Sudbina Selvera Hrustića iz Zenice, uhapšenog u Ukrajini kao pripadnika ruskih snaga, pokazuje kako se historija ponavlja u novim oblicima: od imperijalnih vojski do savremenih plaćeničkih i ugovornih formacija, Bošnjaci se ponovo nalaze na istim ravnicama, ali bez države iza sebe, bez političkog cilja i bez ikakve simboličke veze s ratom u kojem učestvuju

Više od jednog stoljeća nakon što su bošnjački vojnici, u uniformama Austro-Ugarske monarhije, ratovali na galicijskim ratištima istočnog fronta Prvog svjetskog rata, Bošnjaci se ponovo pojavljuju na tim  prostorima. I ponovo u kao stranci u ratu koji nije njihov. Galicija, danas zapadna Ukrajina, bila je početkom 20. stoljeća jedno od najkrvavijih bojišta Evrope; danas je dio šireg prostora rata u kojem se sudaraju globalne sile, ideologije i tržišta ljudske sile.

Na galicijskom frontu ratovale su bosanskohercegovačke pješadijske pukovnije. Ove jedinice bile su raspoređivane na najtežim dionicama Istočnog fronta, uključujući područje današnjeg Lvova (tadašnji Lemberg), gdje su učestvovale u borbama protiv ruske carske vojske 1914. i 1915. godine. U austrougarskoj vojnoj dokumentaciji i ratnim izvještajima bošnjačke pukovnije bilježe se kao disciplinirane i borbeno pouzdane jedinice, često korištene u frontalnim i jurišnim operacijama.

Stoljeće kasnije, Bošnjaci ratuju na drugoj, ruskoj strani. Sudbina Selvera Hrustića iz Zenice, uhapšenog u Ukrajini kao pripadnika ruskih snaga, pokazuje kako se historija ponavlja u novim oblicima: od imperijalnih vojski do savremenih plaćeničkih i ugovornih formacija, Bošnjaci se ponovo nalaze na istim ravnicama, ali bez države iza sebe, bez političkog cilja i bez ikakve simboličke veze s ratom u kojem učestvuju.

Kada se u propagandnom videu ukrajinskog državnog projekta United24 pojavio Selver Hrustić, tridesetpetogodišnjak iz Zenice u ruskoj uniformi, rat u Ukrajini na trenutak je izgubio apstraktnu dimenziju globalnog sukoba i postao intimna, gotovo domaća priča. Njegova ispovijest, snimljena u zarobljeništvu, nije bila politički govor niti ideološka deklaracija, već ogoljeno svjedočanstvo o obmani, bijedi i potrošnosti ljudskog života u ratu koji se odavno otrgao lokalnim okvirima.

Hrustić je u Rusiju došao s uvjerenjem da potpisivanje ugovora s ruskim Ministarstvom odbrane predstavlja izlaz iz pravnih problema u Evropskoj uniji. Obećani su mu advokat, sigurnost i služba daleko od prve linije. Umjesto toga, završio je u Dnjipropetrovskoj oblasti, s pola litre vode dnevno za dvojicu ljudi, minimalnim obrocima i dronovima koji kažnjavaju svaki pogrešan korak. Oficir mu je, kako kaže, otvoreno poručio da oni nisu vojnici, nego ljudi koji su potpisali da ubijaju za novac. Prema njegovim riječima, šanse za preživljavanje bile su jedva deset posto.

Njegov slučaj precizno pokazuje kako funkcioniše ruski model regrutacije stranaca: ciljna grupa nisu ideološki motivirani dobrovoljci, nego ljudi bez stabilnog pravnog statusa, s dugovima, krivičnim problemima ili u migrantskoj sivoj zoni. Ugovor s vojskom nudi se kao zamjena za dokumente, boravišnu dozvolu ili odgodu kazne. Takva praksa ne primjenjuje se samo na državljane BiH, već čini okosnicu šire strategije popune ljudstva.

