Osman Đikić ostao je upamćen po sevdalinkama koje su nadživjele svog autora, ali i po političkom opredjeljenju koje je ostavilo duboku i kontroverznu sjenku na njegovo ime. Njegovo insistiranje da se naziva Srbinom islamske vjere nije bilo poetska metafora, već svjestan politički izbor u vremenu teške krize identiteta među bosanskohercegovačkim muslimanima

U historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti malo je ličnosti koje su ostavile toliko snažan, ali i proturječan trag kao Osman Đikić. Njegovo ime danas se najčešće spominje uz sevdalinku, uz stihove koji su se otrgli autorstvu i prešli u narod, ali i uz političku odrednicu koja i dalje izaziva nelagodu: činjenicu da se Đikić otvoreno nazivao Srbinom islamske vjere. Upravo u toj napetosti, između intime i ideologije, poezije i politike, Mostara i Beograda, leži ključ za razumijevanje njegovog života i djela.

Osman Đikić rođen je sedmog januara 1879. godine u Mostaru, u građanskoj muslimanskoj porodici, u gradu koji je na prijelazu stoljeća bio istovremeno orijentalan i evropski, zatvoren i kosmopolitski, duboko tradicionalan, ali otvoren prema modernim idejama. Mostar tog vremena bio je rasadnik književnih talenata, ali i političkih sukoba, mjesto gdje su se sudarali austrougarska vlast, lokalna muslimanska elita i rastući nacionalni pokreti.

Đikićevo školovanje, isprekidano i burno, već u ranoj mladosti pokazuje njegov nemirni duh. Nakon ruždije i nekoliko razreda gimnazije, iz koje je isključen zbog nacionalističkog djelovanja, odlazi u Istanbul, potom u Beograd, a zatim u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Taj obrazovni put nije bio puka biografska slučajnost: Istanbul mu je pružio dodir s islamskom tradicijom i osmanskim kulturnim naslijeđem, Beograd ga je uveo u srpski nacionalni i književni krug, dok mu je Beč otvorio pogled prema modernoj Evropi.

Već kao vrlo mlad pjesnik Đikić se javlja u književnim časopisima svog vremena. Prvu pjesmu objavljuje 1896. godine u mostarskoj Zori, dok je još bio gimnazijalac. Uslijedit će saradnja s nizom listova: Behar, Bosanska vila, Brankovo kolo, Delo, Nova iskra i drugi. Njegove prve zbirke, Pobratimstvo (1900), objavljena u Beogradu s Omer-begom Sulejmanpašićem i Avdom Karabegovićem, zatim Muslimanskoj mladeži (1902) i Ašiklije (1903), jasno pokazuju tematski raspon njegova stvaralaštva: od rodoljublja i nacionalizma, preko religiozne lirike, do strastvenog sevdaha.

Upravo zbirka Pobratimstvo označila je početak Đikićeve otvorene političke pozicije. Ideja zbližavanja muslimana i pravoslavnih, predstavljena kroz srpski nacionalni okvir, izazvala je snažne reakcije u tadašnjem muslimanskom intelektualnom krugu. Kritike su bile žestoke, naročito u listu Behar, koji će nakon polemika praktično zatvoriti vrata Đikiću. No, on od svojih uvjerenja ne odustaje. Naprotiv, u njima vidi rješenje za tadašnju političku i identitetsku krizu bosanskohercegovačkih muslimana.

Početak 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini obilježen je borbom za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana. Ta borba, iako formalno kulturna, imala je snažnu političku i protuaustrijsku notu. Đikić joj se potpuno posvećuje, pišući kao jedan od rijetkih pismenih i artikuliranih publicista Egzekutivnog odbora Muslimanske narodne stranke. Kada taj odbor preuzima društvo Gajret, jedinu tadašnju muslimansku organizaciju za pomaganje siromašnih đaka, Đikić postaje njen organizacioni sekretar i urednik istoimenog lista.

Uloga Gajreta bila je daleko veća od humanitarne. To je bio prostor oblikovanja kulturnog i političkog identiteta muslimanske elite. Upravo tu dolazi do ključnog prijepora: dok se dio muslimanskih političara zadovoljava saradnjom s austrougarskim vlastima, Đikić se zalaže za otvorenu političku saradnju muslimana i pravoslavnih, u okviru srpskog nacionalnog projekta. Kao izraziti protivnik kompromisa s Bečom, 1910. godine pokreće opozicioni politički list Samouprava.

No, paralelno s političkim angažmanom, Đikić piše poeziju koja će ga nadživjeti. Njegove ljubavne pjesme, prožete sevdahom, ušle su u kolektivno pamćenje. Stihovi nastali iz ljubavi prema Zori Milojković, glumici pravoslavne vjere s kojom se oženio, postali su dio narodne lirike. Brak s „inovjerkom“, kako se tada govorilo, bio je sablazan za mostarsku čaršiju, ali i izvor Đikićeve najljepše poezije. U tim pjesmama nema ideologije, nema politike, samo strast, čežnja i muzika jezika.

Đikić je, osim pjesnika, bio i sakupljač narodnih pjesama. U Mostaru i Stocu prikupio je zbirku od gotovo pet hiljada stihova, pod naslovom Hercegovački biser, koju je poklonio Srpskoj akademiji nauka u Beogradu. Ta zbirka nikada nije objavljena, što ostaje jedna od najvećih nepravdi prema njegovom radu. Da je objavljena, Đikić bi danas bio upamćen i kao jedan od najznačajnijih folklorista svog vremena.

Umro je mlad, 30. marta 1912. godine, od tuberkuloze, u 34. godini života. Njegova smrt prekinula je razvoj koji je tek započeo. Iza njega je ostao opus koji je istovremeno nježan i ideološki tvrd, intiman i politički, bošnjački po jeziku i senzibilitetu, a srpski po nacionalnom određenju.

