U strahu od neprijateljskih granata, u zgradi Vijećnice članovi Sarajevske filharmonije. Četiri su stolice prazne jer isto toliko njenih članova nije dočekalo ovaj dan. Zajedno s članovima hora četiri su vokala svjetske glasovitosti: Jose Carreras (tenor), Ruggero Riamondi (bariton), Cecilia Gasdia (sopran) i Ildiko Komlosi (mezosopran). U publici pedeset lokalnih uglednika i predstavnici UN-a. Koncert prenose televizije širom Evrope (osim Velike Britanije), Japana, Bliskog Istoka i SAD. Na improviziranoj bini ispred izvođača – Zubin Mehta. Magični pokret jednog od najvećih svjetskih dirigenata i nesrušene zidove Vijećnice počinju milovati zvuci Mozartova Requiema.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu ušla je u svoju treću godinu. U Sarajevu je već više od 10.000 ubijenih ljudi (preko 85 posto civila). Oni koji su branili ideju Bosne cijelom su svijetu pokazali da ni združenim snagama vladajuće ideologije iz susjedstva neće postići svoj davno postavljeni cilj. Ljudi u svijetu koje nije napustila empatija vrše pritisak na vlade svojih zemalja da moraju prestati s odobravanjem gledati nestajanje jedne zemlje i naroda. Intelektualci i umjetnici širom svijeta žele dati doprinos opstanku plemenite ideje koju su nosili ljudi ove čudesne balkanske zemlje.
Bio je 12. dan mjeseca juna. Godina 1994. Vijećnica u Sarajevu. Biblioteku od više milion knjiga srpski agresori pretvorili su u prašinu. Ako je brisanje same građevine jednostavno imenovano kao urbicid, američki historičar Robert J. Donia paljenje biblioteke imenuje kao primjer memoricida. U strahu od neprijateljskih granata, u zgradi Vijećnice članovi Sarajevske filharmonije. Četiri su stolice prazne jer isto toliko njenih članova nije dočekalo ovaj dan. Zajedno s članovima hora četiri su vokala svjetske glasovitosti: Jose Carreras (tenor), Ruggero Riamondi (bariton), Cecilia Gasdia (sopran) i Ildiko Komlosi (mezosopran). U publici pedeset lokalnih uglednika i predstavnici UN-a. Koncert prenose televizije širom Evrope (osim Velike Britanije), Japana, Bliskog Istoka i SAD. Na improviziranoj bini ispred izvođača – Zubin Mehta. Magični pokret jednog od najvećih svjetskih dirigenata i nesrušene zidove Vijećnice počinju milovati zvuci Mozartova Requiema. Djelo koje je, izvorno, naručio jedan austrijski plemić kako bi iskazao ljubav svojoj supruzi. Vremenom je djelo preraslo u sveopću molitvu koja se prizivala u različitim umjetnostima i kontekstima. Tog dana bila je to Molitva za Sarajevo. Pod tim je imenom koncert snimljen i od 1998. štampan je u milionskom tiražu. Najprije kao videotraka, a kasnije CD.
New York Times prenio je tada izjavu Jose Carrerasa: “Ovo je prava privilegija za nas, pokazati ljudima iz ovog dijela svijeta da međunarodna zajednica stoji iza njih.”
Dvanaest godina kasnije, Carreras je ponovo nastupio u Sarajevu, u dvorani Zetra 2006. godine održao je koncert u okviru “Prvog muzičkog internacionalnog Zetra festivala”.
Bolest na vrhuncu karijere
Život Jose Carrerasa inspirativna je priča o borbi i neodustajanju. Možda je baš to ono što povezuje Carrerasa i Sarajevo. „Želio sam da minute prođu što je brže moguće i zato sam pjevao – naravno, pjevao za sebe – vrlo tihim glasom. Pjevao sam arije – najpoznatije arije iz Aide ili Bohème. Znao sam da će se za pet pjesama sesija završiti“, rekao je jednom prilikom za abc.net katalonski tenor govoreći o tome kako se nosio s iscrpljujućim hemoterapijama nakon što mu je dijagnosticirana leukemija na vrhuncu karijere 1987. godine. Davali su mu samo jednu od deset šansi za preživljavanje. Ali preživio je, postavši katalizator fenomena Tri tenora i „onaj drugi tip“, kako su ga nazvali u nezaboravnoj epizodi Seinfelda, kao mladi tenor koji nije bio Plácido Domingo ili Luciano Pavarotti.
Ono što je lhako zaboraviti jeste da je mnogo prije slave Tri tenora, Carreras sam očarao svijet svojim prekrasnim lirskim tenorskim glasom i dobrim izgledom filmske zvijezde. Njegova priča je o pobjedi protiv svih izgleda, priča opernih razmjera, o prirodno nadarenom tenoru koji se suočio i savladao gotovo sigurnu smrt kako bi se trijumfalno vratio na scenu zahvaljujući svojoj strasti prema muzici i pjevanju.
Carreras je rođen u radničkoj porodici u Santsu, predgrađu Barcelone, gradu s bogatom kulturnom historijom i tradicijom stvaranja tenora svjetske klase.