Prema podacima ukrajinskih vojnih i obavještajnih izvora, Rusija je od početka invazije regrutirala više od 18.000 stranaca iz najmanje 37 zemalja. Taj broj ne uključuje građane Ruske Federacije iz etničkih manjina, koji čine zasebnu kategoriju. Regrutacija se odvija kroz više paralelnih kanala: migrantske centre, privatne posrednike, zatvorske ustanove i direktne ponude radnicima bez regulisanog boravka.

Posebno važnu ulogu ima prostor bivšeg Sovjetskog Saveza. Građani Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgistana, koji u Rusiji decenijama rade kao građevinski i komunalni radnici, predstavljaju stabilan i lako dostupan rezervoar. Obećanja uključuju plate koje višestruko nadmašuju zarade u matičnim državama, kao i ubrzano dobijanje ruskog državljanstva. U praksi, mnogi od njih bivaju poslani u jurišne jedinice, često bez adekvatne obuke.

Paralelno s tim, Moskva se oslanja i na unutrašnju periferiju vlastite federacije. Regije poput Burjatije, Tuve, Jakutije i Dagestana bilježe nesrazmjerno visoke gubitke u odnosu na broj stanovnika. Riječ je o etnički i ekonomski marginaliziranim područjima, gdje je vojna plata često jedina realna mogućnost socijalne mobilnosti.

U centralnoazijskim državama formalno je zabranjeno učešće u ratu u Ukrajini, ali te zabrane nemaju ozbiljnu provedbu. Tadžikistan i Uzbekistan povremeno procesuiraju povratnike, no pritisak Rusije i ekonomska zavisnost čine kontrolu slabom. Porodice poginulih često saznaju da su njihovi članovi uopće bili mobilizirani tek nakon što tijelo stigne u kovčegu.

Poseban problem predstavljaju slučajevi prisile. Zabilježeni su primjeri u kojima su radnici migranti birali između deportacije, zatvora ili potpisivanja vojnog ugovora. U tom kontekstu, rat postaje produžetak ruske migracijske politike: front zamjenjuje administrativni postupak.

Ukrajina je također otvorila vrata strancima. Procjene govore o više od 15.000 boraca iz preko 70 zemalja koji su se, u različitim fazama rata, pridružili ukrajinskim snagama. Najveći kontingent dolazi iz Južne Amerike, posebno iz Kolumbije, zemlje čija je višedecenijska unutrašnja oružana borba proizvela generacije ljudi s ratnim iskustvom, ali i ograničenim ekonomskim perspektivama.

Kolumbijci su igrali vidljivu ulogu u elitnoj 47. zasebnoj mehaniziranoj brigadi Ukrajine, učestvujući čak i u upadima na teritoriju Rusije, gdje su se sukobili sa sjevernokorejskim vojnicima koje je Moskvi poslao Kim Jong-un. U jednoj desetodnevnoj bici, Kolumbijci naoružani ukrajinskim protivoklopnim sistemima navodno su uništili više ruskih oklopnih vozila punih sjevernokorejskih vojnika. Više od 500 Kolumbijaca, prema dostupnim podacima, poginulo je u Ukrajini, više nego iz bilo koje zemlje izvan Ukrajine i Rusije.

Iza retorike o odbrani suvereniteta, međutim, stoji i gola računica. Plata u Ukrajini višestruko je veća od primanja u kolumbijskoj vojsci. U tom prostoru između ideala i novca pojavljuju se i mračnije motivacije: obavještajne službe upozoravale su da se pripadnici narko-kartela prijavljuju kako bi stekli iskustvo u upravljanju dronovima, vještini koja ima vrijednost i izvan ratišta.

