Priča o Ohranu Meriću, dragovoljcu HOS-a poginulom u proboju iz Vukovara, simbol je počesto prešućene istine o Bošnjacima koji su stali u odbranu Hrvatske. Njegova sudbina, od odlaska na ratište u trapericama i Adidas tenisicama, do posljednjih dana provedenih pomažući ranjenim suborcima, govori o hrabrosti koja ne poznaje granice porijekla. Merićeva žrtva stapa se s pričama hiljada drugih Bošnjaka koji su branili Dubrovnik, Liku, Slavoniju i Zagreb. Njih 1.187 položilo je život za Hrvatsku

Kada se govori o Domovinskom ratu, o hrabrosti koja je prelazila granice i identitete, ime Ohrana Merića stoji među onima čija se životna priča ne može ispričati bez dubokog poštovanja. Rođen 10. jula 1956. u Bijeljini, kao najstariji sin Magbule i Muhameda Merića, svoj je životni put, ali i kraj, ispisao u Zagrebu i Vukovaru, u gradu koji je postao simbol otpora velikosrpskoj agresiji ali i simbol tragedije.

Djetinjstvo je proveo u Zagrebu, završio OŠ Žitnjak, a kao kvalificirani vozač radio je u Badelu, JAT-u i PBZ-u. U mladosti je trenirao boks u BK „Metalac“, bila je to strast koja je oblikovala njegovu disciplinu, snagu i prepoznatljivu pojavu. Godine 1978. oženio se Bosiljkom, godinu kasnije dobili su sina Edina, a 1983. i Ademira.

U ljeto 1991. njegov stariji brat Sakib već je otišao na ratište kod Nove Gradiške. Ohran je, međutim, osjećao da se najžešće bitke vode u Vukovaru i Osijeku. Početkom augusta čuo je da se u Starčevićevom domu okupljaju dragovoljci i dijeli oružje. Odmah je otišao.

Njegov sin Ademir će mnogo kasnije kazati: „Došao je kući tog kišnog četvrtka, 26. rujna 1991. godine. Rekao je mami da mu spakira stvari za brijanje. Nama je ostavio novac, rekao da slušamo mamu… A kada čujem da danas govore da su to bili ‘crnokošuljaši’ i ustaše, bude mi teško. Moj tata je otišao na bojište u trapericama i bijelim Adidas tenisicama. I srcem.“

Toga dana iz zagrebačkih Kozari puteva otišla su trojica dragovoljaca: Ilija Ačkar, katolik, Vid Ivanić, pravoslavac, i Ohran Merić, musliman. Svi sa istom idejom, braniti Vukovar. Kući se vratio samo jedan.

HOS-ovci koji su preživjeli pakao Vukovara i danas Ohrana pamte kao izuzetnog borca i čovjeka. Zapovjednik Zvonimir Ćurković govorio je o njemu kratko i jasno:
„Ljudina, velikog srca, odličan borac.“ Igor Široki dodaje: „Došao je u Vukovar srcem. Bio je stariji od nas, ulijevao povjerenje. U rijetkim trenucima predaha pričao nam je priče iz mladosti, smijali smo se, a imali smo u njega neobično povjerenje.“

U knjizi „58“ Damira Markuša stoji zapis koji mnogo govori o Ohranovoj ulozi: „Nakon ranjavanja više nije mogao držati pušku. Odvezli smo ga u bolnicu… Kasnije smo shvatili koliko nam je nedostajao.“ Njegovi suborci svjedoče da je često govorio o svojoj obitelji, posebno o djeci. A obitelj je posljednji put čula njegov glas preko telegrama koji je stigao u listopadu 1991. U njemu je pisalo samo: „Voli vas vaš tata.“ Sin Ademir je telegram nosio u džepu mjesecima.

Kada se Vukovar sredinom novembra našao pred slomom, za Ohranovu grupu jedini izlaz bio je proboj. U noći između 18. i 19. studenoga, u grupi koju je predvodio Nikica Burić Samoborac, jedan od ključnih ljudi na području Sajmišta, krenuli su prema slobodnom teritoriju.

Negdje u toj noći grupa se raspala. Mnogi su otkriveni, zarobljeni, odmah ubijeni. Ohran i njegovi suborci Dragan Peša – Šiljo i Duško Smek – Bosanac odvojili su se ulijevo, prema Petrovcima i upali u neprijateljske ruke. Preživjeli svjedok iz zloglasnog „Plavog podruma“ kasnije će ispričati da su u podrum, već prepun ranjenika i zarobljenih branitelja, dovedeni Ohran i Peša. Ohran je imao fiksator na ruci, bio je ranjen, pretučen. Taj svjedok opisao je kako ga je, iako je i sam imao slomljene prste, Ohran hranio. Ta slika, ranjenik koji pomaže ranjeniku, ostaje jedan od rijetkih tragova njegovih posljednjih dana.

Nakon dva dana, u podrum je ušao major JNA, naveo ime i prezime, i izveo četvoricu ranjenika. Navodno na liječenje. Istina je otkrivena godinama kasnije. Na potezu Vukovar – Petrovci, pored deponije, drugog oktobra 2007. ekshumirani su posmrtni ostaci četvorice branitelja. U junu 2011. DNK analizom utvrđeno je da su to Ohran Merić, Mijo Bežan (1952.), Josip Šeremet (1954.) i Dragan Peša – Šiljo (1970.).

Prvog jula 2011. Ohran Merić ispraćen je na zagrebačkom groblju Miroševac uz vojne počasti, među suborcima iz HOS-a i u prisustvu brigadira Branka Borkovića, posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara. Ohran Merić imao je 35 godina kada je ubijen.

Sudbina Ohrana Merića samo je jedna u širokom, potisnutom mozaiku bošnjačkog učešća u odbrani Hrvatske. U javnom prostoru ta je priča često ostajala nedovoljno ispričana, iako brojke i sudbine govore o jednom od najznačajnijih, a najmanje priznatih doprinosa Domovinskom ratu. Bošnjaci su bili prisutni na gotovo svim hrvatskim ratištima, od krajnjeg juga do istočne Slavonije, i da su u najtežim trenucima bili rame uz rame s onima koji su branili svoje gradove, sela i porodice. Spominjao je Dubrovnik, Split, Zadar, Like i Karlovac, Sava i Dunav, mjesta gdje se ginulo u rovovima i ulicama, a među poginulima su bili i mladići iz Zagreba, Gunje, Sandžaka, ali i brojni dragovoljci iz dijaspore koji nikada nisu upisani u službene evidencije.

Oko 25 hiljada Bošnjaka bilo je uključeno u Hrvatsku vojsku, a više od hiljadu njih položilo je živote, među njima i devet žena. Više od osamdeset ih se i danas vodi kao nestalo. Na zagrebačkom Borovju, pored Islamskog centra, uklesana su imena 1.187 poginulih Bošnjaka. Još 1992. godine, 59 Bošnjaka odlikovano je visokim priznanjima, posmrtno ili za života, što je tada bio jedan od rijetkih službenih načina da se oda počast ljudima koji su dijelili sudbinu svojih komšija, kolega i suboraca.

IZVOR: Direktno.hr, Bosna.hr