra, ali pod snažnim ugarskim utjecajem.

Krunisanje Bele 1214. godine ostalo je upamćeno kao čin koji se, barem prema nekim izvorima, dogodio protiv volje samog kralja. Andrija II se čak obratio papi Inocentu III, tražeći ekskomunikaciju onih koji su navodno radili na krunisanju njegovog sina „bez njegove volje“. Ipak, malo je vjerovatno da bi se takav čin mogao provesti bez kraljevog barem prešutnog pristanka.

Mnogo je realnija pretpostavka da je Andrija II balansirao između unutrašnjih prijetnji, ostataka frakcija odanih njegovom pokojnom bratu Emeriku, i potrebe da osigura kontinuitet vlasti. Kruna na Belinoj glavi bila je jamstvo stabilnosti, ali i potencijalni izvor sukoba.

Pravi presedan, međutim, nije bila Belina kruna, nego Kolomanova.

Koloman je 1214. godine krunisan za kralja Galicije, na temelju dogovora između Andrije II i poljskog kneza Leszeka Bijelog. Time je ugarski kralj privremeno riješio dva problema: neutralizirao je poljske pretenzije i učvrstio vlast nad strateškom regijom.

No Kolomanova vladavina bila je kratka i više simbolična nego stvarna. Kao dijete, on nije vladao Galicijom u punom smislu riječi, a već 1221. ili 1222. bio je prisiljen napustiti to „kraljevstvo“. Ipak, titula mu nije oduzeta. Papa je potvrdio njegovo kraljevsko dostojanstvo, čime je Koloman postao neobična figura: kralj bez kraljevstva, ali s legitimnom krunom.

Upravo ta okolnost kasnije će imati važnu ulogu u njegovom političkom položaju.

Godine 1226. Koloman postaje vojvoda Slavonije. Odluka Andrije II da upravo njemu, a ne Beli, povjeri upravu nad južnim teritorijama kraljevstva, iznenadila je savremenike, ali i historičare. Slavonija je već tada bila više od obične provincije: obuhvatala je Hrvatsku i Dalmaciju, bila bogata prihodima i imala snažan institucionalni identitet.

Postojala je teorija da je Slavonija bila „rezervisana“ za prijestolonasljednika. Ako je to tačno, onda je Andrijina odluka predstavljala svjesno narušavanje ustaljenog reda. Zašto?

Jedno tumačenje sugerira da je kralj namjerno razdvajao sinove kako bi spriječio njihovu zajedničku pobunu. Drugo ukazuje na strateške razloge: Bela je bio potreban na istočnim granicama, u Transilvaniji, gdje su prijetili Kumani, dok je Koloman, lojalan i politički manje opasan, mogao stabilizirati jug.

Ipak, ono što slijedi pokazat će da Andrija II nije u potpunosti uspio kontrolirati posljedice vlastitih odluka.

Sukobi između Andrije II i Bele obilježili su dvadesete godine 13. stoljeća. Zlatna bula iz 1222. čak je omogućavala ugarskim velikašima da biraju hoće li biti lojalni kralju ili njegovom sinu. Bela je, uz papinsku podršku, započeo reviziju kraljevskih darivanja, direktno ugrožavajući očev autoritet.

U toj borbi Koloman nije stao uz oca. Naprotiv, dosljedno je podržavao Belu. Učestvovao je u revizijama darovnica, izdavao povelje u skladu s bratovom politikom i ostao mu lojalan čak i onda kada je Andrija II pokušavao izazvati razdor među sinovima.

To bratstvo, rijetko u srednjovjekovnim dinastijama, postat će jedno od ključnih obilježja Kolomanove političke biografije.

Iako su odnosi između Bele i Kolomana ostali stabilni, treći brat, princ Andrija, postao je izvor ozbiljne napetosti. Nakon Kolomanovog povlačenja iz Galicije, upravo je Andrija preuzeo ulogu ugarskog pretendenta na tu nemirnu kneževinu. Njegov politički uspon bio je direktno podržan od oca, kralja Andrije II, koji je nakon 1227. godine sve otvorenije favorizirao najmlađeg sina.

