Kroz historijski pregled djelovanja ruske politike u BiH od 1992. do danas jasno se vidi kontinuitet: od embarga na oružje i slanja dobrovoljaca, preko podrške Dodikovim secesionističkim ambicijama, do osporavanja međunarodnih institucija. Rusija u BiH nije slučajni akter, već sistematski faktor destabilizacije

Početak ruske agresije na Ukrajinu 24. februara 2022. godine otvorio je novo poglavlje svjetske historije i jasno pokazao kako Moskva funkcioniše. Ona se hrani slabošću i neorganizovanošću drugih. Upravo u toj slabosti međunarodne zajednice i unutrašnjim podjelama Bosne i Hercegovine, leži razlog zbog kojeg analitičari sve češće upozoravaju da bi i BiH mogla postati novo krizno žarište ili teren za političke manevre velikih sila.

Ruski uticaj u Bosni i Hercegovini nije prolazna pojava. On traje više od četiri stoljeća – još od 16. vijeka, kada je Rusija počela sanjati o poziciji svjetskog centra moći. Tokom 19. i 20. stoljeća taj uticaj bio je posebno izražen, a nakon obnove nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine, Rusija je ostala aktivna, iako ograničena vlastitim slabostima nakon raspada SSSR-a.

Ruska politika u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu pokazala se u nekoliko ključnih dimenzija. Prije svega, Moskva je uporno insistirala na zadržavanju međunarodnog embarga na oružje, čime je legalnoj i legitimnoj vladi BiH bilo onemogućeno da se brani. Pored toga, ruski politički i diplomatski krugovi plasirali su propagandu i pokušavali posredovati između međunarodne zajednice i srpskih okupacionih snaga – ali na način koji je uglavnom išao u korist agresora.

Još značajniji bio je „tihi“ angažman: slanje ruskih dobrovoljaca koji su ratovali na strani paradržavne tvorevine „Republike srpske“. Iako brojčano nisu činili masovnu snagu, njihovo prisustvo imalo je simbolički značaj – pokazivalo je da Srbija i entitet RS imaju zaleđe u Moskvi.

Uprkos svemu, zbog unutrašnjih slabosti Rusije nakon raspada SSSR-a, njen uticaj u BiH tih godina nije mogao biti presudan. Ipak, on je ostavio trag, prije svega u ideološkom i političkom smislu, osnažujući narative o „pravoslavnom bratstvu“ i podržavajući separatističke ambicije.

Pravi zaokret desio se 2008. godine, kada je Vladimir Putin počeo intenzivno širiti ruski uticaj na Balkanu. Strategija se oslanjala na Pravoslavne veze kroz naglašavanje historijskog „bratstva“ s pravoslavnim narodima, posebno Srbima, trgovinu oružjem jer je ruska vojna industrija pronašla je svoje tržište u regiji I konačno na energetske aranžmane jer su gas i nafta postali najjače poluge ruskog uticaja.

U Bosni i Hercegovini svi ovi elementi su prisutni. No, najveća opasnost dolazi od otvorene ruske podrške srpskim secesionističkim snagama, koje već tri decenije razaraju temelje države BiH. U tom kontekstu, Moskva je postala ključni saveznik političara poput Milorada Dodika, pružajući mu ne samo političku i medijsku podršku, nego i logističku i simboličku potporu.

Poseban obrat desio se 2020. godine, kada je Igor Kalabuhov imenovan za ruskog ambasadora u BiH. Od prvog dana svog mandata, Kalabuhov je nastupao kao otvoreni glasnogovornik Dodikove politike. Redovno je davao izjave kojima dovodi u pitanje legitimitet institucija BiH, ali i samog Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Najviše su na udaru bili Ured visokog predstavnika i sama funkcija visokog predstavnika – temeljni stub Dejtonskog poretka. Dok Zapad insistira da BiH još uvijek treba nadzor međunarodne zajednice, Rusija uporno podriva tu ideju, tvrdeći da je vrijeme OHR-a prošlo. Takav stav praktično ide u prilog secesionističkim tendencijama i otvara prostor destabilizaciji.