Vremena su bila teška. Njegov otac je bio učitelj francuskog, ali budući da se borio u Španskom građanskom ratu na republikanskoj strani, bilo mu je zabranjeno da predaje kada je Franco došao na vlast, te je umjesto toga zarađivao za život kao saobraćajni policajac. “Prvih dvadeset osam godina svog života proveo sam pod Francom”, prisjeća se José. “Kada imate osamnaest godina i nema izbora, shvatite nedostatak slobode. Kada sam bio na univerzitetu, bježao sam od policije. Neki od mojih prijatelja su uhapšeni, ali ja sam trčao brže.”
Njegova majka je bila frizerka koja je tragično umrla od raka kada je José imao 18 godina. Dječak je zabavljao klijente u njenom salonu. „Ona je u velikoj mjeri bila zaslužna za to što sam postao operni pjevač. Svaki put kada izađem na scenu, pomislim na nju.“
Kao i svi dječaci u Kataloniji, José je sanjao o igranju fudbala, ali je također provodio mnogo vremena u kinu. „Imali smo sezonsku kartu i ponekad bismo sjedili na dvije projekcije zaredom. Kada je imao šest godina, vidio je tenora Maria Lanzu u Velikom Carusu i brzo je postao opsjednut arijama koje je pjevao, posebno La donna èmobile. „Ne samo glasom, već i njegovom harizmatičnom ličnošću i njegovom pričom.“
Njegovi roditelji su smatrali njegove improvizirane koncerte pomalo napornim, pa se mladić povlačio u kupatilo i tamo pjevao, ali su mu kupili gramofon „i ploče velikih Carusovih i napuljskih pjesama koje je pjevao Giuseppe di Stefano. Bio sam apsolutno oduševljen.“
Joséov djed po majci bio je bariton i ohrabrivao je roditelje da ulažu u časove pjevanja, pa je sa osam godina počeo u Gradskom konzervatoriju u Barceloni, učeći klavir, kompoziciju i kontrapunkt uz pjevanje do svoje sedamnaeste. Njegova prva učiteljica Magda Prunera prisjetila se kako me je „dječakova majka zamolila da sviram La donna èmobile na klaviru i postao sam toliko emotivan da mi se haljina nakvasila suzama kada sam ga čuo kako pjeva.“
„Svoju prvu operu sam otpjevao sa 11 godina.“
Mladi Carreras je emitiran na Španskom nacionalnom radiju i nevjerovatno je da se već tada može čuti njegov dar za elegantno fraziranje i teatralnost. Lokalni operni producent se sjetio nastupa i tri godine kasnije ga je angažovao da igra dječaka naratora u produkciji De Falline Lutkarske predstave majstora Petra u prekrasnom barcelonskom pozorištu Liceu, ulogu koju obično izvodi visoki mezzo. Carreras se toga sjeća kao „ostvarenog sna”. “Sjećam se da sam bio još uzbuđeniji jer sam za to plaćen. Već sam se osjećao kao profesionalac.“
Istovremeno, Carreras je imao normalno djetinjstvo. Njegova učiteljica ga opisuje kao vrlo nestašnog. “Bio je blizak prijatelj s mojim sinom i sjećam se da su bacali klinove kroz prozor na prolaznike. Ipak, moje komšije su znale kada dolazi na čas i visile bi s prozora da ga čuju.“
Pjevanje je bilo sve što ga je zanimalo, ali da bi udovoljio svojoj porodici, studirao je dvije godine hemije na univerzitetu. „Povodom svog dvadeset prvog rođendana tokom akademske godine 1967-68, konačno sam odlučio da se bavim karijerom koja mi je očigledno bila najbliža srcu, uz punu podršku moje porodice.“
Barcelona je također bila dom Montserrat Caballé, koja je prvi put čula Carrerasa u sporednoj ulozi u Liceuovoj produkciji Norme 1970. godine, kada je igrala naslovnu ulogu. Prepoznavši njegov talenat, zamolila je mladog tenora da pjeva Gennara s njom u Donizettijevoj Lucreziji Borgia kasnije te godine u njegovoj prvoj glavnoj odrasloj ulozi. „Zamisli, imao sam 23 godine. Sjećam se da sam bio toliko nervozna prve noći, ali kada sam čuo Montserrat kako pjeva, smirio sam se.“ Tada već poznata sopranistica je kazala „za mene je bio kao mlađi brat. Osjećao sam veliku nježnost prema njemu.“
Postali su zlatni duo u opernim kućama, poput Sutherlanda i Pavarottija, te u studiju za Philips, s kritički hvaljenim snimkama Lucije, Travijate, Bala pod maskama i Tosce. Kada je umrla 2018. godine, Carreras je naglasio njeno brižno ponašanje prema njemu i koliko ga je podržavala na početku karijere, ne samo vjerujući u njegov talenat već i dajući vrijedne savjete.