Upravo tu počinje složenije pitanje: kako razumjeti čovjeka koji je pisao najljepše sevdalinke, a sebe nazivao Srbinom islamske vjere?

Da bi se razumjela Đikićeva samodefinicija kao Srbina islamske vjere, nužno je izaći iz današnjeg pojmovnog okvira nacije i vratiti se u vrijeme u kojem su identiteti bili fluidni, nesigurni i podložni političkim projektima jačih aktera. Bošnjaci na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nalazili su se u dubokoj krizi identiteta. Pad Osmanskog carstva i dolazak Austro-Ugarske značili su nagli prekid s dotadašnjim svijetom, ali bez jasne ponude novog okvira kojem bi se muslimansko stanovništvo moglo bez ostatka prikloniti.

U tom vakuumu pojavljuju se različiti odgovori. Jedan dio muslimanske elite nastoji očuvati vjerski identitet i izboriti autonomiju unutar austrougarskog sistema. Drugi, među kojima je i Osman Đikić, rješenje vidi u povezivanju s pravoslavnim stanovništvom i prihvatanju srpskog nacionalnog okvira. Važno je naglasiti: to „srpstvo“ za Đikića i njemu slične nije bilo isto ono srpstvo kakvo je živjela i razumijevala srpska inteligencija u Beogradu. Ono je, prije svega, bilo politička platforma, način otpora Beču i nada da će se u budućem preustroju Balkana muslimani izbaviti iz položaja gubitnika historije.

U tom smislu, Đikićevo nacionalno opredjeljenje nije nastalo iz negacije vlastite vjere ili kulture. Naprotiv, njegova poezija, njegova intimna lirika, njegovo oslanjanje na sevdalinku i islamsku duhovnost svjedoče o dubokoj ukorijenjenosti u muslimansku tradiciju. On je, paradoksalno, bio bošnjački pjesnik po jeziku, temama i senzibilitetu, ali politički Srbin po uvjerenju. Ta napetost nije bila izuzetak nego pravilo među tadašnjim muslimanskim intelektualcima.

Historičar Muhamed Hadžijahić precizno je opisao taj fenomen, ističući da su „muslimanski Srbi“ i „muslimanski Hrvati“ često doživljavali te identitete kao šire kulturne ili političke platforme, a ne kao etničko opredjeljenje u današnjem smislu. Njima je srpstvo ili hrvatstvo bilo slično onome što je kasnije jugoslavenstvo značilo dijelu srpske i hrvatske elite: ideja, a ne krvna sudbina.

Đikićeva sudbina nakon smrti dodatno potvrđuje koliko je njegov identitet bio predmet političke upotrebe. Umro je 1912. godine, prije Prvog svjetskog rata, prije stvaranja Kraljevine SHS, a time i prije institucionalnog oblikovanja jugoslavenske države. Ipak, njegovo ime će biti snažno reaktivirano tek dvadeset godina kasnije, u potpuno drugačijem političkom kontekstu.

Tokom 1930-ih godina, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, srpska politika nastoji pridobiti bošnjačko biračko tijelo u Bosni i Hercegovini, suočena s jačanjem Hrvatske seljačke stranke i neriješenim „hrvatskim pitanjem“. U toj borbi simboli su od presudne važnosti. Među njima se posebno ističe Osman Đikić, musliman koji se deklarirao kao Srbin, pjesnik iz Mostara.

Tada dolazi do ponovne sahrane Osmana Đikića i podizanja „turbeta“ 1936. godine, uz snažnu političku kampanju i prikupljanje priloga. Đikićeve kosti bivaju iskopane i simbolički vraćene u javni prostor, ne kao čin pijeteta, već kao dio političke strategije. Njegovo srpstvo se naglašava, veliča i instrumentalizira, dok se složenost njegove ličnosti svodi na jednu, politički korisnu dimenziju.

Ironija historije ogleda se u činjenici da je samo nekoliko godina kasnije, 1939. godine, srpska politika riješila hrvatsko pitanje sporazumom s Hrvatima, preko leđa Bosne i Hercegovine i bez ikakvog interesa za bošnjačke težnje. U tom trenutku Đikić više nije bio potreban. Njegovo „turbe“, njegov simbolički kapital, postali su suvišni. Ljubav i priznanje, najjače oružje politike, povučeni su jednako brzo kao što su bili darovani.

U socijalističkoj Jugoslaviji Đikić dobija novo tumačenje. Njegovo srpstvo sada se uklapa u narativ bratstva i jedinstva, a spomenici i toponimi s njegovim imenom doživljavaju se kao priznanje muslimanskom doprinosu zajedničkoj državi. Mnogi mostarski Bošnjaci u toj simbolici vide znak vlastitog postojanja, makar i posrednog, u javnom prostoru.

Danas, gotovo stoljeće kasnije, Osman Đikić ostaje figura koju je teško smjestiti u jednostavne kategorije. Pokušaji da se on retroaktivno „prevede“ na savremene identitetske jezike najčešće završavaju nasiljem nad njegovim djelom i vremenom u kojem je živio. Bio je proizvod jednog turbulentnog doba, u kojem su identiteti traženi, pregovarani i često korišteni kao politička sredstva.

Njegova poezija, međutim, ostaje izvan tih borbi. Sevdalinke koje je napisao žive neovisno o njegovim političkim uvjerenjima. One su dio kolektivne kulture, iznad nacionalnih oznaka. U njima nema Srba, Hrvata ni Bošnjaka, ima samo ljubavi, bola, čežnje i jezika koji pjeva.