Deseti juni 1993. godine ostao je upisan kao jedan od najtragičnijih dana rata u srednjoj Bosni. U Vitezu je tog dana, na dječijem igralištu, smrtno stradalo osmero djece, u trenutku kada je, barem formalno, trebalo stupiti na snagu primirje između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane

Deseti juni 1993. godine zauzima posebno mjesto u ratnoj hronologiji Srednje Bosne. Tog dana, u Vitezu, na dječijem igralištu, smrtno je stradalo osmero djece. Njihova smrt dogodila se u trenutku kada je, barem formalno, trebalo stupiti na snagu primirje između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane. To je jedan od najtežih i najpotresnijih trenutaka rata u Lašvanskoj dolini.

Više od tri decenije kasnije, Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Mensuda Kelešture zvanog ”Keli”, rođenog 1959. godine u Zenici i Hazima Jašarevića zvanog “Šimek”, rođenog 1953. godine u Vitezu.

Njih se tereti da su, Keleštura kao zapovjednik 325. brdske brigade ARBiH a Jašarević kao zapovjednik Brigadne artiljerijske grupe iste brigade, dana 10.6.1993. godine sudjelovali u artiljerijskom napadu na civilne objekte nastanjene stanovništvom hrvatske nacionalnosti, uslijed čega je nakon dejstvovanja minobacača 120mm, od eksplozije granate na dječjem igralištu, smrtno stradalo osmero djece hrvatske nacionalnosti, od kojih je petero ubijeno odmah, te još troje ubrzo preminulo od posljedica ranjavanja, a ranjeno petero djece koja su se nalazila na igralištu.

U danima koji su prethodili 10. junu, borbe su bile izuzetno žestoke. Armija RBiH vodila je grčevitu odbranu Travnika, bošnjačkih sela u njegovom okruženju, dijela Novog Travnika i bošnjačkih naselja pod svojom kontrolom. Istovremeno, Stari Vitez bio je pod stalnim artiljerijskim napadima HVO-a još od sredine aprila, u sklopu pokušaja da se taj prostor zauzme i stavi pod potpunu kontrolu. Borbe su se vodile na Vilenici, u dolini rijeke Bile, oko Novog Travnika i u neposrednoj blizini Viteza, sve u zoni u kojoj su se nalazila i civilna naselja.

U takvom kontekstu, 10. juna uz posredovanje UNPROFOR-a, Rasim Delić i Milivoj Petković potpisali su sporazum o primirju, koje je trebalo stupiti na snagu istog dana u 14 sati. Jedna od ključnih tačaka sporazuma odnosila se na humanitarni konvoj za Tuzlu, poznat kao “Konvoj radosti”, koji je već danima bio zadržavan na putu kroz srednju Bosnu. Dogovoreno je da konvoj bezbjedno nastavi put prema Tuzli.

Međutim, primirje je gotovo odmah ostalo mrtvo slovo na papiru. Nakon 14 sati, zabilježeni su novi oružani incidenti. Snajperskom vatrom u Novom Travniku ranjeni su borac Armije RBiH i četverogodišnje bošnjačko dijete. Iz pravca Busovače ispaljeni su projektili iz višecijevnih bacača raketa prema Zenici, gdje je jedno dijete smrtno stradalo. Borbe su nastavljene u više sektora, što jasno pokazuje da sporazum o prekidu vatre nije poštovan ni u praksi ni na terenu.

“Konvoj radosti”, sastavljen od oko 500 vozila, krenuo je početkom juna iz Splita s humanitarnom pomoći za Tuzlu. Pod pratnjom UNPROFOR-a, šest dana se probijao do Prozora, gdje je zbog borbi zadržan na Makljenu. Tokom tih noći konvoj je bio izložen pljačkama i nasilju. Prema dogovoru iz primirja, 10. juna nastavio je put prema Gornjem Vakufu i Novom Travniku, ali je u večernjim satima zaustavljen zbog novih borbenih dejstava.

Iste večeri, kod Franjginih kuća u blizini Novog Travnika, prvi dio konvoja je zaustavljen, a vozači napadnuti. Ubijeno je osam vozača, dok neki izvještaji navode i veći broj žrtava. Ovaj zločin nad civilima u humanitarnom konvoju dogodio se u istom vremenskom okviru kao i tragedija djece u Vitezu, dodatno naglašavajući potpuni slom bilo kakvog reda, kontrole i poštivanja ratnog prava tog dana.

Mjesto na kojem su djeca stradala u Vitezu nalazilo se u neposrednoj blizini linije razdvajanja između HVO-a i Armije RBiH oko Starog Viteza. Riječ je o prostoru koji je, zbog blizine fronta i intenziteta borbi, objektivno predstavljao izuzetno opasnu zonu. Civili su se tu nalazili ne zato što je to bilo sigurno mjesto, nego zato što u Lašvanskoj dolini u tom trenutku gotovo da nije postojalo sigurno mjesto ni za koga.

Dodatni faktor rizika bila je militarizacija okoline. U blizini lokacije na kojoj su djeca poginula, HVO je koristio niz privrednih, poslovnih i javnih objekata za vojne potrebe: skladišta, baze za smještaj ljudstva, radionice, školske i kulturne objekte. Time je cijelo područje dodatno izloženo mogućim vojnim dejstvima, a civili su, bez vlastite krivice, postali dio ratnog prostora.