Sukob između Kolomana i princa Andrije prerastao je iz latentnog rivalstva u oružani obračun. Iako hronike šute, jedan dokument iz 1232. godine otkriva ključnu činjenicu: Koloman je nagradio svoje pristalice zbog vjerne borbe protiv brata Andrije, koji je, prema formulaciji povelje, „nasilno upao u njegovo kraljevstvo, odnosno Slavoniju“.

Ova formulacija nije beznačajna. Koloman Slavoniju ne opisuje kao vojvodstvo, nego kao regnum, kraljevstvo. Time se naslućuje da je on svoju vlast nad tim prostorom doživljavao ne samo administrativno, nego i simbolički: kao produžetak vlastitog kraljevskog dostojanstva stečenog u Galiciji.

Sukob, međutim, nije prerastao u otvoreni građanski rat. Bio je ograničen, brz i politički kontrolisan. Prema kasnijim izvorima, došlo je do pomirenja unutar porodice, potvrđenog obnovom Zlatne bule 1231. godine, koju su, izuzetno, potpisali i kralj i oba njegova sina s kraljevskim titulama.

Kada je Andrija II umro 1235. godine, dogodilo se nešto rijetko u historiji Arpadovića: prijestolje je prešlo na Belu IV bez ikakvog otpora. Koloman nije osporio bratovo pravo, niti je pokušao iskoristiti svoju kraljevsku titulu kao osnovu za vlastite ambicije.

Naprotiv, postao je jedan od Belinih ključnih oslonaca.

Njihova saradnja bila je vidljiva na više nivoa: u sudskim presudama, u reviziji ranijih kraljevskih darivanja, u diplomatskim inicijativama prema papinstvu i u crkvenim sporovima unutar Ugarske. Bela IV se u svojim poveljama često pozivao na saglasnost i podršku „svoga najdražeg brata, kralja Kolomana, vojvode cijele Slavonije“.

U političkom svijetu srednjeg vijeka, takve formulacije nisu bile puka formalnost. One su označavale stvarni odnos moći i povjerenja.

Bosna se u Kolomanovoj političkoj biografiji pojavljuje kao prostor u kojem se prelamaju gotovo svi ključni elementi ugarske politike prve polovine 13. stoljeća: dinastičke ambicije, crkvena disciplina, križarski diskurs i teritorijalna ekspanzija.

Kao vojvoda Slavonije, Koloman je bio neposredno odgovoran za jugoistočne granice Ugarskog Kraljevstva, a Bosna je u tom okviru predstavljala i prijetnju i priliku. Iz ugarske perspektive, ona je bila rubni prostor, formalno izvan neposredne kraljevske uprave, ali stalno prisutan u političkim planovima Budima i Ostrogona, naročito zbog optužbi o herezi koje su od kraja 12. stoljeća pratile bosanske vladare.

Upravo u tom kontekstu Koloman se pojavljuje kao vojni akter u Bosni: izvori potvrđuju da je predvodio barem jedan pohod protiv bana Mateja Ninoslava, a taj se pohod u historiografiji najčešće tumači kao dio šire križarske akcije usmjerene protiv navodne bosanske hereze. Iako izvori ne dopuštaju rekonstrukciju samog toka tog vojnog poduhvata, niti jasno govore o njegovom ishodu, nekoliko elemenata je izvjesno: Koloman je djelovao uz saglasnost i podršku svoga brata, kralja Bele IV, koji je kasnije i formalno potvrdio vojvodine posjede i odluke vezane za Bosnu; vojni angažman nije imao trajni teritorijalni rezultat u smislu uspostavljanja stabilne ugarske vlasti nad Bosnom; te, konačno, Kolomanova uloga nije bila autonomna, nego dio koordinirane kraljevske politike prema jugu.

Važno je naglasiti da se Koloman u Bosni ne pojavljuje kao samostalni osvajač, nego kao instrument jedne ideološki i crkveno legitimirane politike, u kojoj su se borba protiv hereze i proširenje kraljevske vlasti međusobno nadopunjavali. Njegov mogući križarski status dodatno osnažuje tu sliku: u očima Rima i ugarskog dvora, vojna intervencija u Bosni mogla je biti predstavljena ne kao agresija, nego kao čin obnove poretka.

