Nekada jedno od ključnih raskrižja cionističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji, Osijek danas predvodi manji, ali značajan preporod jevrejske kulture u regiji. U gradu u kojem je prije Drugog svjetskog rata živjelo više od 3.000 Jevreja, a danas ih je jedva 150, održava se Mjesec jevrejske kulture, manifestacija koja je privukla pažnju publike širom Hrvatske i susjednih zemalja. Koncert izraelske pjevačice Nani Vazane, koja izvodi pjesme na Ladinu, pokazao je kako univerzalna snaga jevrejske baštine inspiriše i nežidovske posjetioce

Jedne nedjelje ovog septembra, u dvorani s 400 mjesta u Osijeku, Nani Vazana, izraelska pjevačica i kantautorica, zapjevala je Ladino pjesme sa svog posljednjeg albuma Ke Haber. Publika, većinom nejevrejska, ušla je u njenu priču, pretvarajući koncert u zajedničko iskustvo. Bio je to uvod u Mjesec jevrejske kulture u Osijeku, događaj koji pokazuje da se u srcu Slavonije rađa novi interes za jedno kulturno nasljeđe koje je gotovo nestalo.

Za mnoge Osječane to nije bio tek koncert, već znak da je njihov grad, nekoć poznat po snažnom cionističkom pokretu, ponovno pronašao glas u očuvanju i oživljavanju jevrejske baštine.

Paralelna ironija i ljepota ovog fenomena je da je jevrejska kultura u Slavoniji ponovo prisutna iako Jevreja gotovo i nema. Procjenjuje se da danas u Osijeku živi tek oko 150 aktivnih članova zajednice, naspram više od 3.000 koliko ih je bilo prije Drugog svjetskog rata. No, upravo u toj praznini rađa se nešto novo: kulturni programi namijenjeni svima, u kojima nejevreji jednako aktivno sudjeluju i uživaju.

Julijana Mladenovska-Tešija, profesorica filozofije i etike, naglašava: “U Osijeku svaka manifestacija koju organizira jevrejska zajednica nailazi na dobar prijem. Ljudi s radošću dolaze da slušaju muziku, gledaju filmove, prisustvuju predavanjima i uče iz jevrejske tradicije.”

Osijek se, kaže ona, oduvijek nalazio na raskršću vjera i kultura. U tom duhu, povratak jevrejske kulture djeluje prirodno, kao nastavak višestoljetnog dijaloga.

Da bi se razumjela današnja slika, potrebno je vratiti se u vrijeme kada je Osijek bio jedan od najvažnijih centara cionističkog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji i ranije u Austro-Ugarskoj. Već krajem 19. stoljeća, osječka jevrejska zajednica, tada brojna, obrazovana i ekonomski snažna, slala svoje delegate na Prvi cionistički kongres u Bazelu 1897. godine. Sam grad je dvaput bio domaćin regionalnim cionističkim kongresima (1904. i 1906.), što ga je učinilo jedinstvenim u jugoslavenskom prostoru.

Kako objašnjava historičarka Ljiljana Dobrovšak, upravo je studiranje mladih Jevreja u Beču bilo presudno: “Beč je tada bio kolijevka cionizma. Mladići iz Osijeka koji su se tamo školovali donosili su ideje Herzla i njegovih saradnika nazad u Slavoniju.”

Osječki Jevreji, mahom Neolozi, modernizirani i asimilirani, ali željni veze s korijenima, pronašli su u cionizmu kulturni okvir. To nije značilo masovno iseljavanje u Palestinu (do Drugog svjetskog rata tek je 200 od 25.000 hrvatskih Jevreja napravilo aliju), već više naglašavanje identiteta, kulture i obrazovanja.

Idila je brutalno prekinuta u Drugom svjetskom ratu. Više od 80% hrvatskih Jevreja stradalo je u Holokaustu, a osječka sinagoga, smještena u Gornjem gradu, uništena je. Oni koji su preživjeli, uglavnom su emigrirali u Izrael, posebno nakon što je Mosa Pijade ishodio kod Tita dopuštenje za odlazak cionistima.