Godine 1971. Carreras je pobijedio na međunarodnom Verdijevom takmičenju u Parmi, što je dovelo do njegovog italijanskog debija kao Rodolfo u La Bohèmeu sljedeće godine. Tokom sljedeće decenije, uživao je u meteorskom usponu karijere, posebno u bel canto ulogama koje su odgovarale njegovom lirskom tenorskom glasu i elegantnom scenskom prisustvu. „Ne bojim se reći, ja sam romantičan čovjek.“ Debiji su uslijedili u Bečkoj državnoj operi, Covent Gardenu, Metu i Scali. A 1979. godine, na poziv Herberta von Karajana, pjevao je svoju prvu ulogu Radamesa u Verdijevoj Aidi.
Godine 1976., Herbert von Karajan ga je angažovao za svoj Uskršnji festival u Salzburgu u Verdijevom Rekvijemu. Jedan veteran evropske operne scene opisao je Carrerasa kao nekoga ko zvuči „kao mladi di Stefano“, dodajući da „lirska ljepota njegovog pjevanja djeluje gotovo anđeoski“. Njihov umjetnički i lični odnos trajao je dvanaest sezona, a Karajan ga je nazvao „Don Joséom o kojem sam oduvijek sanjao“.
Treći put u Sarajevu
Godine 1987., Carreras je otišao u Pariz da glumi Rodolfa u filmskoj verziji La Bohème. Osjećajući se loše (ljudi su jednostavno mislili da je iscrpljen naporom svog užurbanog rasporeda), prijavio se u lokalnu bolnicu i nekoliko sati kasnije dijagnosticirana mu je limfoblastna leukemija, rak opasan po život, ali izlječiv. Početna dijagnoza davala mu je samo jednu od deset šansi za preživljavanje. „Imao sam 40 godina i oprostite mi što kažem da sam imao vrlo uspješan život u svakom aspektu, i naravno da je to bio ogroman šok.“
Nakon dijagnoze, proveo je šest mjeseci u izolaciji u bolnici u Seattleu, primajući novi tretman lijekovima u kombinaciji s bolnim operacijama uklanjanja, čišćenja i vraćanja koštane srži. Pored težine i gubitka kose, brinuo se da će tretmani uticati na njegov glas. Ali, nevjerovatno, oporavio se i trijumfalno se vratio na scenu barcelonskog Gran Teatre del Liceu 1988. godine, dajući još recitala u narednim godinama i operne predstave, uključujući i debitantske uloge, iako je debitacija bila sve rjeđa kako su godine prolazile.
Svoj oporavak pripisao je „valu podrške ljudi širom svijeta, ljubavi moje porodice i Boga. Sa toliko ljudi koji računaju na mene, osjećao sam da ih jednostavno ne mogu razočarati.“ Godine 1988. osnovao je Fondaciju Josep Carreras za leukemiju u Barceloni sa svjetskim timom ljekara i istraživačkog osoblja.
Carreras je imao ideju za poznati koncert Tri tenora u Rimu 1990. godine. „Kada sam izašao iz bolnice, hvala Bogu što sam se oporavio, vratio sam se normalnom životu i pjevao na nekoliko koncerata, a onda mi je sinula ideja: ‘Zašto ne bismo uradili’ – zbog Svjetskog prvenstva u Rimu 1990. godine, ‘Zašto ne bismo uradili nešto drugačije i vjerovatno malo zanimljivije za ljude, nas troje zajedno?'“
Pavarotti i Domingo su u početku prihvatili ideju kao prikupljanje sredstava za Carrerasovu Fondaciju za leukemiju i kao gest dobrodošlice svom „malom bratu“ nazad u svijet opere. „Svi smo bili fudbalski navijači, ali potpuno različite ličnosti i vrste umjetnika, a fizički i vrlo različiti jedni od drugih. I mislim da je to stvorilo posebnu vrstu hemije.
Koncert u Rimu, održan u drevnim Karakallinim termama jedne ugodne julske večeri, zarobio je globalnu publiku od više od milijardu obožavatelja, a prodaja CD-ova oborila je Guinnessov svjetski rekord za najprodavaniji klasični album. Naknadni koncerti Tri tenora širom svijeta tokom sljedećih petnaest godina donijeli su Carrerasu slavu (i bogatstvo) daleko izvan opere, što je dovelo do kritika zbog visine finansijske naknade koju su pjevači primali. Carreras je sa svoje strane naglasio koliko malo zarađuju u poređenju sa pop pjevačima, sportistima i filmskim zvijezdama. Nakon fenomena Tri tenora, Carreras je s oduševljenjem prihvatio ideju crossovera.
Već skoro dvije decenije kruže najave da Carreras napušta opernu scenu ili se potpuno povlači. No, njegov kalendar i dalje je pun koncertnih datuma kao dijela njegove beskrajne globalne oproštajne turneje. Tenor, u međuvremenu, insistira da njegova karijera nije ni blizu kraja. „Što se više približavate kraju, to više razumijete koliko je on važan. Ako ste zreliji kao osoba, vaša interpretacija, način na koji osjećate muziku, je dublji.“ Srećom, jedna od stanica te turneje je i Sarajevo, 7. marta 2026. godine u dvorani “Mirza Delibašić”. Prilika je to da Carrerasu zahvalimo za podršku koju nam je pružio kada nam je bilo najteže.