Hiljade Amerikanaca odazvale su se takođe pozivu Volodymyra Zelenskog i priključile se Međunarodnoj legiji. Među njima su bili medicinski radnici, idealisti, ali i mladi ljudi bez ikakvog vojnog iskustva. Smrt sedamnaestogodišnjeg Britanca Jamesa Wiltona, ubijenog dronom u prvoj misiji, postala je simbol cijene romantiziranog volontiranja. Istovremeno, veterani su otvoreno kritizirali ukrajinsku komandu zbog, kako tvrde, besmislenih frontalnih juriša u kojima se stranci koriste kao jurišna masa.

Međunarodna legija, koja je u početku imala i snažnu simboličku vrijednost globalne solidarnosti s Ukrajinom, tiho je rasformirana krajem 2024. godine. Stranci su raspoređeni u regularne jurišne jedinice, što je dovelo do raskida ugovora i odlazaka. „Stranci ne žele biti topovsko meso“, rekao je jedan ukrajinski oficir, sažimajući problem koji se proteže cijelim ratom.

Paradoksalno, Amerikanci su se borili i na ruskoj strani. Najpoznatiji slučaj je Michaela Glossa, sin visoke zvaničnice CIA-e, koji je poginuo služeći u ruskoj jurišnoj jedinici i posthumno odlikovan. Kuba, iako formalno negira slanje trupa, dala je Moskvi jedan od najvećih stranih kontingenata, procijenjen na između hiljadu i pet hiljada ljudi.

Britanski državljani ginuli su na obje strane, dok su srpski dobrovoljci i ekstremisti iz više evropskih zemalja ratovali uz Rusiju, oslanjajući se na ideološke i historijske veze. Čak su i Farski otoci, s populacijom od svega 55.000 ljudi, imali svoje predstavnike na frontu, ljude koji se, nakon povratka kući, nisu mogli prilagoditi miru i vraćali su se ratu.

Afrika je, prema procjenama iz Kijeva, postala jedno od glavnih regrutnih polja za Moskvu. Brzorastuća, mlada populacija, visoka nezaposlenost i privlačnost rada u inostranstvu stvaraju plodno tlo za manipulaciju. Ukrajinski ministar vanjskih poslova upozorio je da su ugovori koje Rusija nudi Afrikancima ravni smrtnoj presudi. Snimci na kojima se afrički borci nazivaju „potrošnima“ dodatno su potvrdili tu ocjenu.

U Južnoj Africi, slučaj sedamnaest muškaraca koji tvrde da su prevareni i poslani na front razotkrio je mrežu proruskih influensera i političkih veza. Skandal je dosegao i porodicu bivšeg predsjednika Jacob Zuma, pokazujući koliko daleko sežu pipci rata koji formalno nije afrički.

Slične priče dolaze iz Kenije, Kameruna i Ugande: sportski agenti koji postaju vojni regruteri, obećanja o treninzima i poslovima koja se završavaju rovovima i ucjenama. „Ili ideš da se boriš, ili ćemo te ubiti“, rečenica je koja se ponavlja u svjedočenjima.

Azija i Okeanija zaokružuju globalnu sliku. Sjeverna Koreja jedina je država koja je otvoreno poslala svoje vojnike, doduše na rusku teritoriju, ali simbolika tog poteza je snažna. Centralnoazijske republike bivšeg Sovjetskog Saveza, Indija, Nepal, Jemen, svi su dali ljude, često prevarene obećanjima o radu i pasošima. Kina se našla pod pritiskom nakon što su njeni državljani zarobljeni u ruskim uniformama, dok su Australci, uprkos upozorenjima vlasti, također ginuli na ukrajinskim poljima.

Ruski model regrutacije stranaca oslanja se na brutalnu jednostavnost: novac, papiri, amnestija, a ponekad i gola prijetnja. Za ljude poput Selvera Hrustića, koji se nalaze u pravnom ili egzistencijalnom limbu, takva ponuda izgleda kao posljednja prilika za resetiranje života. No sistem je postavljen tako da ih brzo pretvara u potrošni materijal. Stranci su, po definiciji, zamjenjivi; njihova smrt ne proizvodi politički pritisak u Moskvi, niti uznemirava domaće javno mnijenje.