Preostali mali broj Jevreja u Osijeku živio je decenijama u sjeni. Komunistički režim nije zabranjivao njihovo postojanje, ali ni poticao bilo kakvu kulturnu obnovu. To je bio period “tišine”, kada su uspomene na bogatu prošlost zajednice preživljavale tek u privatnim pričama i rijetkim manifestacijama.

Nakon ratova 1990-ih, činilo se da će male zajednice potpuno nestati. No upravo tada se desio obrat: restitucija imovine, obnovljeni interes za etničke identitete i regionalna suradnja omogućili su stvaranje prostora za kulturni preporod.

Damir Lajoš, predsjednik osječke zajednice, objašnjava: “Shvatili smo da nema smisla čuvati samo zgrade i spomenike, ako nestanu ljudi. Zato smo se okrenuli kulturi. Organizovali smo zajedničke proslave praznika, predavanja i koncerte, i to je privuklo i Jevreje iz Srbije, Bosne i Hercegovine, pa i šire.”

Na taj način, Osijek je postao hub za male jevrejske zajednice regije, od Subotice i Zrenjanina do Tuzle i Sarajeva. Najvidljiviji simbol ovog preporoda je Mjesec jevrejske kulture u Osijeku, manifestacija koja se održava već pet godina. Počela je skromno, kroz promocije knjiga i predavanja u prostorijama zajednice, a s vremenom je prerasla u događaj koji obuhvata koncerte, izložbe, filmske projekcije i gostovanja iz inostranstva. Ključ njene snage leži u otvorenosti prema svim građanima, saradnji s manjim zajednicama iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine te u pametnom korištenju sredstava iz restitucije i podrške lokalnih vlasti. Na taj način Osijek pokazuje kako jedna malobrojna zajednica može pronaći način da kroz kulturu ostane prepoznatljiva i prisutna u širem društvu.

Iako je Osijek primjer vitalnosti malih zajednica, najveći broj Jevreja u Hrvatskoj i dalje živi u Zagrebu. U glavnom gradu postoje tri sinagoge, ali posjećenost je skromna. Većina kulturnih aktivnosti koordinira se kroz Jevrejsku općinu Zagreb, koja je u posljednjim desetljećima intenzivno uključena u procese povrata imovine oduzete u vrijeme Holokausta.

No, problem je što hrvatski zakon iz 1996. godine priznaje povrat samo za imovinu nacionaliziranu u komunističkom periodu, dok veliki dio imovine oduzete od strane ustaškog režima nije obuhvaćen. Tako su mnoge zgrade i zemljišta koje su nekad bile u vlasništvu Jevreja i dalje van domašaja zajednice.

Prema podacima Svjetske organizacije za restituciju, samo u Zagrebu vrijednost nerealizirane jevrejske imovine prelazi 300 miliona dolara. To ograničava potencijal zajednice da stabilno finansira svoje kulturne projekte. Unatoč tome, u glavnom gradu se održavaju Dani jevrejske kulture, izložbe, koncerti i predavanja ali s manjim odjekom nego u Osijeku, gdje zajednica uspostavlja neposredniji kontakt sa širom publikom.

Bosna i Hercegovina ima dugu i posebnu jevrejsku tradiciju, ponajviše vezanu za sefardske doseljenike koji su stigli nakon protjerivanja iz Španije 1492. Najpoznatiji simbol je Sarajevska Hagada, iluminirani rukopis iz 14. stoljeća, danas čuvana u Zemaljskom muzeju.

Ipak, situacija sarajevske zajednice nije jednostavna. Restitucija imovine, iako zakonski predviđena, još nije provedena. Time zajednica ostaje bez ključnog izvora sredstava za stabilan kulturni rad. Dodatno, nedavna odluka Zemaljskog muzeja da prihod od prodaje publikacija i karata za razgledanje Hagade donira “Palestini” izazvala je burne reakcije svjetskih jevrejskih organizacija. Dok su neki odluku tumačili kao čin solidarnosti, za druge je to znak marginalizacije same zajednice čija je baština poslužila za političku poruku.

