Opera “Kosovska bitka”, najavljena kao „najvažniji projekat u historiji srpskog teatra“, nije tek umjetnički poduhvat, već pokušaj izvoza nacionalnog mita na svjetske pozornice

S ambicijom da svijetu pokaže kako bi „historija Evrope i sama Evropa izgledale drugačije da nije bilo žrtve i samopožrtvovanja Srba“, novosadsko Srpsko narodno pozorište najavilo je operu „Kosovska bitka“.

Riječ je o projektu čija je premijera planirana za 2027. godinu, a koji se već u najavama opisuje kao „najvažniji projekat u historiji srpskog teatra“. Takve kvalifikacije ne dolaze iz kritičke distance, već iz same institucije koja operu proizvodi, što ovu inicijativu odmah smješta izvan okvira umjetničke skromnosti i duboko u prostor političke mitologije.

Vršiteljica dužnosti direktorice Srpskog narodnog pozorišta Dragana Milošević u izjavama za srbijanske medije otvoreno je definirala ideološki cilj opere. „‘Kosovska bitka’ predstavlja najvažniji projekat u historiji srpskog teatra. Ovom operom bi se kosovsko stradanje srpskog naroda za spas kršćanske Evrope uzdiglo u očima svjetske javnosti“, navela je Milošević. U istoj izjavi otišla je i korak dalje, tvrdeći da su se „na Kosovu 1389. branili temelji današnje Evropske unije“ te da bi „historija Evrope i sama Evropa izgledale drugačije da nije bilo žrtve i samopožrtvovanja Srba“.

Takve tvrdnje nisu nova pojava. One predstavljaju sažetak srpskog nacionalnog mita o Kosovskoj bici, mita koji decenijama funkcioniše kao ideološki stub političkog narativa, ali koji je u direktnoj suprotnosti s onim što nude historiografski izvori izvan tog okvira. Ono što je novo jeste ambicija da se taj mit, u formi opere, izveze na „sve svjetske teatarske i operne scene“, od Londona i Pariza do Berlina, New Yorka i Sydneya.

Historijski izvori bilježe da se 28. juna 1389. godine, na prostoru današnjeg Kosova Polja između Prištine i rijeke Lab, odigrala bitka između osmanske vojske i balkanskih snaga u čijem sastavu nisu bili samo Srbi, nego i Albanci, Bošnjaci, Hrvati i drugi. Taj događaj zabilježen je u osmanskim, bizantskim, albanskim, slavenskim i dubrovačkim hronikama. Izvori se uglavnom bave vojnim aspektima, brojnošću vojski, strategijom, ishodom, ali ne nude jedinstvenu naraciju o „spasu Evrope“, kakvu danas insistira srpska politička interpretacija.

Hrvatski publicist i osmanski činovnik Martin Đurđević (1845–1913), koji je krajem 19. stoljeća službovao i u Prištini, zapisao je da mu se „tradicionalna kazivanja Kosovara o toj bici čine vjerodostojnijim od onoga što nudi srpska historiografija“. Ipak, ta lokalna usmena predanja nikada nisu postala dio dominantnog narativa, jer se nisu uklapala u konstrukciju mita koji je Srbiji bio potreban za političku mobilizaciju.

Milošević u svojim izjavama ide i dalje, koristeći uporedbe koje jasno pokazuju mitološki okvir projekta. „Po svom značaju, Kosovska bitka je srpska Termopila. To je srpski Roncevaux, a car Lazar je srpski Leonida, srpski Roland“, navela je, dodajući da se Lazar suprotstavio „neuporedivo jačoj vojnoj sili i branio vrijednosti kršćanskog svijeta“. Prema toj interpretaciji, zahvaljujući njegovoj borbi, „daljnje prodiranje Turaka u Evropu bilo je odgođeno punih 70 godina“.

Takve tvrdnje historiografija ne potvrđuje. One, međutim, savršeno odgovaraju narativu u kojem se srpska historija predstavlja kao stalna linija žrtvovanja za „više evropske vrijednosti“, dok se složeni balkanski kontekst briše ili svodi na jednostavnu dihotomiju kršćanstva i islama.

Prema najavama, opera „Kosovska bitka“ biće realizirana kao „svjetski scenski spektakl“. Milošević je navela da su u toku razgovori s „dvije umjetničke zvijezde planetarne slave“ kojima bi bio povjeren libreto i muzika, dok bi režiju trebao potpisati „jedan od velikih svjetskih reditelja“. Kao profesionalni saradnik u pripremi libreta najavljena je Matica srpska.

Planirano je da se premijera održi 2027. godine, u okviru izložbe Expo 2027, kojeg se najavljuje kao „najveći izložbeni događaj u historiji Srbije“. Nakon toga, operu bi se izvodilo u Novom Sadu i drugim gradovima Srbije, ali i na velikim svjetskim opernim scenama. „Opera bi dala novi scenski život ovom historijskom događaju i omogućila promociju srpske kulture na svim svjetskim pozornicama“, rekla je Milošević.

Srbija već decenijama koristi film, televizijske „dokumentarce“ i književnost kao sredstva reinterpretacije historije. Posebno je to vidljivo u vezi s ratom na Kosovu. Primjeri filmova i pseudo-dokumentaraca o masakru u Račku, poput projekta „Istina o Račku“, koji su finansirale državne institucije, pokazuju obrazac: umjetnička forma koristi se za negiranje zločina ili njihovo preokretanje u narativ o srpskoj žrtvi.

Opera „Kosovska bitka“ ide korak dalje. Ona ne cilja samo domaću publiku, već svjetsku kulturnu elitu, koristeći prestiž opere kao forme koja se u zapadnom svijetu percipira kao „uzvišena“ i „neutralna“. Time se mit ne plasira kao propaganda, već kao umjetnost.

Problem ove opere nije u tome što se bavi historijskim događajem. Problem je u tome što se unaprijed definiše jedina dozvoljena interpretacija, ona u kojoj su Srbi ekskluzivni nosioci evropske žrtve, a Kosovska bitka temelj današnje Evrope. Time se briše uloga drugih naroda, ignorišu izvori koji ne podržavaju taj narativ i istorija se pretvara u ideološku pozornicu.

U tom smislu, „Kosovska bitka“ nije samo operni projekat. Ona je dio šire strategije u kojoj se kultura koristi kao produžetak politike. Cilj nije dijalog, nego potvrda mita; ne kompleksnost, nego jednostavna, emocionalno snažna poruka upakovana u grandiozni scenski spektakl.

Ako je suditi po najavama, opera će svijetu pokušati poručiti da Evropa duguje svoje postojanje jednoj bici i jednom narodu. Historija, međutim, rijetko, ako ikada, staje u takvu formulu.

IZVOR: Koha Ditore