U takvim okolnostima, tokom artiljerijskog djelovanja minobacačem kalibra 120 milimetara, granata je pala na dječije igralište. Osmero djece hrvatske nacionalnosti ubijeno je gelerima, petero na licu mjesta, a troje od posljedica ranjavanja. Još nekoliko djece je ranjeno. Njihova smrt predstavlja jedan od najtežih ratnih zločina nad civilima u srednjoj Bosni, bez obzira na vojni kontekst, blizinu fronta ili opravdanja koja su se kasnije pokušavala ponuditi.

Smrt djece nikada ne može biti “kolateralna šteta” u moralnom smislu. Ona ostaje trajna rana i opomena, ali i pitanje koje i danas traži jasan, potpun i vjerodostojan odgovor: kako je do toga došlo, ko je odgovoran i zašto pravda decenijama izostaje.

Prema dostupnim podacima i navodima iz literature, Hrvatsko vijeće obrane je u tom periodu imalo ozbiljne probleme s nedostatkom klasične artiljerijske municije, ali je raspolagalo kapacitetima tvornice eksploziva u Vitezu. U tim okolnostima izrađivane su improvizirane eksplozivne naprave, punjene eksplozivom i metalnim fragmentima, koje su izbacivane katapultima kratkog dometa prema položajima Armije RBiH i bošnjačkim naseljima u njihovoj blizini. Takva sredstva, zbog svog dometa i načina upotrebe, morala su biti postavljena relativno blizu linija razdvajanja, često u naseljenim zonama.

Prema svjedočkim iskazima korištenim u istraživanjima, jedna grupa takvih katapulta djelovala je upravo s područja u blizini mjesta gdje su djeca kasnije stradala. Katapulti su tokom dana 10. juna djelovali prema Starom Vitezu, prostoru na kojem su se nalazili borci Armije RBiH i civilno stanovništvo stiješnjeno na vrlo ograničenoj teritoriji.

Iz pravca Starog Viteza, prema navodima, zatraženo je artiljerijsko djelovanje kako bi se neutralizirale pozicije s kojih su katapulti dejstvovali. Odluka o djelovanju minobacačem kalibra 120 milimetara donesena je u kontekstu pokušaja da se zaustavi napad na borce i civile u okruženju. Ispaljena je jedna ili dvije mine, s ciljem da se “ušutkaju” katapulti. Upravo tokom tog djelovanja došlo je do tragedije na dječijem igralištu.

Događaj iz Viteza zabilježen je i u dokumentima i transkriptima Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. U predmetima koji su se odnosili na zločine u srednjoj Bosni, prije svega u procesu protiv Daria Kordića i Marija Čerkeza, u svjedočenjima se navodi da je artiljerijska granata pala na dječije igralište u Vitezu, pri čemu je poginulo osmero djece. Tribunal je ovaj događaj evidentirao kao dio činjeničnog okvira sukoba, ali on nikada nije bio predmet zasebne optužnice niti je rezultirao individualnom presudom za konkretan napad. Drugim riječima, ICTY je potvrdio da se tragedija dogodila, ali nije utvrdio individualnu krivičnu odgovornost za nju.

Godinama kasnije, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv zapovjednika jedinica Armije RBiH, tereteći ih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva zbog artiljerijskog napada 10. juna 1993. godine. Optužnica se temelji na tvrdnji da je minobacačka vatra dovela do smrti djece na igralištu. Taj postupak pokazuje da domaće pravosuđe pokušava popuniti prazninu koju međunarodni tribunal nije zatvorio, ali i otvara pitanje selektivnosti, konteksta i cjelovitosti istrage.

Smrt djece u Vitezu 10. juna 1993. godine ne može se razumjeti izvan šireg konteksta rata vođenog u naseljenim mjestima, u kojem su linije fronta prolazile kroz dvorišta, ulice i igrališta. Upravo ta činjenica nameće obavezu da se odgovornost ne traži selektivno, nego cjelovito, kroz analizu odluka vojnih zapovjednika, načina upotrebe oružja, poštivanja primirja i zaštite civila.

Više od tri decenije kasnije, slučaj Vitez ostaje test sposobnosti pravosuđa i društva da se suoče s vlastitim ratnim naslijeđem bez politizacije i unaprijed zadanih zaključaka. Rasvjetljavanje ovog događaja ne znači traženje kolektivne krivice, nego utvrđivanje činjenica i individualne odgovornosti na osnovu dokaza.

Sve što je danas poznato o događajima u Vitezu 10. juna 1993. godine počiva na svjedočenjima učesnika, zapisima savremenika i analizama historičara, koji nastoje rekonstruirati okolnosti u kojima je došlo do smrti djece. Međutim, takvi izvori, koliko god bili važni, ne mogu zamijeniti sudski utvrđenu istinu. Tek kroz potpun, nepristrasan i pravno utemeljen sudski postupak moguće je do kraja rasvijetliti odgovornost i pružiti porodicama stradale djece ono što im decenijama nedostaje – istinu, pravdu i mir.

IZVOR: ICTY, Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, Amir Kliko: “Rat u Srednjoj Bosni”