Unatoč svemu, sarajevska jevrejska zajednica i dalje održava kulturne događaje, uključujući obilježavanje Hanuke na otvorenom, koncerte i izložbe. Ali potencijal je mnogo veći nego što se trenutno ostvaruje.

U Sjevernoj Makedoniji jevrejska zajednica gotovo je nestala, danas broji svega nekoliko stotina ljudi. Međutim, država je 2002. donijela zakon kojim je zajednici vraćena imovina bez nasljednika, a prihod je uložen u otvaranje Muzeja holokausta u Skoplju. Taj muzej, otvoren 2011. i trajno postavljen 2018, svjedoči o jevrejskom životu na makedonskom tlu od rimskog doba do 20. stoljeća. Time je stvoren institucionalni okvir u kojem se čuva uspomena, čak i ako sama zajednica nema dovoljno ljudi da je samostalno nosi.

Za posjetitelje, posebno školske grupe, muzej je postao mjesto učenja o Holokaustu, toleranciji i multietničkom identitetu Skoplja. Tako se pokazuje da kulturna i edukativna vrijednost može nadomjestiti brojčane slabosti.

U Srbiji je položaj jevrejskih zajednica u posljednjim godinama dobio stabilniji okvir. Na osnovu zakona iz 2016. godine, savez jevrejskih opština (Savez JOS) prima gotovo milion eura godišnje od države, a dio imovine oduzete tokom Holokausta vraćen je lokalnim zajednicama. Time je stvorena finansijska osnova za kulturne aktivnosti, istraživanja i pomoć preživjelima. Ipak, problemi postoje: veliki broj restitucijskih predmeta blokiran je na sudovima zbog zahtjeva navodnih nasljednika, što sprječava zajednice da u potpunosti koriste imovinu.

Posebno važna je Vojvodina, gdje postoje brojne male zajednice, u Subotici, Zrenjaninu, Somboru, Pančevu. Upravo te zajednice imaju česte kontakte s Osijekom. Prema riječima Damira Lajoša, postoji dogovor da se praznici i kulturni programi međusobno posjećuju: “Jedan dan mi dočekujemo goste, drugi put idemo kod njih. Tako nastaje mreža koja održava osjećaj pripadnosti i živosti kulture.”

Iako se u cijeloj regiji vidi rast aktivnosti, stručnjaci poput Ive Goldsteina upozoravaju da je demografski pad neumoljiv. Jevrejske zajednice stare, mješoviti brakovi ubrzavaju asimilaciju, a emigracija u Izrael ili zapadnu Evropu dodatno osiromašuje lokalne zajednice. Drugim riječima, kulturna obnova često se oslanja na finansijsko nasljeđe prošlosti, a ne na rast zajednica. To znači da postoji rizik da će, kad se iscrpe resursi restitucije i donacija, aktivnosti početi slabiti.

S druge strane, optimisti tvrde da kultura sama po sebi ima moć da privuče i inspiriše ljude. Primjer Nani Vazane u Osijeku pokazuje da mladi, iako nisu Jevreji, pronalaze u Ladino pjesmama poticaj da se okrenu sopstvenim korijenima. Taj univerzalni karakter jevrejske kulture može biti ključ da ona opstane i kada brojčani temelji slabe. Iako je izvjesno da balkanske jevrejske zajednice nikada neće dostići brojnost i utjecaj kakav su imale prije 1941, njihova kulturna prisutnost pokazuje otpornost. Osijek, Zagreb, Sarajevo, Skoplje i Beograd grade različite oblike tog prisustva: od muzeja do festivala, od predavanja do koncerata.

Na kraju, možda i nije presudno koliko ih je ostalo. Bitno je da se kroz muziku, knjige, muzeje i zajednička okupljanja održava svijest o tome da je jevrejska kultura integralni dio balkanskog mozaika, onog istog mozaika u kojem se stoljećima preplitala slavenska, germanska, osmanska i mediteranska tradicija.

IZVOR: Jerusalem Post