Jedan od najočitijih oblika ruskog djelovanja u Bosni i Hercegovini jeste historijski revizionizam. Rusija se, posebno u posljednjih dvadeset godina, pozicionirala kao zaštitnik Srbije i Republike srpske pred međunarodnim institucijama, pa i pred samim sudovima. To se naročito manifestovalo u odnosu prema presudama Haškog tribunala, naročito onim koje se odnose na genocid u Srebrenici i odgovornost političkog i vojnog vrha bosanskih Srba.

Dok su međunarodni sudovi na osnovu dokaza utvrdili da je u Srebrenici počinjen genocid, ruski zvaničnici kontinuirano relativiziraju te presude, nastojeći ih prikazati kao „političke odluke“ usmjerene protiv Srba. Takva retorika nije samo diplomatski problem, već duboko vrijeđa žrtve i predstavlja prijetnju procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini. Time se, zapravo, ohrabruju snage koje i dalje grade narativ o „velikosrpskom projektu“, a negiranje genocida postaje legitimni politički diskurs.

Ruska politika u BiH nije ostala na nivou riječi i propagande – ona se manifestovala i kroz konkretne poteze. Republika srpska je nabavila helikoptere iz Ruske Federacije, i to u trenutku kada su sankcije i restrikcije bile na snazi. To je bio jasan pokazatelj da rusko prisustvo nije samo političko, već i vojno-tehničko.

U Banjoj Luci su održavani skupovi proruskih organizacija, koje su marširale rame uz rame s Dodikom, šaljući poruku o zajedništvu i ideološkoj povezanosti. Takve grupe često se pozivaju na „slavensku solidarnost“ i imaju naglašeno anti-NATO i anti-EU usmjerenje.

Posebno zabrinjavajući su podaci o kampovima u Srbiji i Rusiji u kojima učestvuju djeca i omladina iz Republike srpske. Oni se uče vojnoj disciplini, rukovanju oružjem i ideološkoj indoktrinaciji. Ovakve aktivnosti jasno podsjećaju na metode mobilizacije iz prošlosti, što dugoročno može stvoriti nove generacije mladih radikaliziranih ljudi.

Rusija je otvoreno protiv evroatlantskog puta BiH. Svaki korak države prema NATO-u Moskva doživljava kao neprijateljski čin. To se moglo vidjeti u brojnim izjavama ruskih zvaničnika, kao i u prijetnjama da će BiH „snositi posljedice“ ako nastavi kretati tim putem.

Posebno je indikativno što se ruska ambasada u Sarajevu otvoreno svrstava uz Dodika i njegove zahtjeve za samostalno donošenje odluka na entitetskom nivou. Time se direktno podriva suverenitet države, jer NATO integracije nisu pitanje entiteta, već isključivo državnih institucija.

Još jedan element ruske politike jeste osporavanje legitimnosti međunarodnih institucija u BiH. Ambasada Rusije je, primjerice, više puta saopštila da Christiana Schmidta ne smatra legitimnim visokim predstavnikom, jer njegovo imenovanje nije potvrđeno u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje Moskva ima pravo veta.

Takav stav koristi Dodik, koji Schmidta tretira kao „nelegalnog stranca“, iako su sve zapadne zemlje jasno priznale njegovu funkciju. Time se ne osporava samo osoba visokog predstavnika, već i sama međunarodna arhitektura Dejtonskog sporazuma.

Rat u Ukrajini dodatno je osvijetlio opasnosti s kojima se suočava Bosna i Hercegovina. Rusija je pokazala da ne prezaje od oružane sile, kršenja međunarodnog prava i brutalne upotrebe propagande. U tom smislu, Balkan – a posebno BiH – predstavlja idealno tlo za destabilizaciju.

S obzirom na slabosti međunarodne zajednice, unutrašnje podjele i prisustvo jakih secesionističkih snaga, BiH bi mogla postati „drugi front“ ruskog hibridnog rata protiv Zapada. U toj računici, Moskva ne mora ni direktno intervenirati, dovoljno je da podržava destruktivne snage u zemlji, širi propagandu i blokira ključne reforme.

IZVOR: Prof. dr. Izet Hadžić: Historijski pregled djelovanja ruske politike u Bosni i Hercegovini 1992. – 2022. (Historijski pogledi)