Ipak, odsustvo dugoročnih rezultata pokazuje granice takve politike. Bosna je, unatoč vojnim pritiscima, zadržala vlastitu političku strukturu i vladara, a Kolomanov angažman ostao je epizoda u širem procesu ugarsko-bosanskih odnosa. Upravo ta epizodnost je važna: ona pokazuje da ni vojna moć slavonskog vojvode, ni kraljevska podrška, ni križarski diskurs nisu bili dovoljni da Bosnu trajno uključe u institucionalni okvir Kraljevstva svetog Stjepana. U tom smislu, Kolomanova bosanska epizoda stoji kao ilustracija srednjovjekovne granice ugarske moći, prostora koji se mogao napasti, ali ne i lako integrirati.

Krunisanje Bele IV bilo je trenutak u kojem se bratstvo između dvojice kraljevskih sinova pokazalo u punom svjetlu. Prema kasnijim hronikama, Koloman je tokom ceremonije držao kraljevski mač, dok je galicijski knez Danilo vodio konja novog vladara. Time je uspostavljena jasna hijerarhija: Bela kao kralj, Koloman kao njegov najbliži saveznik, i vanjski vladari kao priznati, ali podređeni akteri.

Ova scena nije bila samo ritualna. Bila je politička poruka i domaćoj vlasteli i stranim posmatračima da je Ugarska u tom trenutku jedinstvena, unatoč godinama porodičnih sukoba.

Kolomanova politička vizija nije se završavala vojnom i upravnom sferom. Godine 1239. obratio se papi s prijedlogom koji je, da je usvojen, mogao duboko promijeniti crkvenu kartu jugoistočne Evrope: ujedinjenje Splitske nadbiskupije i Zagrebačke biskupije.

Iako papa nije dao konačnu saglasnost, sama ideja otkriva širinu Kolomanovih ambicija. Takvo ujedinjenje bi crkveno objedinjavalo Slavoniju, Hrvatsku, Dalmaciju, a potencijalno i Bosnu stvarajući kompaktan prostor pod jednom crkvenom jurisdikcijom, snažno vezanom uz Ugarsku.

Da li je Koloman time želio ojačati vlast nad svojim vojvodstvom, ili se pripremao za povratak u Galiciju, ostaje otvoreno pitanje. Izvori ne dopuštaju konačan odgovor, ali jasno pokazuju da Koloman nije bio pasivni upravitelj tuđe volje.

Sve političke kalkulacije, planovi i savezi prekinuti su 1241. godine dolaskom Mongola. Ugarska vojska doživjela je katastrofu na rijeci Šajo. Koloman je bio među glavnim zapovjednicima kraljevske vojske i prema savremenim svjedočanstvima istakao se hrabrošću u borbi.

Teško ranjen, uspio se povući u Slavoniju, ali je ubrzo podlegao povredama. Umro je kao vojnik, brat i kralj bez prijestolja, figura koja je do posljednjeg trenutka ostala uz Belu IV. Papa, ne znajući da je Koloman već mrtav, uputio je oproste i zaštitu obojici braće. Tako su se njihova imena posljednji put našla zajedno u istom dokumentu.

Koloman Slavonski nikada nije postao ugarski kralj. Nije ostavio dinastičko naslijeđe koje bi promijenilo tok historije. Ipak, njegova uloga bila je presudna u jednom prijelomnom razdoblju: kao stabilizirajući faktor u doba unutrašnjih sukoba, kao lojalan brat u vremenu kada je bratoubilaštvo bilo pravilo, i kao politički akter koji je razumio granice vlastite moći.

U svijetu srednjovjekovne politike, gdje su krune često bile krvavi pozivi na rat, Kolomanova biografija podsjeća da je ponekad najveća moć, sposobnost da se ne posegne za prijestoljem.

IZVOR: Gábor Barabás: „Osvajač Bosne i njegova porodica:Koloman vojvoda Slavonije u kraljevstvu svoga oca i brata”; Historijska misao br. 11